Navike u stanovanju, ali i u poslovanju uvelike su se promijenile unazad zadnja dva-tri desetljeća. No nije to samo pakračka specifičnost već i mnogih drugih pa i znatno većih gradova.
Kod većine njih osnovna urbanistička promjena je da su gradska središta, posebice ako imaju stare gradske jezgre poput Splita i Poreča, gotovo u potpunosti izgubila svoje domicilno stanovništvo, ali se po pitanju stanovnika unazad dva desetljeća i značajno ispraznila.
Jednako tako s prvim poduzetničkim bumom, neposredno pred rat, pa potom u drugom valu sredinom 90-tih godina mnogi stambeni prostori u prizemljima zgrada u središnjim gradskim ulicama i trgovima su prenamijenjeni iz stambenog u poslovne.
No, i navike potrošača su se promijenile. Zbog sve veće prisutnosti automobila i potrebe njihovog parkiranja, gradski trgovački centri su se preselili iz gradskih središta u mega centre na gradske periferije pomalo ispraznivši i prorijedivši popunjene lokale u središtima. Najbolji primjer toga je Zagreb, njegova Ilica i pobočne ulice.
Na sve te pojave, unatoč, ili baš usprkos, ratnim razaranjima, negativnim migracijskim kretanjima, pogađale su protekla dva, tri desetljeća i Pakrac.
Što se zapravo događa u središtu Pakraca pokušali smo saznati analizom objekata i stanovnika u najužem centru grada: trgovima 76. bataljuna, Franje Tuđmana i Bana Josipa Jelačića, te ulicama Gojka Šuška, Hrvatskih velikana, Braće Radića te dijela Bolničke, od Fine do malog mosta, dakle prostor od zgrade nekadašnje robne kuće do nove tržnice, potom pored suda i stare osnovne škole natrag uz „izlet“ u prvi dio Bolničke ulice. To smatramo najužim centrom našeg grada gdje se odvija i većina gradskog života kada je u pitanju komunikacija s administracijom, kulturnim, vjerskim i novčarskim ustanovama, ali i ugostiteljskim i trgovačkim prometom. Naš interes je dodatno potaknut činjenicom i da bi jedan veći dio tog prostora trebao uskoro ići u temeljitu obnovu i modernizaciju s posve novim sadržajima kao što su pješačka zona, ili povijesni nalazi. U tom smjeru idu ljetošnja nastojanja arheologa da iskapanjem pronađu relevantne dokaze da se na tom prostoru odvijao još od 13. stoljeća, za ono doba, intenzivni urbani život.

U funkciji 95 objekata

Na tom prostoru pobrojali smo 95 objekata koji su u funkciji ili bi to brzo mogli biti, pri čemu je lako moguće da bi ih netko drugi pobrojao dva ili tri manje ili više jer mnogi od njih imaju dvojni karakter - ili su građeni na način da se teško odlučiti treba li ih brojati kao jedan, dva ili tri. Znatan dio njih je tek u djelomičnoj funkciji: u prizemlju radi lokal na katu ne stanuje nitko ili obratno, kao što smo među funkcionalne objekte ubrojili i one gdje je od šest stanova popunjen tek jedan. Isto tako njih oko 30 je duže ili kraće vrijeme prazno.
Pored toga, ima još dva ili tri objekta koja se prije mogu zvati ruševinama nego zgradama, četiri su velike parcele ispražnjene od bivših ruševina koje bi u većini drugih gradova zbog svoje atraktivne lokacije „planule“, te nekoliko manjih. Najmanje je 15-ak objekata koji nikada nisu niti bili predviđeni za stanovanje (općina, sud, stara škola, crkve, muzej, đački dom, robna kuća, staro vatrogasno...), ali i najmanje 5 više etažnih stambenih zgrada (iza općine, „šumarija“ „penzionerska“, stara apoteka, banka) u kojoj bi u svakoj trebalo živjeti bar po četiri, a u nekima i više obitelji. Ali to već odavno nije tako.

