Tvrtka „Zeleni vrh“ u vlasništvu bračnog para Dalije i Deana Dekija Nagya već godinama upravlja Planinarskim domom na Omanovcu, omiljenim pakračkim izletištem i mjestom održavanja različitih manifestacija poput prošlog vikenda „Pozdrav ljetu“. Kako je odmaralište radilo prošle godine u vrijeme korone, a što se promijenilo ovog ljeta, tko su najčešći gosti, što rade prilikom višednevnog boravka, kakva je suradnja s ostalim pakračkim turističkim čimbenicima pitali smo Dekija.

 Svi vi koji se bavite turističko-ugostiteljskom i hotelijerskom djelatnošću ste lani imali zbog epidemioloških prilika katastrofalnu sezonu. Kakva je ovogodišnja?

Lani smo imali doista lošu sezonu, a mi smo kao objekt bili specifični jer smo mogli raditi, ali samo za goste na spavanju. No u takvoj situaciji nitko nije želio, niti imao potrebu putovati na ovakve destinacije. Dobili smo namjenski kredit od HBOR-a u iznosu od 100.000 kuna i s tim novcem smo preživjeli 2020. godinu. Bez njega to ne bi bilo moguće. Na društvenim mrežama je bilo puno primjedbi na te korona kredite. Međutim, mi smo to u suradnji s Poduzetničkim centrom Pakrac riješili relativno lako i brzo. Također je bilo i nekih avansa za boravak velikih grupa koje su tek sada realizirane. U takvim prilikama smo se orijentirali na ciljane male grupe: mama, tata, dvoje djece s određenim popustima i benefitima. Tome smo prilagodili i reklamne kampanje, reklamirajući se kao beskrajni prostori bez puno ljudi, izbjegavajući slike objekata i nudeći fotografije učinjene dronom, upravo tih praznih šumovitih predjela. Rezultat toga je da smo lani ostvarili oko 900 noćenja, što je ipak bitno manje od rekordne 2018. godine kada smo ostvarili oko 2300 noćenja. Ove godine je stanje znatno bolje usprkos tome što smo prva tri, četiri mjeseca radili smanjenim obujmom zbog Covida. Očekujemo da ćemo do kraja kolovoza ostvariti oko 1800 noćenja.

Tko su bili ti gosti i odakle dolaze?

Lani isključivo Hrvatska, od Rijeke do Osijeka. Uglavnom je bilo riječ o mlađim obiteljima ili mlađim manjim grupama. Na zajednička masovna planinarska putovanja se nikome nije išlo. No ono što nas je iznenadilo, u 2020. godini nam je izuzetno porastao vikend program, hrana na poludnevnim izletima, uglavnom s područja Kutine, Daruvara, Sl. Broda i Osijeka. Uslijed ta tri razloga, dakle kredit, avansi i poludnevni izleti, smo preživjeli 2020. godinu jer nam samo za hladni pogon treba mjesečno oko 25.000 kuna, što bi značilo da jedan kišni vikend, ili prazan vikend taj mjesec nosi gubitku. Taj gubitak anuliramo dolascima velikih grupa poput ove koja je posljednjih tridesetak dana kod nas.  

Što je drugačije ove godine?

Proljetos Omanovac živnuo

Problematično je bilo prvih pet mjeseci. Radilo se ponovo samo s individualnim gostima. Do bitnog poboljšanja dolazi proljetos kada je broj zaraženih počeo padati. Valjda su se ljudi zaželjeli putovanja i počeli su se okretati ovakvim brdskim lokacijama kakav je naš Omanovac. Od svibnja ponovo dolaze grupe: sportaši - prvenstveno nogometni i rukometni klubovi iz bazena Kutina-Osijek, biciklisti i motoristi na proputovanju koji idu od točke A do točke B i tu dolaze prespavati. Zatim razne udruge poput planinara, izviđača, studenata. Primjećujemo da nam se sada vraćaju lanjski obiteljski gosti, samo sada dolaze u širem sastavu s 10 do 15 ljudi, dakle po tri ili četiri obitelji, najviše s područja Osijeka. 

