Pola stoljeća ljubavi i zajedničkog života u današnje je vrijeme vrijednije i od zlata po kojemu nosi svoj naziv, a tome su posvjedočili Anica (69) i Duško (72) Kliček koji su prošli tjedan u krugu obitelji i najbližih prijatelja proslavili svoju 50. godišnjicu braka.
Njihova je priča započela u veljači 1972. godine na maturalnoj zabavi u dvorani „Partizan“ gdje su se upoznali te ubrzo nakon toga, u kolovozu iste godine, rekli si sudbonosno „da“. Već drugi dan nakon svatova opremili su svoju podstanarsku sobu kuhinjskim elementima i drugim potrepštinama i tako uz kredit ušli u dugi i lijepi zajednički život. U to je vrijeme Anica radila u trgovačkom poduzeću „Budućnost“, a Duško na Narodnom sveučilištu. Nepuna dva mjeseca kasnije Duško je otišao u vojsku iz koje se vratio godinu poslije, nakon čega su život nastavili sa sinom Dinkom kao tročlana obitelj. Godina 1977. obilježena je rođenjem drugog sina Dobrice te selidbom u vlastiti stan dobiven od Organa uprave skupštine općine Pakrac, a iste je godine stigao i prvi automobil, polovna Zastava 101 poznatija kao „Stojadin“.
Uslijedila su zajednička ljetovanja u kampovima duž Jadrana s kumovima i prijateljima, putovanja u inozemstvo, ali i napredovanja, kako osobna tako i poslovna. Anica je skrbila o kući i djeci te postala dobra kuharica i vrijedna domaćica, a 1983. je prelaskom iz „Budućnosti“ u tvornicu „Podravka“ ostvarila veliki pozitivan preokret. Duško je pak do svoje 30 godine bio aktivan rukometaš te u ostatku života i sportski radnik. Kroz godine se ostvario i kao novinar u Pakračkom listu te kao ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa Pakrac, odakle 2017. godine odlazi u zasluženu mirovinu.
Godine 2000. uselili su u kuću koju su gradili dugih 14 godina gdje i danas provode svoje umirovljeničke dane. Kako kažu, radosti im ne manjka ponajviše jer nisu sami, a što im je ujedno najvažnije u njihovim sedamdesetim godinama. Anica ističe da su dug brak, sinovi, snahe, unučad (Nina, Darijan, Nikša, Tin, Lorena, Elena i Mia) i prijatelji najveća vrijednost njezinog života, dok Duško svemu tome dodaje brojne napisane priče i reportaže o ljudima ovog kraja u Pakračkom listu te dvadeset i dvije do sada napisane knjige. „Živjeli smo uvijek skromno, radovali smo se malim stvarima i to je jedan od važnih recepata, ali i poruka mladima, za sreću“ rekli su Anica i Duško.
