Udruga slijepih Pakrac - Lipik djeluje od 1996. godine i od tada su aktivnosti udruge raznolike i prilagođene potrebama članova, ali i posvećene edukaciji članova zajednice kako bi se stvorili preduvjeti za što kvalitetniji život slijepih u našim gradovima. Što znači usluga videćeg pratitelja i općenito kako je raditi u udruzi s jednom od najranjivijih skupina, koji su problemi i aktivnosti koje provode razgovarali smo s Mirsadom Madžarević koja je udruzi  na raspolaganju članovima od 2010. godine.

Prije 12 godina zaposleni ste na mjestu videće pratiteljice. Što točno podrazumijeva to radno mjesto i kako se ono financira?

Zapravo sam u Udruzi slijepih počela kao volonterka negdje 2010. godine i pomagala sam prvenstveno s administrativnim poslovima i prijevozom po potrebi. Tada sam bila zaposlena u udruzi „Delfin“ gdje sam i stekla iskustvo pisanja i provođenja projekata. U to vrijeme je otprilike i sadašnji predsjednik Stanko Kovačić preuzeo vodeće mjesto u Udruzi slijepih. Te godine smo prošli na jednogodišnjem projektu tada Ministarstva demografije i socijalne skrbi kroz koji mi je bila osigurana i plaća i počeli smo s nekim aktivnostima. Sam program videćeg pratitelja je došao dvije godine nakon toga i od tada se redovito, svake tri godine, prijavljujemo. Posao videćeg pratitelja je zamišljen da omogućimo tu razliku slijepim osobama koja njima nedostaje jer osobe mogu imati fizički invaliditet, ali još uvijek biti sposobne za samostalni život. No, slijepa osoba to jednostavno ne može na isti način. Ne može voziti, ne može pročitati račun, ne može ispuniti obrazac. Videći pratitelj slijepoj osobi omogućava izjednačavanje mogućnosti, odnosno omogućavamo da slijepa osoba samostalno obavlja poslove i sudjeluje u svim aktivnostima u zajednici.

Nereguliran status videćih pratitelja

Iako je posao videćeg pratitelja plaćen preko projekta, Vaš status je i dalje nereguliran?

Tako je, općenito u udrugama poslovi ovise od projekta do projekta i zato je velika fluktuacija osoba koje rade u udrugama jer smo na neki način predodređeni po pravilima natječaja Ministarstva što znači da ono određuje kolika je plaća osobnih asistenata i videćih pratitelja odnosno svih zaposlenih na projektu. Naše plaće su fiksne, dobivali smo 6.400 kuna bruto plaće zadnjih 10 godina. Jedina prednost je što kao videći pratitelji dobijemo naknadu za prijeđene kilometre za korištenje osobnog automobila. Do nedavno nije bilo čak niti mogućnosti zamjene za godišnji, bolovanja su isto bila trošak udruge, a o božićnicama, nekakvim koeficijentima, povećanjima tu nema niti govora. Iako se javljamo redovito na natječaj svake treće godine, uvijek si u neizvjesnosti. A da i ne spominjem da ovaj posao nema fiksnog radnog vremena nego se uvijek prilagođavamo potrebama članova. Našim gerontodomaćicama je minimalna plaća određena prije tri godine natječajem. U međuvremenu je prosječna minimalna plaća u Hrvatskoj povećana, mi trebamo sami naći sredstva za podmirivanje te razlike. Kad jedna od njih ode na godišnji ili bolovanje, mi se ostali moramo prilagoditi situaciji jer ne možemo zaposliti osobu na privremeno, nemamo tih sredstava.

Koliko članova trenutno ima Udruga slijepih i koja je njihova dobna struktura?

Broj našeg članstva fluktuira između 38 i 45 članova, trenutno njihova prosječna dob je 75 godina. Osim dva slijepa dječaka u osnovnoj školi, imamo dvije osobe oko 50 godina, svi ostali su stariji od 70 godina.

Sljepoća ne ovisi o dioptriji

Jeste li u udruzi obuhvatili sve slijepe osobe s našeg područja?