Što rade ovdje obitelji cijelog vikenda?

Nikada se ne baziramo samo na ovaj prostor Omanovca. U takvom aranžmanu im nudimo da odu posjetiti gradski muzej, Muzej ratne i vojne povijesti, da odu kovati banovac, pogledati proizvodnju lokalnog piva, da prošeću Lipikom s posjetom ergeli, odu do Da-bra na izlet ili vožnju električnim biciklom. Na prostoru samog Omanovca, uz suradnju sa PD Psunj i udrugom CRO Outdoor, omogućujemo im razne oblike avanturizma: penjanje na umjetnu stijenu, šetnju Psunjom, vožnju 4x4 automobilima, streličarstvo te tako pokušavamo iskoristiti sve potencijale i infrastrukturu. Većina individualnih gostiju žele samo uživati u zalasku sunca, zavaliti se u ležaljku, slušati dobru glazbu i uživati u domaćoj hrani.

Što nedostaje Pakracu i Lipiku da bi ta ponuda bila atraktivnija?

Nedostaju restorani s dobrom glazbom

Prije svega dobri restorani s dobrom glazbom i ugodnim večernjim šušurom, da se stvori ambijent destinacije, a iz tih osnovnih preduvjeta možemo stvoriti priču koja će se nasloniti na postojeću ponudu. Potencijal za razvoj turizma je ogroman, od nevjerojatne prirode koja nas okružuje, bogate povijesti: banovca, Starog grada, slavnih osoba koje su jedan dio života provele na ovom području koje bi vremenom trebalo brendirati uz spomen imena Pakrac, poput obitelji Janković, baruna Trenka, do nategnutih priča o Jovi Čarugi i hajdučiji, koji mogu biti mamac i oko kojih se može napraviti puno malih priča u ruralnim krajevima, a tu je i burna ratna povijest našeg kraja. Potencijal Kalvarije je ogroman. Nedostaje uvezanost naših OPG-a koji imaju fantastične proizvode, ali nemaju ih gdje plasirati na području Pakraca. Također i Pakra nam je skroz neiskorišten potencijal, a mogla bi se napraviti šetnica mlinova, povući sredstva, možda koji mlin obnoviti… Ta nepovezanost raznih turističkih potencijala i nedostatak turističke infrastrukture je najveći problem, ali i najlakše rješiv problem kroz fondove za razvoj. Pakrac ima dva iznimna potencijala za razvoj turizma: prvi je blizina i dobra prometna povezanost sa velikim gradovima, a drugi i najveći potencijal su kvaliteta i ljubaznost ljudi koji žive u njemu. Ne biste vjerovali, upravo je to najveća vrlina koju gosti kada prvi put dođu primijete, zavole i vraćaju nam se te nam još uvijek kroz prste gledaju na turističku ponudu koju objektivno Pakrac nema.  

Dobro onda u toj turističkoj priči gdje je Turistička zajednica Grada?

Siguran sam da Turistička zajednica radi na tim projektima, član sam Vijeća tako da sam upoznat sa radom TZ. Nadam se da je samo pitanje vremena da se pojave vidljivi rezultati. No nisam od onih koji gaje nadu da će Pakrac biti neka turistička meka, jer Pakrac je oduvijek bio grad obrtnika i kada bi kroz razne poticaje ti obrti bili obnovljeni i vidljivi mogli bi biti značajan segment turističke ponude. U ovakvim malim mjestima koja nemaju turističku tradiciju prolaze samo specifičnosti i mislim da TZ ne bi samo trebala pratiti trendove nego stvarati i brendirati specifičnosti našeg kraja, a oko tih temelja i infrastrukture neka privatnici razvijaju razne oblike turizma. Činjenica da smo mi jedina obitelj koja pokušava živjeti samo od turizma na području Grada Pakraca ipak dovoljno govori o tome na kakvim granama je turizam u našem kraju. No nisam skeptik, dapače, potencijala ima jako, jako puno.

