Piše: Duško Kliček

Kada je 1818. godine na svečan način osnovan Mješoviti pakrački ceh, nakon što mu je dodijeljen „Kraljevski privilegium“, odnosno potvrda za rad, imao je upisanih 117 zanatlija u 26 zanata. Među njima bili su: čurčije, opančari i kazandžije, čižmari, pintari i kožari, sepedžije, sapundžije i licitari, lončari, sedlari, remenari…, kojih, razumljivo je, već odavno kod nas više nema, čak ni u nekoj turističkoj naznaci. Dvije stotine godina, ili, ljepše rečeno, dva stoljeća, preživjeli su kod nas samo brijači, pekari, krojači, mesari, zidari i, zahvaljujući najviše obitelji Pavlović - postolari, kojem je zanatu dugovječnost podarila obitelj Pavlović, baveći se njime točno 100 godina.

1918. Antun Pavlović otvorio 3 postolarske radnje

U Strossmayerovoj ulici, na početku nekadašnje ulice obrtnika, na broju 4, u prizemnom dijelu obiteljske kuće, još do neki dan bila je otvorena postolarska radnja treće generacije Pavlovićevih. Vodio ju je Josip - Zdravko, sin Antuna i unuk Antuna, dvojice pakračkih postolara koji su postolarski posao vodili više od 80 godina.

[caption id="attachment_18435" align="alignleft" width="203"] Antunov reklamni letak iz doba rada u Švicarskoj[/caption]

Sve je počelo 1918. godine, kada je  iz Bjelovara stigao u Pakrac izučeni stolar Antun Pavlović i otvorio tri postolarske radnje: prvu u Rusiji (predjelu Pakraca „na Gavrinici“), drugu u glavnoj pakračkoj ulici u kući pored Stare gradske vijećnice, i treću u Bolničkoj. Kako kaže Marijan, također unuk i sin gore spomenute dvojice Antuna, koji se nešto više bavi obiteljskom povijesti, djed Antun je imao u tri radnje 24 šegrta (naučnika), a kada je smanjen posao, u jednoj radnji su radila četvorica kalfi i 2 šegrta. Djed je vodio radnju, uzimao narudžbe i krojio materijal za cipele.

Koliko je u ono vrijeme postolarski zanat bio tražen, kao i mnogi drugi, najbolje govori podatak da je na području Pakraca i Lipika bilo početkom tridesetih godina 33 postolara i to: 16 u Pakracu, 5 u Lipiku, 4 u Španovici, 3 u Antunovcu, te po jedan u Poljani, Gaju, Badljevini, Prekopakri i Ožegovcima.  Pored postolara, u Pakracu je bilo, između ostalih obrta, i 7 stolara, 3 fotografa, 13 krojača i 6 krojačica, 4 bačvara i tako dalje. Zanimljivo je reći i to da je u školskom razredu postolara bio u školskoj godini 1919./1920. čak 21 učenik.

Osim šusteraja, djed je bio, kao i većina pakračkih obrtnika kroz povijest, aktivan u društvenom životu grada - bio je svirač u Sokolskoj limenoj glazbi i član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pakrac. Od trojice sinova - sva trojica su izučila zanate: Stanko za šnajdera (krojača), Ferdo za frizera, a Antun za postolara, nastavljajući obiteljsku tradiciju.

Opera u postolarskoj radnji

O Antunu postolaru, našem donedavnom suvremeniku, sinu Antuna koji je došao iz Bjelovara, pisali smo pod tim naslovom 1994. godine u našem Listu više kao o glazbeniku i štovatelju pakračke povijesti, nego o postolaru.

Antun je rođen 1924. godine, a već od svoje šeste godine je  „odrastao“ u očevoj radnji i bilo je tada logično da izuči za postolara i nastavi obiteljsku tradiciju. Tako je i bilo. Šegrtsku školu polazio je u Pakracu,  a pomoćnički postolarski ispit je položio 1941. godine za što je morao izraditi donji dio cipela  i spojiti s gornjim. Majstorski ispit je položio 1953., izradivši za tri dana „lohane“ cipele.

[caption id="attachment_18436" align="alignright" width="300"] Diploma oca Antuna [/caption]

Uz postolarsko umijeće, koje je u ona vremena bilo daleko, daleko složenije nego danas, otac Antun  je na sina Antuna prenio ljubav prema glazbi i prema vatrogastvu.   Završio je trogodišnju glazbenu školu u „Hrvatskom domu“, svirajući u „Sokolskoj“, a poslije Drugog svjetskog rata u Gradskoj glazbi“. Bio je vatrogasac, za vrijeme rata služio je u domobranskim postrojbama, prošao je Križni put od Pakraca, preko Maribora, Siska, Skoplja i Prištine i nazad. Pod tim teretom i negativnim biljegom za tadašnji poredak,  vratio se u Pakrac i otvorio postolarsku radnju. Svirao je čak pet instrumenata, a koliko je volio glazbu najbolje svjedoči podatak da je nakon vjenčanja 1946. godine kupio radio.  Radeći u svojoj postolarskoj radnji, u Njemačkoj postolarski posao, ili u „Jedinstvu“ u Pakracu kao poslovođa u šusteraju, uvijek ga je pratila glazba. I dok je prebirao po špicplehima, šuneglima, potkovicama i klinčićima… bilo je kod njega gotovo pravilo da su se  uz zvukove mašina, brusilica ili čekića čule u pozadini popularne melodije, operne arije, pa i Verdijeva Aida...

