U Pakracu, a vjerojatno i u mnogim drugim dijelovima Slavonije, posljednjih je godina vrlo rijetka pojava da ljudi grade kuću “ispočetka na lilvadi”. Zašto je to tako nije teško odgovoriti. Serija obnove u ratu uništenih ili oštećenih kuća, započeta 1993. godine, a naročito nastavljena u godinama nakon „Bljeska“ (1995 - 98.) proizvela je cijeli niz izgrađenih poludovršenih obiteljskih kuća. Kuću je u tim dvama ciklusima onda mogao dobiti skoro svatko tko je iskazao interes pa čak i ako nikada u njoj nije namjeravao živjeti, što nadležni nisu mogli znati niti iščitati iz priložene dokumentacije. Slab povratnički efekt te negativni migracijski val koji je intenzivnije započeo negdje 2012. godine dodatno je ispraznio pakračke nekretnine, bilo da se radi o obiteljskim kućama ili stanovima, što je prouzročilo dodatni pad cijena nekretnina i dodatno uvećao ponudu u odnosu na potražnju.

Stoga danas imamo stanje, kažu dobro upućeni, da za početak gradnje kuće na vlastitoj livadi, investitor mora potrošiti, ovisno o veličini željene kuće, oko 10.000 eura što podrazumijeva plaćanje projektanta (ovlaštenog arhitekta i geodeta), priključak na električnu energiju (vidi sivac), komunalni doprinos koji u prvoj zoni Pakraca iznosi 25 kuna po kubnom metru ili ovisno o veličini kuće oko 10.000 kuna ukupno. I još ponešto. Potencijalnim graditeljima na ruku nisi išle ni brojne zakonske izmjene posljednjih godina koje su išle za pooštravanjem kontrole aktivnosti na tom području pa tako sada i investitor u svoju privatnu kuću prije početka gradnje mora postaviti tablu na kojoj će istaknuti broj građevinske dozvole, projektanta izvođača, nadzor, a sve to košta. To znači da više nitko niti sebi ne bi smio graditi kuću na stari način, s „posuđenim“ i blago dorađenim projektom po principu „sam svoj majstor“ i uz nekada omiljene i popularne vikend radne akcije koje su na gradilištima okupljao i po nekoliko desetaka rođaka i prijatelja investitora što je zasigurno bio znatno jeftiniji način gradnje nego s ugovorenim projektantom, izvođačem, nadzorom.

Građevinske dozvole kroz šumu propisa
Koliko je na području Pakraca lani izdano građevinskih dozvola, unatoč tomu što smo upit u nadležni pakrački županijski ured poslali još polovinom srpnja,nismo uspjeli saznati jer odgovor nismo dobili. Drugi je problem što i dalje prisutna šuma građevinskih propisa podrazumijeva osam vrsta građevinskih dozvola: za novogradnju, proširivanje, adaptaciju, dogradnju pa stambeni ili poslovni prostor….. Stoga i naš pokušaj da u gradskoj upravi kroz uplatu komunalnog doprinosa saznamo koliko je lani na području Grada Pakraca izdano građevinskih dozvola je tek donekle statistički razbistrio tu sliku. Doznali smo da je lani temeljom izdanih građevinskih dozvola uplaćeno oko 150 komunalnih doprinosa. No većina toga se odnosila na legalizaciju ranije nelegalno izgrađenih objekata, dogradnji, adaptaciji….. No zaposlenik gradske uprave iz te je brojke pregledom upisnika procijenio da je lani na području Grada vjerojatno izdano 11 dozvola za novogradnju stambenih objekata: pet u Pakracu, tri u Prekopakri, dvije u Badljevini i jedna u Majuru. Koliko njih je u praksi do sada konzumirano, tog podatka nema.

Zašto bi se kraj toliko izuzetno jeftinih obiteljskih kuća, različitih veličina i stupnja dovršenosti itko, vjerojatno mlada obitelj, odlučila za daleko skuplju gradnju „na livadi“, a zašto netko ipak preferira znatno jeftiniji dovršetak već započete (najčešće pod krovom) kuće, pokušali smo doznati od onih koji su unazad nekoliko godina prošli taj put u praksi. Slučajno smo naletjeli na obadva primjera u istoj obitelji.