Tko tebi osmišljava takve programe?

Još uvijek ja. Nekada sam radio u turističkoj agenciji, još uvijek imam sve te potrebne kontakte i nije mi probleme složiti atraktivni dvodnevni program.

Da li bi tebi i svima vama koji se na ovaj način bavite turizmom značilo da Pakrac ima službenu turističku agenciju koja bi na klasičan način objedinjavala i formirala lokalnu turističku ponudu?

Naravno da bi. Međutim problem je što ona financirana samo iz svoje zarade ne može na tržištu opstati. Kod nas, za Omanovac govorim, je problem što su cijene preniske pa je onda i eventualna provizija agencije premala da bi mogli funkcionirati. Naše cijene su niske jer je nivo smještajnih usluga koje nudimo takav. Pritom mislim prvenstveno na stanje objekta koji je takav kakav je, izgrađen u vrijeme kada je izgrađen, što sa sobom nosi niz manjkavosti u pogledu koji turisti danas očekuju, kao što je nedostatak sanitarnih čvorova u sobama i slično.

Koliko uopće ima ležajeva u domu ?

Očekivanje i navike turista su veće

Sada 36 u 16 soba, s mogućnošću da taj kapacitet dignemo s pomoćnim ležajevima. Problem je što danas „Crno jaje“ nudi odlazak u toplice za 200 kuna s masažom i bazenom, a mi tu prodajemo lijepi pogled i vedru atmosferu. Upravo radi te vedre atmosfere ljudi imaju razumijevanja i u situacijama kada im nestane vode ili struje, jer je infrastruktura dotrajala. Prvi korak u svakoj modernizaciji je dovođenje sigurnog izvora vode. Tek nakon toga se može razmišljati o uvođenju sanitarnih čvorova u sobe i ostalo što bi podignulo kvalitetu usluge, a samim tim i cijenu. Danas prilikom dužih putovanja niti mlađi planinari više ne žele ići u planinarske domove nego koriste hostele gdje imaju u sobi tuš, a ne da se na svakom katu nalazi jedan sanitarni čvor. Taj vid turizma, da ne spominjem televizor u svakoj sobi, je prevladan i mi ne možemo u takvim uvjetima naplatiti noćenje više od 80 do 100 kuna po osobi. Pa kad od toga oduzmemo PDV, pranje dvije plahte, jastučnice, potrošnju struje i vode i sve ostalo, nije baš neka zarada, odnosno ostaje jako malo za tvrtku koja mora platiti plaće, najamninu, komunalnu naknadu i sve ostalo. I da do kraja budem jasan, Planinarski dom Omanovac je jedan od najboljih domova u Hrvatskoj, da ne bude zabune. I visoko kotira u planinarskoj hijerarhiji, no očekivanja i navike turista su ipak malo drugačija.

Imaš li dobara signal za Internet i mobitel?

Kada se dođe, prvi dan signal mobitela je dobar, ali kasnije slabi. Ako duže boravim ovdje, meni nakon par dana mobitel uopće više ne zvoni na poziv. Pojma nemam zašto. Signal Interneta dobivamo iz Kutine i dobar je. Za goste, on je besplatan. No mi se u svemu trudimo pretvoriti naše mane u naše prednosti. Sve više ljudi se ovdje dolaze odmoriti od Interneta i mobitela, naročito, bar nakratko, od toga maknuti djecu. Ciljano idemo prema takvim ljudima. Ti ljudi su razni poduzetnici, liječnici, odvjetnici, novinari koji preko tjedna imaju izrazito naporan tempo i oni dolaze ovdje se odmoriti od svog stresnog posla. Naročito nakon korone.

