Antea Komljenović 22-godišnja studentica Prehrambenog biotehnološkog fakulteta Zagreb iz Lipika, kćer Lolite i Josipa, bila je na utakmici u Nižnjem Novgorodu Hrvatska-Argentina. Zamolili smo je da nam napiše dojmove i ustupi fotografije. Kada smo ju u subotu ujutro dodatno kontaktirali, „uhvatili“ smo je pred Bečom gdje će se posve iznenada i neočekivano ukrcati u avion za Moskvu i prisustvovati sutrašnjoj finalnoj utakmici SP Hrvatska-Francuska. U kratkom razgovoru, sva presretna, nam je obećala nastavak ove  priče.

Do Rusije Facebook nagradnom igrom

Naša (moja i dečko David iz Zagreba) priča započinje  osvajanjem karata na Facebook stranici Kia centar Zagreb, otprilike  tjedan dana prije same utakmice s Argentinom. U toj euforiji osvajanja ne razmišljamo kako ćemo do Nižnjeg Novgoroda, gdje se igra utakmica. Pronalazimo vrlo povoljne povratne avionske karte do Moskve, rek'o to je to, idemo. Saznajemo da s Fan ID-em imamo osiguranu vizu, besplatni prijevoz busevima i metroom po gradovima te besplatan vlak koji vozi od Moskve do Nižnjeg Novgoroda i mislimo si pa ne može bolje. Otvaramo na internetu te vlakove i shvaćamo da su sva mjesta zauzeta, mislimo si oke, sigurno ima običnih vlakova, kupit ćemo za njega kartu. Naravno, svi vlakovi rasprodani, te nam zadnja opcija ostaje bus kojeg naravno nema. Ne znamo što ćemo, bacimo se u traženje Bla bla carova, shvatimo da nam je to jedina opcija, a opet strah je prisutan jer se ne radi o Hrvatskoj već o Rusiji, tko zna gdje će nas odvesti. I tako, svaki dan ponovno otvaramo ne bi li se pojavile neke karte za bilo koje prijevozno sredstvo. Avion je polazio 19. lipnja, dva dana prije utakmice, a 17. lipnja pronalazimo autobus koji iz Moskve ide za Nižnji. Srećom odgovarao nam je i termin polaska jer smo u grad stigli relativno rano i imali smo vremena osjetiti atmosferu.

Kupili smo sve potrebne karte i za Moskvu krenuli iz Pule. U rusku smo prijestolnicu došli oko ponoći, a na aerodromu smo još ranije naručili (žuti) taxi do središta grada, koji je udaljen 40-tak minuta. Međutim, kada smo izašli s aerodroma na parking gdje nas je trebao pokupiti taxi, shvatili smo kako će to biti izrazito teško jer je parking bio preplavljen žutim taksijima, a mi smo naš trebali prepoznati po registraciji. Nakon desetak minuta potrage, pronašli smo svog vozača, koji nije pričao ni ruski, a kamoli engleski. No, oko dva sata ujutro, doveo nas je do našeg smještaja i u tom smo trenutku spoznali što znači istinska sreća jer nas je ispred zgrade dočekala obiteljska prijateljica kod koje smo odsjeli.

Jedva uhvatili posljednji bus

Vremena za odmor nije bilo jer smo se nakon tri sata sna probudili kako bismo stigli na bus za Nižnji. Sjeli smo na taxi i došli na jednu autobusnu stanicu koja nije izgledala kao stanica s koje polaze busevi koji voze na tako udaljene relacije. Pitavši ljude koji su bili na stanici, shvatili smo da nismo na dobrom mjestu i da autobusni kolodvor nije tu te da je adresa na karti pogrešna. Pola sata prije polaska našeg autobusa, sjedamo u gradski autobus koji nas vraća prema gradu, no možete pretpostaviti kakva je gužva bila u jednom 12-milijunskom gradu. Shvaćamo da će to biti jedna velika borba s vremenom, a tri minute prije vremena polaska busa (8:00) shvaćamo da je kolodvor vrlo blizu. 7:59 stajemo na crveno svjetlo na posljednjem semaforu prije kolodvora, na kojem piše da se zeleno svjetlo pali za 79 sekundi. Vjerovali smo da ćemo stići, no u tom smo trenutku (iz)gubili nadu. Međutim, bez obzira na to, tri minute kasnije istrčali smo iz busa i krenuli prema kolodvoru tražeći naš autobus. Došavši na kraj kolodvora, gospođa koju je samo dragi Bog mogao poslati u tom trenutku nas pita koji bus tražimo te nas hvata za ruke i trči s nama. Prolazimo kroz masu ljudi koji prolaze razne kontrole, ali gospođa nam oslobađa put i dolazimo ispred NAŠEG autobusa koji nas je čekao! Ušli smo u bus i vidjeli mnoštvo Argentinaca, ali smo isto tako u pozadini vidjeli naše kockice i gotovo je nemoguće opisati sreću koja nas je obuzela u tom trenutku. U razgovoru s našim navijačima, shvatili smo kako nemaju rješenje za povratak u Moskvu te smo odlučili ponovno posjetiti stranicu Bla bla cara i tamo smo pronašli kombi koji je vozio odmah nakon utakmice i svi naši problemi bili su riješeni. Mogli smo se opustiti i u miru posvetiti navijanju. Konačno smo došli u Nižnji i potom u centru grada ušli u potpuno ludilo.

Hrvatski i argentinski navijači jedni do drugih zajedno navijaju i bore se tko će biti glasniji. Kasnije smo se uputili prema stadionu, putem upoznali mnoštvo Hrvata, razmjenjivali iskustva i shvatili da nismo jedini koji nisu imali prijevoz nakon utakmice prema Moskvi, te da se većina ljudi snalazila taxijima, bla bla carovima i raznim transferima. Dok smo čekali utakmicu i gledali zagrijavanje naših vatrenih, kamera nam se stvorila ispred nosa i pojavili smo se na velikom platnu. Tijekom prvog poluvremena, hrvatsko navijanje je bilo tiho, jednostavno se nismo čuli zbog brojnijih i  raspjevanih argentinskih navijača. No kada su golovi počeli padati, naše navijanje je bilo sve glasnije i napokon smo osjetili tu pravu atmosferu utakmice. Osjećaj kad se cijelo vrijeme ježite, ne znate želite li vrištati, pjevati ili grliti sve oko sebe, ma nešto fantastično! Došao je kraj utakmice i naš povratak u Moskvu, gdje smo ostali još naredna tri dana.

Šukerov dres

U subotu se slavio Dan državnosti u Hrvatskoj fan zoni u centru Moskve gdje su se okupili glavni ljudi iz HNS-a, diplomati te ljudi s raznih pozicija iz našeg veleposlanstva. Događaju je prisustvovao Davor Šuker, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza kojeg smo zamolili za fotografiranje. Ne samo da je pristao nego nam je pokloni originalni Nikeov crno-plavi s natpisom na leđima „Šuker“, a usput smo dobili i loptu s potpisima naših igrača te šalove za utakmicu protiv Islanda.

Tako je završila naša ruska avantura (bar sam tako mislila na povratku kući niti ne sanjajući da ću je ove nedjelje ponoviti u još raskošnijoj utakmici), a savjet koji bi svima poslali je da jednom u životu, naravno ako su u mogućnosti, odu na svjetsko prvenstvo jer je to nešto neopisivo, a bojimo se kako niti mi još nismo svjesni čemu smo svjedočili i čemu ćemo svjedočiti sutra.