Stalno živi samo 102 stanovnika

Koliko živi ljudi u strogom centru Pakraca, na prostoru kako smo ga za potrebe ovog istraživanja zamislili, naizgled bi trebao biti problem izračunati. No niti to nije tako.
Jedini službeni podatak smo doznali u našem Komunalcu. Oni naplaćuju u navedenom dijelu grada odvoz smeća za 113 stanovnika i to je poprilično vjerodostojna brojka. Potvrđuju to i razgovori sa stanovnicima ovog dijela grada uz čiju pomoć smo došli do podatka da na tom prostoru stvarno žive 102 stanovnika. Razlike između našeg istraživanja i podatka Komunalca je u tome da neki od tih stanovnika trenutno, ili bar privremeno, rade neke poslove izvan Pakracu. Dio njih ima, bilo u Pakracu, bilo u nekom drugom mjestu u Hrvatskoj pa čak i inozemstvu, drugu nekretninu, pa ovdje u centru Pakraca žive tek povremeno i to manji dio godine.
Ova 102 stanovnika žive u čak 31 objektu, a gotovo 10 posto, ili najviše njih, u stanovima iznad banke. Prebrojali smo tek šest obitelji s četiri ili više člana. Ostali su samci ili dvočlana domaćinstva i tek poneko tročlano. Među njima izuzetno je malo djece školske ili mlađe dobi pa privid života, ali i pješačku gužvu stvaraju, osim onih koji koriste ovaj dio grada za transfer s jedne periferije na drugu, 64 srednjoškolca koji tijekom školske godine stanuju u učeničkom domu u Ulici hrvatskih velikana. Toj brojci možemo pridodat i još devedesetak učenika koji koriste istu kuhinju za svakodnevnu prehranu radi čega dolaze tri puta dnevno iz doma u Gupčevoj ulici u središte Pakraca.


Ponešto iz vlastitog sjećanja, a ponešto iz razgovora sa starim Pakračanima, jasno je da nije uvijek bilo tako. Većina ovih zgrada izgrađena je polovini prošlog stoljeća. Dio njih je, posebno onih starijih, srušena i na njihovom mjestu su nastale ružne građevine iz doba socijalističke arhitekture (robna kuća, banka, općina, stara apoteka i zubna ambulanta, penzionerska zgrada).
One starije, uglavnom katnice bez određenog arhitektonskog stila, građene su po principu stambeni dio na katu i poslovni prostor u prizemlju. Bilo je to vrijeme kada izvan centra nije bilo asfalta, nogostupa, osim električne energije, gotovo ništa od infrastrukture pa je već time bila pogodnost stanovati u centru. Automobili su bili rijetki pa je blizina ustanova, trgovina i ostalih sadržaja urbanog života bila velika prednost. Stoga ne čudi da su u tom vremenu središnje gradske ulice naselili poznati prvi pakrački liječnici (navodimo samo neke kojih smo se sjetili, pa neka ne zamjere ostali) Živković, Tomić, kasnije Opić, Jovičić, zubari Veljković, Aksim, Cišper, Šurkalović, advokati Marković, Vesenjak, ljekari Svoboda, profesori i učitelji Bosnić, Cišper, Grgurić, Tomić, Križ, Veljković, Opić, ugledniji pakrački obrtnici: Grgurić, Kufner, Lujko Šnedolf, Vogrinc...
Danas više nije tako. Centar grada, i nakon 2. svjetskog rata, dakle u doba socijalizma, ostao je ipak središte obrtništva, trgovine i svega ostalog urbanog. Dokaz tome je da je u analiziranom prostoru desetljećima su u njemu bilo smješteno svih šest specijaliziranih trgovina cipela (danas niti jedna): Borovo, Proleter, Planika, Astra, Šimecki, Zagreb – sve najpoznatije socijalističke jugoslavenske marke, jednako kao i prodavaonice tekstila Varteks, Beko, NIK, Jukon, pa Jugoplastika, ali i niz specijaliziranih prodavaonica „šarafića“ pozamanterije....
Danas smo prebrojali 12 ugostiteljskih objekata, četiri pekarske radnje, tri frizera, dva mala marketa (ranije uvijek 6 do 8) cvjećarnicu, apoteku, staklara, knjižaru, praonicu automobila, trgovinu biciklima, elektro-materijalom, ali i nekoliko teško prepoznatljivih trgovina svega i svačega po principu „sve po 12 kuna“. Znatan dio objekata na izlogu umjesto robe izlaže natpis „iznajmljuje se“