Ista obitelj, dva pristupa
Miroslav i Goran Hala su bratići koji su unazad pet godina rješavali, vjerojatno trajno pitanje svog budućeg doma. Oboje su u približno isto vrijeme stigli (Miroslav posredstvom Badljevine) u Pakrac iz Kipa. Sve ostalo ih razlikuje.
Goran (33 godine), vozač je kamiona i oženjen. Nakon nekoliko godina hodanja 2009. oženio je Obriježanku Josipu, rođenu Rek, danas 31-godišnju medicinsku sestru u pakračkoj bolnici. Još prije braka počeli su tražiti svoj dom u Pakracu znajući da će ih vezati za posao, ali i zbog buduće djece i blizine vrtića i kasnije škole te drugih neophodnih gradskih sadržaja u odrastanju. Najprije su gledali gotove ili polugotove kuće. No svakoj su našli zamjerku (lokacija, veličina, opremljenost i slično). Taj proces je išao sporije od očekivanog pa su se nakon vjenčanja privremeno smjestili u rođački stan. No onda su počeli gledati i gradilišta i na kraju je izbor, zbog lokacije u centru grada, blizine bolnice škola, veličine parcele (500 četvornih metara), kulturološki nezaštićena zona, pao na gradilište na adresi Bolnička 28 (prekoputa kafića „Elixir“). Taj luksuz koštao ih je 16.000 eura. Uskoro, 2012. godine, počeli su s gradnjom pri čemu su od starog objekta ostala iskoristiva tek četiri zida podrumske prostorije.

No prethodilo je uklanjanje ostataka ruševine nekog manjeg objekta, krčenja naraslog šiblja i odvoza raznog smeća koje su tijekom godina Pakračani nabacali na zapuštenu parcelu. Potom je uslijedilo izrada nacrta koji je obavila ovlaštena projektantska kuća uz, kako sami kažu, vrlo precizno izraženu njihovu ideju oko budućeg izgleda kuće, unutarnjeg razmještaja i sve što je potrebno prije nego što kuća počne „rasti“ na papiru. Uz to, kao i sve uobičajene dadžbine procjenjuju da je do prve lopate 2012. godine potrošeno još oko 10.000 eura, ali i zbog sporosti administracije oko godinu i pol dana. U to su vrijeme pokušali dobiti i pomoć države kroz program prve stambene nekretnine za mlade bračne parove. No rečeno im je da će proći godine do realizacije njihovog zahtjeva, a oni nisu imali vremena toliko čekati. Stoga je dobro došla pomoć roditelja i bankovni kredit. Dobra je okolnost što tada još zakonski akti nisu nalagali da privatni graditelj mora imati ugovorenog izvođača, nadzor i slično, što su iskoristili za onaj već spomenuti stari način gradnje: s mnogo samoizrade i radnih akcija rodbine i prijatelja u čemu su najveća pomoć bili roditelji. No Goran priča da se tijekom gradnje mnogo poslova naučio sam raditi: od lijepljenja karamičkih pločica, postavljanja laminata, knaufa, elektroinstalacija, a najviše je u samoizradi radio na fasadi tako da sada kaže je najspremnije za početak nove gradnje. Tako da bi nakon svih iskustava koja nisu uvijek bila dobra, da iznova mora rješavati stambeni problem išao istim putem, ali još boljom izvedbom.
Zbog velike količine besplatnog rada i truda (svoga i tuđega), obitelj ne želi govoriti koliko su utrošili novca da bi u siječnju 2014. uselili u dvoetažni objekt veličine 230 četvornih metara koji se uz uobičajene tehničke prostore sastoji od četiri sobe i ogromnog dnevnog boravka, trpezarije te dodatnih 63 kvadrata na dvije vanjske terase. No kuća nije bila gotova jer nije imala fasadu. Tada su drugi put u svoj graditeljski pothvat pokušali dobiti pomoć države kroz program energetske obnove, odnosno postavljanje fasade. Ali ni on nije urodio plodom jer su odbijeni zbog nekih administrativnih grešaka u proceduri oko prijave mjesta prebivališta. U novu kuću osim Josipe i Gorana uselio je i sin Damjan, rođen 2010. godine, a nedugo nakon useljenja pridružio im se i mlađi Benjamin (2014.). “Kuća je ipak prevelika kada su u pitanju čišćenje, održavanje, a i grijanje“, kažu Josipa i Goran. jer su prije fasade trošili za centralno grijanje čak 45 kubnih metara drva, a nakon postavljanja energetske fasade oko 25 metara.
Zašto su se odlučili kraj znatno jeftinijeg puta, na ovaj način rješavati svoj stambeni problem?

