Piše: velečasni Jozo Zorić

Kad pogledamo našu svakidašnjicu stječe se dojam da čovjek unatoč visokim tehnološkim dostignućima nikada nije bio toliko otuđen i sam. Jer, dok se na jednoj strani događa da ljudi neprestano „žive tuđe živote“, prateći iz dana u dan što netko drugi radi, bilo da je riječ o tzv. celebrityima (slavnima) i influencerima (utjecajnima), na drugoj stani vidimo kako se pojedinac nikada manje nije stvarno i životno zanimao za onoga pored sebe. Zato nije rijetkost u svakodnevnom govoru da netko više zna i „prati“ nekoga u Americi ili Europi nego što može kazati da li svom susjedu koji je u potrebi ili nemoći može pomoći. Zato često čujemo od analitičara današnjeg vremena koji nastupaju u javnim medijima da je nezainteresiranost za bližnjega zapravo jedna od sveprisutnih odlika današnjega društva.

Nada - pozitivna krepost

Prije nekoliko mjeseci u emisiji „Peti dan“ jedan je komentator citirao književnika Ivu Andrića koji je napisao: „Što će nam ovaj život od pedeset godina (a jedna teža od druge ) ako mu jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produžuje ga u jednu sjajnu vječnost. Nemojte drhtati kao da je svijet hladna i prazna soba, ne zatajite svoje duše nikada, jer je divno  uskrsavanje istina“. Ova istina, kako i sam književnik naslućuje i piše, jest činjenica koju i  ovoga Uskrsa  slavimo pobjeda  nad smrću koju je putem križa ostvario Bogočovjek Isus Krist jedini je on pobijedio smrt i omogućio  ostvarenje vjere svih čovjekovih nadanja u konačnu pravdu, trajni mir i vječnu sreću. O toj nadi kao središnjem pojmu često u svojim porukama za Uskrs govore i pape. Nada je stvarnost koja nadilazi optimizam koja kaže kako treba misliti pozitivno „da će biti bolje“, ali i utjehu koja veli „da uvijek može biti gore“. Naš papa Franjo često govori o nadi da je ona „pozitivna krepost, ona krepost koja struji pod vodom života, ali koja nas drži da se ne utopimo u mnogim poteškoćama, da ne izgubimo onu želju naći Boga, naći ono čudesno lice koje ćemo vidjeti svi jednoga dana“. Papa jasno govori o nadi da onaj koji i u tamnim životnim problemima zadrži svjetlo nade, može prepoznati i vidjeti one stvarnosti koji drugi ne vide i tražiti snagu i hrabrost za svoj svakidašnji često turoban i neizvjestan život.

Uskrs kao životno opredjeljenje

U nedavnom broju našeg tjednika Glas Koncila izašla je izjava gradonačelnika ukrajinskog glavnog grada Kijeva i proslavljenog boksača Vitalija Klička koji je kazao nadbiskupu Svjatoslavu Ševčuku kako narod danas „više nego hranu, odjeću i medicinske potrepštine treba riječi nade“ koje Crkva treba i može ponuditi. U poplavi domaćeg beznađa koje nam se stalno servira kao da je to samo dio hrvatske svakodnevnice prepoznavanje stvarnog temelja ove nade vodi u osmišljavanju ljudske egzistencije u uskrsnuće života. Društvo koje prestane živjeti „smrt Boga“ i počne uzgajati plodove „uskrsnuća“ neće imati problema sa beznađem, samoćom, niti sa smislom svoga postojanja, niti sa strahovima za sutrašnjicu. Poruku stvarnosti nade i vjere moći će donijeti samo ljudi  Uskrsa kojima Uskrs nije tradicija ili običaj nego temeljno životno opredjeljenje. Zato ću jasno i nedvosmisleno reći sa Svetim Pavlom: „Sve mogu u Onome koji me jača!“

Sa željom da naš životni put nastavimo s Onim kojemu je sve moguće, neka Vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!