Nismo, pretpostavljamo da ih ima još izvan naše udruge. Na području naša dva grada prema registru osoba s invaliditetom ima gotovo 2500 osoba koji imaju utvrđen neki oblik invalidnosti, od toga je njih 80 sa značajnim oštećenjem vida. Veliki problem je bio, pa možda još uvijek i je, što su te osobe sa oštećenjem vida bile pod dojmom da ukoliko se učlane u Udrugu ili traže neko pravo, da će im se primjerice Centar za socijalnu skrb uknjižiti na imovinu, ili da ćemo to napraviti mi iz Udruge slijepih ili da će izgubiti neko već ostvareno drugo pravo. Drugi razlog je što je ljudima jako teško prihvatiti da gube ili su izgubili vid, a treći razlog je što većina liječnika oftalmologa koji djeluju u našoj sredini nije svjestan prednosti članstva u udruzi slijepih i ne upućuju svoje pacijente našoj udruzi u kojoj bi možda mogli ostvariti svoja prava.

Postoji predrasuda da članom Udruge slijepih mogu biti isključivo slijepe osobe. Tko još može ostvariti pogodnosti koje redovito promovirate i koje su to?

Članom udruge slijepih može biti samo osoba koja ima utvrđen ostatak vida na boljem oku do 5 posto. Sljepoća ne ovisi o dioptriji koju osoba ima, već o prirodi oštećenja samog vida. Mi smo strogo obvezni toga se pridržavati sukladno Statutu. Imamo primjerice osobe koje nemaju jedno oko, ali imaju bolji vid na drugom oku veći od tih pet posto, oni ne mogu biti članovi naše Udruge. Ne može mi nitko reći da njima ne treba pomoć.

Najveća prednost biti članom naše udruge je ta da će te osobe netko uvijek saslušati i razumjeti jer oštećenja vida su toliko raznolika da čak niti najbliži članovi obitelji nekad ne vjeruju u kojem stupnju osoba ne vidi. Pokušavamo stvoriti atmosferu da znaju da će im uvijek iz naše udruge netko pomoći u svakodnevnim obvezama, ali i educirati kako koristiti neka od tiflotehničkih pomagala. Osim videćeg pratitelja, kroz projekt smo osigurali i uslugu gerontodomaćica samo za naše članove.

Jeste li zadovoljni brojem i sadržajem pomagala za slijepe kojima raspolažete u Udruzi? 

Jesmo. Ono što nas izdvaja je to što mi ne razmišljamo uvijek samo o našim trenutnim korisnicima već i o budućnosti. Pokušavamo se pripremiti za situaciju da će nam možda jednog dana u udrugu doći mlada osoba kojoj će trebati neko pomagalo, a neće si moći priuštiti jer ta pomagala su izuzetno skupa. Postoji jako veliki izbor pomagala na tržištu, no s obzirom na njihovu cijenu, ali i znajući da će morati učiti kako ih koristiti, stariji članovi nisu baš tome skloni.

S obzirom na Vaše iskustvo u radu s članovima Udruge, kome je teže – nekom tko je rođen slijep ili koji je tijekom života izgubio vid?

Mislim da to ovisi o karakteru osobe. Mislim da je nekako lakše kada ne znaš što si izgubio, nego imati nešto što ti je naglo oduzeto. Kada razgovaramo s našim članovima, nitko od njih nije heroj, svi oni žele nastaviti baviti se aktivnostima koje su radili prije i normalno živjeti. Smatram da je najgore onima koji imaju neki ostatak vida jer će se oni oslanjati na to i odbijati učiti nove tehnologije i tehnike primjerene slijepim osobama.

Unatoč sljepoći aktivni u zajednici

Kroz program videćeg pratitelja, ali i aktivnosti koje organizirate, u lokalnoj zajednici i šire, prepoznati ste kao jedna od najaktivnijih udruga na našem području. Provodite niz programa i projekata koje zahtijevaju dodatni angažman. Koje biste istaknuli kao one najvažnije koje su vas izdignuli iz „sjene“?

