„Dijete, nema tamo tvojih vršnjaka. Istom si dvanaestu navršila, što bi tamo s nama odraslima? Probaj pronaći nešto drugo, nije ti tamo mjesto“. Tako ili nešto slično, srećom, nije izgovorio sedam godina stariji brat Mario Svjetličić tog dana 1994. godine kad ga je mlađa sestra Martina zamolila da je povede na folklornu probu KUD-a Seljačka Sloga iz Prekopakre. Da jest, danas to znamo, nehotice bi ovom čuvaru kulturne baštine pakračkog kraja učinio pozamašnu štetu. Evo i zašto...
Ljubav prema narodnom izričaju nije došla niotkuda. Osim majke Zlate i oca Marka, uzori po tom pitanju bili su starija sestra Nataša, koja je još osamdesetih godina dosta vremena, onako logistički, provodila uz prekopakransku Seljačku slogu, ali i spomenuti Mario, nekada aktivan član Češke besede iz Prekopakre, a u to vrijeme jedan od članova i pokretača poslijeratnog, novog saziva suseljanske Seljačke Sloge.

Martina u Slogu nije došla sama...“Bilo je još moje generacije. Sestre Kornelija i Martina Kobetić, Anita Širac, Andreja Rihtarić na prvu probu došle su s roditeljima, sve odreda članovima KUD-a, a mene je doveo brat“, prisjeća se prvih dana u novom okruženju koje će joj obilježiti život. Stariji članovi Društva spremno su prihvatili pomladak, koje je ubrzo uhvatilo korak i postalo ravnopravan član prekopakranskih kulturnjaka.Česte probe u dobrom društvu postale su dio Martinine svakodnevice, a složna mlada grupa djevojaka, aktivnosti je dodatno proširila na crkveno zborno pjevanje, koje je kasnije iznjedrilo i poznati crkveni bend Vita Nova, a naposlijetku i glazbeni sastav Lede. „Sve je to bila ista ekipa koja je sudjelovala u kulturnom i vjerskom životu Pakraca. Lede su nastale kao kombinacija Sloge i Vita Nove, u sastavu je bilo šest ženskih glasova – uz mene tu su bile Kornelija i Martina Kobetic, Martina Lopar, Gordana Cecić i Anita Širac, a ideja vodilja nam je bila snimiti CD pučkih napjeva pjesama iz Prekopakre, ali i drugih krajeva Hrvatske.“
Uspjeli su snimiti dva nosača zvuka, prvi se zvao „Prekopakra, milo selo moje“, dok je drugi bio prepjev božićnih pjesama iz cijele Hrvatske.
Uz sve aktivnosti uvjetovane brojnim angažmanima, čovjek bi pomislio da vremena za ostale stvari i nema previše. Za ostalo ne znamo, no ljubav, recimo, u ovom slučaju nije trpjela.

Propustila godišnji, ne i supruga
Čovjeka s kojim je danas u sretnom braku upoznala je 2007. godine. Ljeto u početku nije nudilo previše...“Moje društvo je otišlo na Otok mladosti, poznato izviđačko ljetno odredište, a ja, novopečena zaposlenica u jednoj osiguravajućoj kući, nisam mogla dobiti godišnji odmor. Nije mi preostalo ništa, već osvježenje potražiti na lipičkim bazenima.“ Istim poslom na bazen je, s društvom iz Popovače, došao i Ivan Brtan. I tako...

Sin Luka rodio se već 2008. godine. Nešto više od godinu dana mlađi je od mladenačke veze svojih roditelja, a godinu dana stariji od braka u koji su Martina i Ivan stupili 2009. godine. Novopečena obitelj skrasila se za prvu ruku u roditeljskoj kući Svjetličićevih u Prekopakri sve dok godinu kasnije nisu preselili u vlastiti stan na pakračkom Jugu.
Suprug Ivan zadržava posao u Popovači, bavi se alu/pvc stolarijom, a posao je često terenske prirode. Pusti kilometri nikad ga, međutim, nisu priječili da večeri provodi uz svoju obitelj. Tako će biti i u buduće, jer je od nedavno obrt iste prirode otvorio u Pakracu.

Martina je danas pomoćnik u nastavi u PŠ Prekopakra. Radi posao koji voli i sretna je jer joj ostavlja dovoljno vremena za prvu ljubav – folklor.„Danas radim kao voditelj mlade i odrasle sekcije u Seljačkoj slozi. Sretna sam što sam nastavila put mojih prethodnica - tete Justine Puhmajer, Cvije Grčević te Mihaele Čarnojević koja je prva oformila dječju sekciju Sloge. Teško je bilo uskladiti plesni korak djece i odraslih osoba pa sam tu brigu preuzela na sebe. Danas imamo tridesetak djece koja jednom na tjedan imaju jednosatne treninge. Vježbamo pripremu koraka za nastup, baziramo se na one koje će trebati kasnije kad odrastu. Imamo i zagrijavanje kao prije sportskog treninga, ponekad ga vode ga sama djeca pa nije rijetkost da termin prođe jednostavno u igri.“
Poput ostalih i najmlađi se vole pohvaliti naučenim, a prilika za to u gradu ima dovoljno. Mali Slogaši redovni su sudionici društveno-kulturnih događaj poput Pakračkog ljeta, Poklon mome gradu, Šokačkog sijela ili Dana kulture i sporta.