Osjećaš li ti po broju gostiju kada se u Pakracu događaju neke veće manifestacije tipa Grahfesta, Dan Grada, većih sportskih manifestacija i slično?

Apsolutno, svaka i najmanja manifestacija se ovdje osjeća, posebno one višednevne. Problem je što na svaku od njih, posebno one veće, ne možemo odgovoriti s adekvatnim brojem noćenja, jer smo limitirani brojem ležaja.

Koliko košta vikend za dvoje odraslih i dvoje djece?

Ovisi o tome kolika su djeca i što žele. Obično idemo na shemu da mama i tata plate spavanje svaki po sto kuna za noć, a za djecu ne naplaćujemo. Hrana je stvar dogovora. Mogu jesti pojedinačni obrok za 35 kuna po osobi, a mogu i za 85, dakle neka srednja cijena je pedeset kuna za obrok, a ovi dodatni sadržaji koje im dogovorimo obično nisu više od 40 kuna tako da za obitelj to nisu neki veliki novci.

Šeću li gosti po šumi?

Šeću. Ukoliko govorimo o turistima, a ne o planinarima, najviše po kružnoj stazi koja je napravljena za potrebe biciklista. Ona je dugačka oko 7 kilometara, lijepo uređena s mostićima, a što je važno, u svakom trenutku se može sa staze presjeći prema planinarskom domu tako da na njoj boravi tko koliko hoće.

Postoji li, u godinama kada je normalno, sezona na Omanovcu?

Sezona je od početka travnja pa do kraja kolovoza, te od 20. prosinca do 10. siječnja. Sve drugo je patnja.

Igra li snijeg kakvu ulogu u posjećenosti?

Igra, ali je problem što nikada ne možeš biti siguran kada će pasti pa si onda ljudi iz daljega ne mogu odmah ujutro organizirati dolazak na Omanovac. Stoga on igra ulogu najviše Pakračanima koji u snježnim danima dolaze više nego inače. Dakle, po pitanju spavanja, snijeg ne igra nikakvu ulogu, ali bude dnevnog šušura.

Do sada smo uglavnom govorili o smještajnom dijelu ovog objekta. Koriste li Pakračani njegovu ugostiteljsku komponentu?

Dom značajno koriste pakračke udruge

Dom najmanje koriste Pakračani i Lipičani. Sada govorim o smještajno-ugostiteljskom sadržaju, ne i o izletničkom, što je i normalno, jer spavaju kod kuće. Recimo otprilike, od 150 posjetitelja vikendom, bude 10-ak iz Pakraca ili Lipika. No dom zato znatno više koriste kroz rad raznih pakračkih udruga: nogometaši Hajduka, RK LiPa, kuglači, članovi Udruge slijepih, obrtnici, Društvo Mađara, Čeha, udruge iz Domovinskog rata i slično. Oni su nositelji raznih gradskih aktivnosti i u sklopu toga grupno koriste i mogućnosti ovog objekta, a i u zadnje vrijeme sve je prisutnije plaćanje iz sredstava dobivenih na projektima iz europskih fondova.

Znači i ti osjećaš da smo članovi Europske unije?

Apsolutno.

Ima li svatova, rođendana, krizmi….?

Ima, no sve manje, mada ovo vrijeme korona krize sigurno nije pravo vrijeme za ocjenjivanje takve potražnje. Prije smo radili dosta, ali uvijek gledamo da uzmemo takve grupe ljudi koji znaju gdje dolaze i koji će biti tolerantni prema svim nedostacima i manjkavostima ovog objekta, a ujedno cijeneći njegove prednosti kao što je boravak u prirodi, opuštenost i slično. Nekima je to i bitnije.

Kakve ti imaš koristi ako ja subotom s deset prijatelja dođem na Omanovac roštiljati?