Ne bih tu izdvojila niti jedan projekt posebno jer projekti su tu da bi poslužili našim određenim ciljevima i prvenstveno potrebama članova udruge. Kroz projekte pokušavamo zadovoljiti ono što vidimo da nam je potrebno. Mi volimo „gurati nos svugdje“ jer tako razmišljamo predsjednik Stanko Kovačić i ja  pa se bavimo i sportom i izletima i kulturom. Naš posao nikad nije stao, čak i kad su bila najveća epidemiološka ograničenja. Svi naši članovi ono što su voljeli raditi prije gubitka vida i danas rade, naravno prilagođeno njihovim mogućnostima i prosjekom životne dobi, ali su aktivni. Srećom, nemamo mladih članova, ali i kad bi ih imali mislim da bi oni još dodatno motivirali starije.

Kao udruga koja se bavi jednom od najranjivih skupina, prate li te vaše aktivnosti i financijska sredstva?

Moramo se uspjeti financijski pokriti jer ako za neke aktivnosti nemamo sredstava ne možemo ih niti odraditi. Međutim, puno događanja, angažmana odrađujemo volonterski. Svi bismo ipak voljeli imati malo više sredstava da možeš „disati“, da imaš malo slobode za fluktuaciju. Jedan od razloga zašto se nismo prijavljivali na europske projekte je zapravo strah te financijske odgovornosti jer ljudi ne shvaćaju da predsjednici udruga potpisuju zadužnice prema instituciji koja financira taj program. Vrlo je tanka ta granica koju treba paziti da se ne prijeđe. Da, ljudi vide da mi puno radimo, ali mi se zapravo ne znamo „prodati“ u smislu „teško nam je“ s obzirom na sva ograničenja s kojima naši članovi žive; mi ne znamo baš dobiti sredstva na tržištu temeljem simpatija i tužnih priča. Uvijek se smijemo, uvijek se muvamo, susretom s našim članovima nećeš baš steći dojam da imaju problem. A problemi su mnogobrojni.

U kojem području je, po vašem mišljenju, u zadnjih deset ili dvadeset godina u Pakracu i Lipiku napravljen najveći pozitivni pomak u pravima osoba s invaliditetom, a posebno slijepih i slabovidnih osoba, a što nije, a moglo je biti?

Pozitivna stvar je što smo zaista prepoznati od obje lokalne samouprave. To nisu nužno materijalni pomaci, postoje oni nemjerljivi. Ne možemo inzistirati da se svi problemi riješe odmah i moramo shvatiti da, kao i s pomagalima, sve stvari vezane uz osiguranje pristupačnosti jako puno koštaju. Srećom, tu postoje europski fondovi. Međutim, da se osigura samo fizička pristupačnost, bez onog neopipljivog dijela, to ne bi funkcioniralo. Jedan od pomaka što bi se moglo napraviti jest da našu udrugu još više dožive i da nas ne stavljaju sa strane kad se organiziraju neka lokalna događanja u segmentima koji nisu na prvu vezani uz socijalu ili osobe s invaliditetom poput sporta i kulture pa čak i turizma nego da nas konkretno uključe ili bar pitaju kako bi se neka aktivnost mogla dograditi iz perspektive osoba s invaliditetom.

Videći pratitelj je najvažnija socijalna sluga koju danas uživaju slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj. Što očekujete od novog Zakona o osobnoj asistenciji koji stupa na snagu 1. kolovoza? Hoće li ta usluga biti implementirana u njega i donijeti određeno olakšanje u financijskom ili nekom drugom smislu?

Usluga videćeg pratitelja će biti implementirana u novi Zakon o osobnoj asistenciji, no iz moje perspektive kao dugogodišnje videće pratiteljice, taj zakon je u ovom trenutku poprilično nedorečen jer nismo dobili uvid u prateće Pravilnike koji će regulirati licenciranje usluge, obrazovanje videćih pratitelja, određivanje mjesečnog broja sati rada videćeg pratitelja po korisniku. Program videćeg pratitelja službeno traje do 31. srpnja, što će biti s 1. kolovozom i na koji će način to sve funkcionirati zasad nam je nepoznanica. Ipak, vjerujem da će biti bolje nego dosadašnja praksa raspisivanja trogodišnjih natječaja i da je ovo tek korak ka reguliranju prava osoba s invaliditetom na što kvalitetniju skrb u punom opsegu u njihovim vlastitim zajednicama.