Brojka od tridesetak članova u rasponu od četiri godine života pa na više je - respektabilna, tim više što današnja tehnologija „na dohvat ruke“ nudi značajan odmak od tradicionalnog i narodnog pa se članstvo uglavnom regrutira iz tradicionalnih obitelji gdje je kulturna baština i tradicija važan segment kućne svakodnevice. „Nije pravilo, ali je većinom tako. Ima djece koja vole tamburaški i folklorni izričaj. U većini su djevojčice, no ima i dječaka koji su vrlo važni jer nude mogućnost proširenja repertoara“, komentira nam.
Kako se mališani, pogotovo dječaci, snalaze u bogatoj šokačkoj narodnoj nošnji? „Bude i zadirkivanja, naročito starijih kolega, no ne odustaju jer oni vole to što rade i takve ih, doduše rijetke neugodnosti, ne dodiruju previše.“ Kaže da je raduje ovoliki broj članova jer kod odrasle grupe postoji problem brojnosti. Prilikom nastupa neki su spriječeni poslovnim obvezama pa Društvo na smotru dođe s jedva dvadeset ljudi, dok ostali imaju i po pedeset. Kod ostalih je uobičajena praksa da više sela ide pod jednim imenom na nastup, dok je kod nas to malo teže izvesti“.
No, bez obzira na brojnost, u suradnji sa predsjednicom KUD-a Dubravkom Arland, probe se redovito održavaju sa uvijek upornim i vjernim pjevačima, plesačima i naravno tamburašima.
Osim što nudi nastupe na kulturnim događanjima i smotrama, biti član Seljačke sloge znači idosta putovati. Martina i tu ima uspomena, a pamti i iskustva.
„Proputovali smo pola Europe, izdvojit ću nastupe Francuskoj gdje smo imali višednevne humanitarne nastupe čija su sredstva išla za obnovu Bolnice Lipik. Isto tako pamtim posjet Njemačkoj gdje smo nastupili na promociji Pakraca u Hrvatskoj kući povodom Dana hrvatske kulture, pa nastupi u Slovačkoj...“, prepričava, a posebno izdvaja posjet Škotskoj 1998. godine gdje su prisustvovali smotri tamošnjeg folklora. „To treba doživjeti, to nema veze s našim poimanjem folklora, njima je to Elvis Presley na kamionu, Snjeguljica i patuljci i još nekakvi preobučeni likovi - uglavnom nismo se uklapali, ali smo uživali“, prisjeća se.

Najljepša snaša na čelu povorke Vinkovačkih jeseni
Vratimo li se s otočkih kriterija folklora na ovdašnje, ne možemo ne spomenuti jednu značajnu i drugačiju smotru. Onu u Starim Mikanovcima gdje se bira najljepša snaša. Nedavno je bio 51. izbor, a Martina će posebno pamtiti 48. na kojem je upravo ona proglašena najljepšom snašom. Natjecanje je to koje „voli“ Prekopakranke jer su se (u novije vrijeme) tri puta prijavile i sva tri puta pobijedile pred izbirljivim žirijem u žestokoj konkurenciji „udanih žena do 35 godina starosti“.

„Zaista je tako, znali smo u zajedničkim prostorijama čuti razočarane komentare ostalih djevojaka od konkurencije tipa „k vragu, došla Prekopakra“...
Važnije od toga je da pobjednica iz Starih Mikanovaca te godine ima čast hodati na čelu povorke povodom otvaranja poznatih Vinkovačkih jeseni. Martina je povorku predvodila 2015. godine. Ranije su isto činile Mihaela Čarnojević i Mia Kelemen.

Što je sa slobodnim vremenom? Kad nije u holu područne škole u Prekopakri na nekoj od proba, vrijeme voli „ubiti“ s najdražim prijateljicama. Klasika - kava s Melanijom, Dejanom, Ivanom, Katarinom, Milenom ili Marinom, redovita zenska druženja, rođendani i ostalo po redu kako već ide. Pronađe se vrijeme i za obiteljska druženja koje Svjetličić - Brtani provodi u krugu familije brata Maria i sestre Nataše...
Ništa posebno, kaže kao da se ispričava, a ne sluti koliko se ustvari posebnog pronašlo u ovom rezimeu dvadeset i kusur godina prepričanih u pedeset i nešto minuta...