Ako ne koristite naše ugostiteljske usluge, nikakve. No svatko od njih dođe bar na kavu, netko tko je prvi put dođe ponovo. Inače moramo pokositi prostor oko doma, očistiti, odvesti smeće, osigurati sanitarni čvor. Na izletište gledam kao na dio Grada Pakraca koji pripada građanima.

Naplaćuješ li upotrebu roštilja?

Ne, iako bi mogao naplaćivati. Zakupoprimci prije su godinu i pol dana pokušavali naplaćivati upotrebu roštilja. Međutim to ljudi nisu prihvatili i bilo je jako malo posjetitelja koji su pod tim uvjetima roštiljali. To smo ukinuli i sada očekujem da kod nas ekipa s roštilja dođe bar na kavu. No od roštiljanja je veći problem kada izravno iz trgovine dođe grupa sa pet ili šest vrećica, isto toliko pizza ili ćevapa i sva ambalaža završi u kontejneru. 

Naplaćujemo upotrebu ove velike pečenjare u neposrednoj blizini doma. Zajedno s frižiderom njen dnevni najam je 200 kuna. Oko nje se okupi uglavnom veće društvo što podrazumijeva i više smeća, više sanitarne vode i svega ostalog - struje, toaletnog papira, poslije više posla.

Boraviš li stalno ovdje na Omanovcu, odnosno koliko često se spuštaš u Pakrac?

U zadnje tri ili četiri godine sam možda sedam do 10 dana proveo u Pakracu. Odem povremeno do brice, popiti kavu, vidjeti rođake i prijatelje i nazad, kako bih bio 24 sata dnevno spreman dočekati goste, može i nenajavljene. Preko ljeta, supruga Dalija je stalno sa mnom i ona se zakačila na ljepotu življenja u šumi. Sin Lovro pomogne nam jako puno. Tu je još Biljana, šefica od kuhinje i vedre atmosfere. No zimi najčešće sam, ponekad je sa mnom netko od prijatelja željan čašice razgovora ili neizostavni dobri šumski duh Poky.

Koliko uopće dugo radiš ovdje?

Već desetak godina.

Kakav je odnos s najmodavcem, Planinarskim društvom „Psunj“?

Odnos je odličan, s tim da smo svi svjesni problema s komunalnom infrastrukturom. Moram ovdje napomenuti da je Planinarski dom Omanovac jedan od najkvalitetnijih domova u RH, zahvaljujući prije svega brizi brojnih generacija planinara. No, također vrijeme radi svoje te su planinari počeli pripremati projekte za obnovu spomenute infrastrukture. Tolerantni su prema nama no mislim da smo i mi to zaslužili našim odnosom prema domu i planinarima. Tako da smo izrazito zadovoljni kako nas najmodavci tretiraju.

Koje su oni zadržali pravo za sebe u ovom objektu?

U dvije prigodne manifestacije, Fokina staza i skupština Društva.

Je li to znači da iskaznica planinarskog saveza nešto vrijedi?

Naravno i ne samo planinarska nego i biciklista, motorista, izviđača... Imam više tih rangova koji ostvaruju popust od 20 do 50 posto, što je pravilo koje inače vrijedi za višekrevetne sobe.

Kakav je odnos cijena ugostiteljskih usluga na relaciji Pakrac-Omanovac?

Na početku ovog ljeta smo nešto digli cijene i bili smo nešto skuplji nego u gradu, primjerice kava s mlijekom 10, pivo 15 kuna. Prvenstveno je to bio razlog, kako sam već rekao, što je najmanje 80 posto naših posjetitelja sa strane i oni se, s obzirom na ambijent, ne mogu načuditi tako niskim cijenama. No i u gradu su nedavno ugostitelji digli cijene, tako da smo sada ponovo približno tu negdje.

Pakrac sada već ima svojih lokalnih proizvoda s etiketom; od vina, piva, bučinog ulja, proizvoda od malina, meda…magneta. Zašto nemaš suvenirnicu preko koje bi tvoji gosti te proizvode mogli odnijeti kući?