Josip nastavlja tradiciju

Posljednji postolar iz obitelji Pavlović, pa, možemo reći, i posljednji pakrački izučeni postolar, je Josip, danas umirovljenik, najstariji sin Antuna i Marije. I on je odrastao uz oca pomažući u radnji. Nije baš da je, kako kaže, volio taj zanat, ali ga je dobro upoznao i, kako baš nije imao sreće sa školom, postao je treći postolar u generaciji Pavlovića.

„Radio sam kao dijete s ocem u radnji najprije jednostavne poslove, a onda sve složenije. Ne tako rijetko  su  poslovi u radnji priječili igru ili odlazak u kino. Jednom prilikom mi je otac  rekao da čekićem udaram po koži kako bih ju omekšao za dalju obradu. Ja sam bio toliko bijesan, jer sam želio u kino, da mi je čekić ispao iz ruke i razbio prozor prema ulici. Naravno da je otac bio još bjesniji na mene, jer, kako je govorio, što bi bilo da je netko naišao i da ga je čekić udario…“, ispričao je tu zgodu Josip.

Naučio je Josip gotovo sve tajne postolarskog zanata, upijajući znanje i iskustvo svog oca, ili i djeda postolara. Savladao je i postolarski jezik u kojemu su prevladavali njemački izrazi. Tako je i Josip zabijao špicplehe, ainpidovao šilom, provlačio dretvu, herihtovao, nacvikavao, rezao u šreh, pa ajnlagovao i radio kedere…

Nakon završetka vojnog roka Josip nije vidio svoju budućnost u postolarskom zanatu pa je, poput mnogih drugih kruh potražio najprije u Njemačkoj, a potom i u Švicarskoj, kuda je otišao sa suprugom Jadrankom. Radio je u tvornicama za vojnu industriju, a potom je, pred kraj radnog vijeka, pet godina prije mirovine, odlučio otvoriti postolarsku radnju i vratiti se obiteljskoj tradiciji.

Povratak postolarskom zanatu

„Kupio sam  radnju u mjestu Aadorf, 50 kilometara od Schafhausena u kojem smo stanovali. To je malo mjesto, ali posla je bilo dovoljno, jer sam radio, obrađivao dijelove od kože, i za neke tvrtke. Bilo je lijepo i lagano raditi. Svi te poštuju, a za naručeni dio ili materijal čeka se dan - dva. Mogu reći da Nijemci i Švicarci dosta donose obuću na popravak neki čak isti par i po deset puta.  Seljaci su donosili radne cipele s drvenim đonom i mesinganim ojačanjima naprijed i sa strane. Njima sam stavljao i mijenjao gumene đonove.

[caption id="attachment_18437" align="alignleft" width="300"] Antun s majkom Marijom i suprugom Jadrankom[/caption]

Tamo šustere cijene, potiču, a davanja su takva da i tebi dosta ostane. Budući da je otac radio u Pakracu, znao sam mu donijeti neki kompliciraniji posao ili tražiti savjet kako da nešto popravim. U takvim sam situacijama vidio koliko je znanja i iskustva stekao kroz godine rada“, ispričao je povratničku priču u postolarske vode Josip.

Odlaskom u mirovinu Josip se odlučio na povratak u Pakrac. Otac je još radio 2004. godine pa je Josip veće strojeve prodao, a manje dopremio u Pakrac. Prijavio je obrt, a posao je išao solidno.  Otac Antun je sve rjeđe silazio u radnju. Međutim, iz godine u godinu posla je bilo sve manje, pa je bilo mjeseci, posebno preko ljeta, da je u blagajnu ušlo tijekom mjeseca sam 100 kuna, a obveze je trebalo platiti. Vidio je Josip da od posla nema koristi pa je odjavio obrt i život sa suprugom Jadrankom nastavio na švicarskoj mirovini. Žive s majkom Marijom umirovljeničkim životom, ponešto gradeći i prerađujući u dvorištu, uz povremene radosti kada u posjet dođu iz Njemačke kćerka Maja, unučica Dolores i  zet Mario.

I postolari otišli iz Pakraca

Danas su strojevi u nekadašnjoj postolarskoj radnji Pavlovićevih, u Strossmayerovoj ulici, na početku nekadašnje ulice obrtnika, na broju 4, u prizemnom dijelu obiteljske kuće, utihnuli. Prekriveni su plastičnom folijom, samo da prašina ne pada po njima. Tek po koji puta ih Josip i danas pokrene da bi prijatelju ili poznaniku nešto zalijepio, zašio, ili popravio i tako na trenutak oživio stoljetnu tradiciju. Više ne tumpla, ne zabija špicplehe, ne ainpiduje  šilom, ne provlači dretvu, ne herihtuje, nacvikava, ne reže u šreh, niti ajnlaguje…, a otkako je otišao otac Antun, ne svira više ni radio u radnji, ne čuju se zvuci raznih melodija niti opernih arija.

Nakon  djeda Antuna i unuka Antuna, postolarsku radnju je zauvijek zaključao Josip i tako završio obiteljsku tradiciju dugu stotinu godina, a postolare poslao:  čurčijama, opančarima i kazandžijama, čižmarima, pintarima i kožarima, sepedžijama, sapundžijama i licitarima, lončarima, sedlarima i remenarima -  zanatima koji su već davno umrli.