Piše: Duško Kliček
Kada ti se od najranije mladosti Pakra, šume, livade i pakrački vinogradi, ulice grada, pa trešnje, grožđe i još koješta iz vinograda i voćnjaka uvuku u krv, onda ti život i ne može biti drugačiji, nego što ga u izviđačima, planinarima i Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja živi već 51 godinu naš sugrađanin Zoran - Zoka Milaković.
Vikendom ga je teško naći kod kuće, jer su barem dva ili tri rezervirana za pješačenja i putovanja po hrvatskim planinama, a zna se desiti da se između dva vikenda „zalomi“ koja akcija HGSS-a, po koji kratak izlet brojnim planinarskim stazama u bližu ili dalju okolicu ili tek odlazak na planinarski dom Omanovac, već godinama drugi dom Zorana ili Zoke kako ga svi ili gotovo svi zovu. Tu je uvijek Dean Nagy, dragi prijatelj, pa netko od planinara, pa se zametne priča o šumama i planinama, o brojnim dogodovštinama, a sve se često završi pjesmom (Gašo, Nešo, Peđa i Barać) jer, kako kaže Zoka, kojemu je gotovo uvijek gitara dio planinarskog prtljaga, „kada nam se pjeva, mi zapjevamo, a kada ne, onda opet zapjevamo i zasviramo i tako svima nama ljepše završava dan“.
Djetinjstvo započelo uz Pakru
Božena, djelatnica u Organima uprave skupštine općine Pakrac i Stojan - Bačo Milaković, trgovac po struci, a poznatiji u Pakracu i Lipiku kao kuglač, rukometaš „Papuka“ i nogometaš „Hajduka“ (i jedne godine „Slavonca“ iz Lipika), imali su dvoje djece: Snježanu, danas poznatiju Milu (udanu Špelić) i tri godine mlađeg Zorana (rođenog 1972. godine).
Roditelji Božica i Stojan - Bačo
Božica potječe iz obitelji poznatog pakračkog užara Danijela Dane Babića, iz Ulice Matije Gupca, ali potječe i iz također poznate kuglačke obitelji, jer Dane je bio 1948. godine jedan od osnivača Kuglačkog kluba „Psunj“ (kasnije „Zanatalija“, pa „Pakrac“) i Općinskog kuglačkog saveza Pakrac, a brat Zdravko je bio prvi kuglački reprezentativac Hrvatske, savezni sudac i dugogodišnji tajnik Kuglačkog saveza. Otac Stojan je iz Kraguja, iz obitelji Steve i Stojanke, poljoprivrednika.
U takvom okružju djetinjstvo je proveo i Zoka: nogomet je igrao na betonu uz stambene zgrade, a sate i sate je s društvom provodio u šumi na Kalvariji ili uz Pakru koja mu je tekla, tako rekuć ispod prozora u Bolničkoj ulici… Jedini ozbiljan sportski pokušaj Zoka je imao kao osmoškolac u mladoj odbojkaškoj ekipi. Iz tog ranog dijela života Zoka izdvaja članstvo u izviđačima, gdje je stekao osnovna znanja, pa čak i nešto više o vještinama koje će mu itekako koristiti u njegovom kasnijem ozbiljnom druženju s prirodom. Posebno su mu u sjećanju ostala ljetovanja na Otoku Mladosti kod Šibenika kuda su ga roditelji puštali uz nadzor tri godine starije sestre Snježane. „U to vrijeme naučio sam mnoge vještine korisne za preživljavanje u prirodi koje i danas nosim u sebi, kao i sva ona lijepa druženja, uređenje logora, programe uz logorsku vatru…“, s ljubavlju se i danas sjeća tih dana Zoka.
Milakovići i Babići: (s desna): Snježana (Špelić), Siniša Babić, Zoran, Danijela (Ćasar)
Posljednje godine uoči početka rata obitelj Milaković je provela u novoj obiteljskoj kući na prelijepim padinama Fiškalovca - nedaleko puta za Kraguj, okružena šumom i padinama vinograda.
Srednju počeo u Zagrebu, završio u Pakracu
Kao dijete bio je, recimo to, vrlo živ. „Pa nema djeteta koje nije palo s trešnje, ili nekog drugog drveta, ili raskrvarilo palac na betonu…,“ kaže. Kao malog, zanimala ga je struja pa je nakon osnovne škole upisao u Zagrebu Srednju elektro tehničku školu „Rade Končar“. Međutim, više je volio zaobilaziti školu, a, priznaje danas, „ćaća me nije dovoljno tjerao“, pa je treći razred završio u Pakracu, ali srednje građevinske.
Pakrac i Hrvatsku sustigla je velika nesreća. Počeo je rat pa se i Zoka javio u Prekopakru, na prve linije obrane, gdje su već bili neki njegovi prijatelji (braća Huška, Svjetličići…). Zoka je u Hrvatskoj vojsci i policiji bio sve do „Bljeska“, a potom je započela njegova višegodišnja „konobarska karijera“ - kruh je, naime, počeo zarađivati u pakračkim kafićima „Škorpiji“ i potom u „Manivi“.
S kumom Zlatkom u izviđačima
Uz konobarske i mladenačke obveze našlo se i vremena za izviđače, njegovu prvu ljubav, pa je s nekolicinom prijeratnih članova osnovao Odred izviđača „Pakra“, na čijem je čelu, kao jedan od starijih u Odredu, bio čak 13 godina.
Planine ga odvele k sebi
U međuvremenu Zoka se također učlanio u Planinarsko društvo „Psunj“. Budući da jedno s drugim nije išlo, jer su se počele duplirati akcije, Zoka je ostavio izviđački život mlađima i sav se posvetio planinarima i planinama.