Vrlo rado bih da je jedna od onih kućica, primjerice kod Konzuma, ovdje i da u njoj netko drži bar povremeno, za veće grupe, suvenirnicu. Meni je problem knjigovodstvo, jer to za moju tvrtku znači dodatnu djelatnost s drugačijim sustavom oporezivanja i dodatnim knjigovodstvenim naporom. Ne samo suvenirnica. Ima tu potrebe i prostora, za što mi nemamo kapaciteta, i za električne bicikle kakve odnedavno ima sportska zajednica. Netko će jednog dana već doći i s takvim sadržajima.  

Znam da dolaze divlje svinje. A da li dolaze i lovci?

Bili su baš nedavno i „pogurali“ su divlje svinje, bar privremeno, malo dalje od doma. One su počeli dolaziti među ljude, šeću, zimi je strašno što naprave od ovih travnatih površina koje održavam. Sada će neko vrijeme biti malo mira, mada lovci kažu nekih desetak dana. Sa mnom na Omanovcu živi i pas, Zeus. Njega smo zadužili da ih rastjeruje tako da i on zaradi ručak.

Upoznat si s projektom Grada koji posredstvom europskih fondova ovdje planira stvoriti sportsko-rekreativni centar s različitim sadržajima. Odgovara li ti to? 

Naravno, no ne opterećujem se puno s time. Znam da takvi projekti traju godinama tako da nisam siguran kada on bude gotov da ćemo mi još biti tu. No projekt je zamišljen na način da se ne dira u objekt i njemu pripadajuće sadržaje koji su u vlasništvu Planinarskog društva. Dogradnja, uređenje i sve ostalo je zamišljeno isključivo na zemljištu koje je Grad dobio od države. Naravno da me raduje mogućnost da se ovaj prostor u značajnoj mjeri oplemeni sadržajima kakvih sada nema, ne samo u Pakracu i ovdje, nego i u širem okruženju. Takvi sadržaji bi mogli popuniti svakog vikenda, ne samo kapacitete doma, nego sve smještajne kapacitete u Pakracu.

Prošlog vikenda je ovdje održana manifestacija „Pozdrav ljetu“ kao završni dio Pakračkog ljeta. Je li ti to značajno?

Naravno da mi je značajno. Za sada još uvijek Mario Barać i ja to osmišljavamo i guramo. Nije mi želja da na tim događanjima zaradimo dnevno četiri ili pet tisuća kuna. Nama bi isplativije bilo da na noćenju imamo jednu grupu. Kada smo krenuli, nama je želja bila da tu ideju preuzme Turistička zajednica i od toga kroz godine napravi vrhunski dvodnevni ili trodnevni festival sa kvalitetnim bendovima i drugim sadržajima, poput dječjih radionica, književnih tribina, štandova s lokalnim proizvodima koji će popuniti sve pakračke smještajne i ugostiteljske kapacitete iz čega bi se i financirao sam festival, barem jednim dijelom. U tom dijelu kasnimo, kaskamo na mjestu. Dio smo Pakračkog Ljeta i zahvalni smo Gradu na tome. No želja mi je da posebnosti ovog prostora oživimo kroz veliki festival namijenjen građanima Pakraca, pogotovo mladima...

Iz ovog razgovora se može zaključiti da sve u svemu Pakrac nedovoljno koristi ovaj objekt?

Možda ga ne koriste u dovoljnoj količini Pakračani. Grad i udruge ga značajno koriste, organiziraju ovdje različite svoje sadržaje, dovode svoje goste. Ljudi, Pakračani, dolaze u malom broju, no i to se mijenja uslijed korone. Sve više ljudi, kad im stignu gosti, nedjeljom pohrle na Omanovac i pohvale se ljepotom koja okružuje Pakrac.