Svima građanima koji ove jeseni malo temeljitije promatraju aktualne radove na aglomeraciji bilo je vrlo lako zapaziti da je u znatnom dijelu mehanizacija i radnici angažirani na zamjeni ivičnjaka koji fizički odjeljuju pješačke nogostupe od kolnika. Na tom poslu radi se u gotovo svim središnjim gradskim ulicama, bilo da se vraćaju oni koji su iskopani prilikom kopanja infrastrukturalnih rovova, ili se pak oštećeni zamjenjuju novim. Dio toga nisu samo radovi aglomeracije, nego se dodatno uključila i gradska uprava sufinancirajući izgradnju i tamo gdje ih nije bilo, kao i izgradnju na ponekim prometnicama do tada nepostojećih zelenih otoka u cilju smirivanja (usporavanja) prometa i vizualnog poboljšanja izgleda gradskog središta.
To nas je podsjetilo na jedan tekst pokojnog Rudolfa Cišpera objavljenog u Pakračkom listu davnog svibnja 1995. godine. Taj ljubitelj istraživanja i populariziranja pakračke povijesti je tih mjeseci u Listu objavljivao feljton o manje poznatim crticama iz pakračke povijesti, a u petom nastavku (vidi preslik teksta) su na red došli pakrački ivičnjaci.
Priču o pakračkim nogostupima Cišper počinje pozivajući se na Spomenicu pučke škole iz 1880. godine, a potom seli na početak 20. stoljeća: „Znamo da je ispod asfaltnog sloja izgrađena betonska podloga, a na rubovima su ugrađeni ivičnjaci: posebni uočljivi zbog svoje žuto smeđe boje, skladnog oblika kvadrata. Ugrađeni su na rubove nogostupa okomito tako da je manja stranica kvadrata dopirala do asfaltnog sloja. Govorilo se da su rubnici nisu mogli naći kod nas pa su oni nabavljeni negdje na strani – Beču ili Pešti. Održali su sve do 80-tih godina kada su prilikom rekonstrukcije ulica izvađeni i zamijenjeni ovima koji nisu ni po čemu ravni“, piše Cišper.
Njegove tvrdnje dokazuje i razglednica Pakraca iz 70-tih godina koja prikazuje današnji Trg dr. Franje Tuđmana i šetnicu gdje se u donjem lijevom uglu jasno vide spomenuti ivičnjaci.
Prema sjećanjima stanovnika Pakraca tih 80-tih godina prošlog stoljeća, dio odbačenih ivičnjaka radi njihove ljepote i kvalitete izrade građani su pokupili i odnijeli u svoje domove gdje su služili kao razni podupirači, držači i za još koješta u pomoćnim prostorijama, a o njihovoj kvaliteti govori i podatak da je zbog svoje čvrstoće dio njih završilo kao nakovanj (podloga) u priručnim kućnim radionicama. Zahvaljujući tome smo došli ovog ljeta i mi u posjed dva takva ivičnjaka uvjerivši se u sve ono o čemu je pisao Cišper.
Ivičnjaci su veličine 20 x 10 x 8 centimetara, a o kvaliteti govori i podatak da je takva „cigla“ teška čak četiri kilograma.
Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja grada Pakraca, kaže da i ivičnjaci, ako su originalni pakrački mogu biti interesantan muzejski eksponat, jednako kao i razni primjerci građevinske cigle koji na sebi imaju žig koji potvrđuje da su proizvedeni u nekoj od pakračkih ciglana. Do sada je već dobila dva takva ivičnjaka i s ova dva će ih imati četiri. Plan je jednom, možda već prilikom preuređenja okoliša Spahijskog podruma u prostor u kojem će biti izložen i dio muzejske građe, na adekvatno mjesto obnoviti bar manji isječak pakračkih ivičnjaka kako bi mlađim generacijama i posjetiteljima vizualno predočili kako su većim dijelom 20. stoljeća u gradskom središtu izgledali pakrački ivičnjaci.