„Kuda god sam došao bio sam među mlađima, a čim bih „nabacio“ koju godinu života, dužnost predsjednika me nije mimoišla“. Tako je bilo u izviđačima i u planinarima. Znanja stečena u izviđačima te nova stečena, usmjerio je prema osobnom usavršavanju i napredovanju. Postao je vodič - instruktor Hrvatskog planinarskog saveza. Održao je, ali i danas održava s kolegama brojne tečajeve za vodiče, a 2016. godine je izabran za predsjednika PD „Psunj“. Dom je velika obveza svih članova i uvijek ponešto traži, a ništa od toga nije bez novaca. Za naš „Omanovac“ zna cijela Hrvatska. Nema nikoga a da ne zna za njega, pa uživamo i povjerenje HPS. Uz Dom održavamo i 90 kilometara planinarskih staza, uređujemo izvore, ali, jedna me stvar jako boli: sječa šuma. Pa što će planine bez drveta, bez stabala, ali, šumari imaju svoje mišljenje i mi smo nemoćni?“ razočarano kaže Zoka.
„Članstvo u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja smatram kao nadogradnju svega onoga što sam naučio u druženju s prirodom i kao priliku da još kvalitetnije pomažem ljudima. U HGSS sam ušao na poziv prijatelja Zvone Milera. Nakon završenog školovanja dobio sam zvanje spašavatelja. Na seminarima sam stekao mnoge prijatelje iz cijele Hrvatske, a ponosan sam što sam bio kroz potrage za nestalima u prilici pomoći ljudima“, kaže Zoka.
Podrška obitelji
Bez podrške obitelji ne bi, kaže, sve to mogao raditi. Supruga i djeca su mu velika potpora, a do sada je imao i ima i podršku Glazbene škole, čiji je djelatnik na održavanju od 2007. godine. Suprugu Dejanu (danas medicinsku sestru), tada učenicu Srednje medicinske škole u Pakracu, je upoznao dok je radio u „Škorpiji“. Vjenčali su se, prisjeća se uz malo razmišljanja Zoka, 1999. godine, uz svjedočenje kumova: Zlatka Kube iz Pakraca i Bernarde iz Daruvara. Imaju dva sina: Tina (rođen 2000. godine) studenta Više tehničke škole u Zagrebu - smjer računalstvo, i Franka, učenika 6. razreda osnovne škole. Žive u vlastitom stanu na pakračkom jugu, često su zajedno u planinarskim pohodima, a posebno vole „svratiti“ na Omanovac do kojega put zna na pamet i svaki njihov auto.
Roditeljska radost- promocija. S lijeva: Dejana, Tin, Franko i Zoran
A koliko voli svaku stazu Psunja i Papuka i sve hrvatske planine najbolje pokazuje kada kaže: uvijek iznova se radujem svakom putu i svakom usponu, jer svaka prijeđena staza i svaka planina - moj su Everest.
Mont Blanc - neostvareni san
Nakon svih tih prijeđenih planinarskih staza i putova, nakon prijeđenih gotovo svih značajnijih planinskih vrhunaca Hrvatske, došlo je vrijeme i za njegov Mount Everest - za Mont Blanc. Na taj alpinistički pothvat krenuli su članovi visokogorske sekcije pakračkog Planinarskog društva. Ovako je, ukratko, taj pohod izgledao:
„Jedna od etapa uspona na vrh Mont Blanca (4.809 m) bio je dom Tete Rousse (3167 m). Dok smo boravili u domu bili smo svjedoci nezgode koja je završila smrću planinara u tzv. Kuloaru smrti. Zbog loših vremenskih uvjeta (vjetra do 50 km/h i snijega na većim visinama) nakon doručka u 4 sata, odlučujemo odgoditi polazak. Goran Arbanas i ja odlučujemo se ipak na pokušaj uspona do doma Gouter, a ostatak ekipe odustaje od daljnjeg uspona. Nakon 4 sata stigli smo do Goutera. Na žiletu između starog i novog Goutera vjetar je u naletima bio i jači od 60 km/h, a temperatura se spustila na -15. Slijedeći dan, krenuli smo prema vrhu, ali smo nakon prijeđenih oko 100 m morali zbog nevremena - odustati. Mont Blanc ostaje za sada neostvareni san“, završio je Zoka tu alpinističku priču.
Zoran i Goran Arbanas – uspon na Mont Blanc
Takvom zovu ljepote prirode teško je odoljeti i u tome, kaže Zoka, možemo tražiti i odgovor na pitanje: Zašto? čovjek šeće prirodom, zašto planinari, zašto se penje na najviše vrhunce svijeta, zašto svatko ponaosob ide još dalje i još više po tako izazovnim i po život opasnim stazama, iako se u tome ne dijele medalje, niti dobivaju priznanja. Pitanje Zašto? postavio je prije nekoliko dana u Pakracu i Stipe Božić, dvostruki osvajač Mount Everesta i sedam drugih najviših vrhunaca svih kontinenata.
Ni Zoka nema odgovor na to pitanje, ali i dalje će, dok ga noge nose, a glava služi i dalje hodati Psunjom, ili Velebitom, a možda i ponovo krene na Mount Blanc ili s kolegama iz HGSS-a u pomoć izgubljenima i unesrećenima. Jer, još u njemu žive sjećanja na mladost, na dane života uz Pakru, Kalvariju, vinograde i šume, a znanja stečena još u izviđačima i ljubav prema prirodi nikako ne izlaze iz njega. A, po svemu sudeći, niti neće.