Realizirali svoj, a ne tuđi životni stil
Uz već spomenutu lokaciju i veličinu, htjeli su imati suvremeni dom popunjen svim onim sadržajima koji su nastali nakon izgradnje kuća koje su ranije gledali kao što su energetska učinkovitost, neograničenost internetskog priključka, lakoća održavanja, pristup ulici i slično. Htjeli su takve kvadrate u kojima će moći realizirati svoj, a ne nečiji tuđi životni stil i želje.
Goran ističe da gradnja još nije dovršena. Nakon fasade u dvorištu je izgrađena nadstrešnica za dva automobila, ali još treba urediti ogradu i dvorište. Nakon toga će vjerojatno biti potrebno i nešto zanoviti, ali u manjoj mjeri nego da su kupili nečiju kuću i „krparenjem“ je prilagođavao potrebi svojoj obitelji.
Jedinu manju zamjerku u svom novom domu imaju što nekada u večernjim satima dolazi buka iz susjednog kafića, odnosno ne toliko iz njega koliko od gostiju koji odlaze ili dolaze. Život u centru grada ima svoju cijenu, a pomalo se i navikavaju na to. Tim više jer su spavaće sobe u startu pametno postavili do dvorišne strane, što nije bio slučaj u već izgrađenim objektima koje su ranije gledali.

Brže, jednostavnije i jeftinije
Bratić Miroslav (35 godina), osim u rješavanju svog doma, ima drugačiji životni put. Još je neoženjen, što je vjerojatno jedan od razloga zašto je sebi kuću u Pakracu riješio najjednostavnijim i najbržim načinom, a ne kao bratić kompliciranije pa time odmah i skuplje. Osim toga, dok Goran stalno priča o domu i obitelji, Miroslav je kao šumarski poduzetnik sav u poslu i znatno energičnije i odlučnije priča o poslu nego o kući i obitelji.

Miroslav je prije dvije godine, dakle 2016., radi blizine posla koji traje po cijele dane kupio kuću „iz obnove“ na Praulji u Ulici ZNG na kućnom broju 9, veličine oko 90 kvadrata u jednoj etaži i bez podruma. Za to je platio 16.500 eura, odnosno 500 eura više nego Goran gradilište i do useljenja u manja prekrajanja potrošio još oko 5000 eura tako da je počeo namještaj unositi nakon investicije od 21.500 eura, ili oko 4.500 manje nego što je Goranu na njegovom putu trebalo „do prve lopate“. Da je imao ženu i djecu, kaže, možda bi se i on odlučio na Goranov put. Inače za razliku od Gorana i Josipe koji su dvije godine tražili kuću ili gradilište, Miroslav je u traženje kuće utrošio „cijelih“ mjesec dana.

Njegova kuća nije ni približno završena. Ovih dana traju aktivnosti oko dogradnje terase i garaže. Ostalo je još puno posla na fasadi, okolišu, ali i dio unutra. Uredio je najnužnije, a neke stvari poput uređenja kuhinje ostavio je da to bude izbor buduće domaćice.
Na pitanje tko i ma ljepšu kuću, sva tri sugovornika su se samo nasmijala, s konstatacijom da su u jednom iste: obje će u budućnosti vjerojatno biti bunar bez dna. Iz te perspektive gledaju na stanare u etažnim stanovima kojim se ovih dana uz izuzetno financijsko i organizacijsko veliko sudjelovanje države mijenja stolarija, uređuju fasade i ulazi. Nije im krivo, ali Josipa misli da je država trebala imati neko razumijevanje i pomoći im u onim dvama navratima kada su se među rijetkima u Pakracu odlučili na gradnju nove kuće.
Na upit koji bi iznos bio potreban da proda kuću, Goran kaže da nema tog novca, a Josipa dodaje posebno sada kada imaju nasljednike. Ustraju li u svoju opravdanu zaljubljenost u tu, doista lijepu kuću, prema njihovim sadašnjim razmišljanjima, upoznali smo obitelj koja će još desetljećima živjeti u Pakracu, a s obzirom na godinu izgradnje, veličinu, kvalitetu, mogućnosti i udobnost koju pruža, možda to jednom bude jedna od najstarijih obiteljskih kuća u gradu. Jer bez obzira na sve promjene, zakonske i one u načinu života u mentalitetu naših ljudi i dalje prevladava ne baš odviše suvremeno (europsko) razmišljanje: kuća se ne gradi jednom u životu nego jednom za tri generacije.