Središte će sve više postajati tranzit

Infrastruktura se razvukla na sve pakračke ulice, automobil, koji je prisutan u gotovo svim obiteljima, „smanjio“ je udaljenost pa u Pakracu već odavno ništa nije daleko. Kultura stanovanja se izmijenila: nove navike i tehnologije traže i drugačije građevinske objekte pa je bilo jeftinije graditi nove kuće nego adaptacijom prilagođavati ove 80 ili 50 godina stare objekte. „In“ je, umjesto betona i asfalta, postalo zelenilo, druženje s ljudima je zamijenilo gledanje u televiziju i računala za što je potreban mir kojeg puno više ima u periferiji nego u centru, računi se ne plaćaju u banci nego internetom, u kino se više ne ide, poštanske usluge su se prorijedile. Čak, ako iz ove priče i izostavimo brojne odseljene naše stanovnike, dio preostalih je novi način življenja naveo da odsele iz centra na periferiju. Ako ne već one starije, ali svakako njihove nasljednike.
Paralelno s migracijom stanovnika koja je smanjila i broj ukupnog stanovništva u Pakracu ,a čini nam se ponajviše u centru grada, isti se proces događao s poslovnim prostorima. Za dijelom obrtničkih usluga kao što su šeširdžija, štriker, urar, RTV mehaničar, zlatar, krojač, postolar, kemijska čistionica, videoteka... koji su još do pred 30 ili 50 godina bili sastavni dio svakog središta grada, pa i Pakraca, radi čega je ova ulica do 1945. godine nosila naziv Trgovačka- potreba je ili prestala ili se znatno smanjila. Taj trend je ispraznio značajan dio lokala u središtu Pakraca koji su građeni polovinom prošlog stoljeća, ili još ranije, pa veličinom i cijenom nisu bili adekvatni za prenamjene u nove zahtjeve tržišta kao što su veliki marketi, restorani i slično. Pored svega toga, bilo je teško za narasli broj automobila osigurati u špicama dovoljno mjesta. Stoga su, posebice kada je u pitanju trgovačka ponuda, oni otišli na periferiju.

Muzej i pozornica na otvorenom

Stari Pakračani su puni nostalgije za bivšim obrtničkim radnja, bivšoj velikoj bolnici srednjoj školi, administrativnom značaju grada, za vlakom i učestalim dnevnim autobusnim linijama za Zagreb i okolne gradove, i sve teže im pada činjenica da centar grada sve više postaje mjesto transfera s jedne periferije na drugu. No, to je neminovnost suvremenog življenja kao što smo u uvodu spomenuli Zagreb, Split ili Poreč. Teško je zbog malog tržišta potrošača u skorije vrijeme očekivati neki ozbiljniji poduzetnički bum u gradskom središtu pa i neke ozbiljnije građevinske radove na objektima koji uglavnom vape za rekonstrukcijom. Jednako tako je teško očekivati da će ovih stotinjak stanovnika za deset godina ostati isti, kako brojem tako i strukturom, a još teže zbog promijenjenih životnih navika da će se pomladiti. Nove generacije svoje životne prostore pronalazit će, ako već ostanu u Pakracu, bar malo više na periferiji, ako ne i posve na rubu grada.
Što će biti s centrom grada, kome će on služiti i kako će ga gradske vlasti spasiti od propadanja, zaista je u uvjetima ovako malog proračuna i broja stanovnika teško reći. U tom pravcu veliki napredak bi bio da već jednom otpočne projekt aglomeracije pa da riješimo bar pitanje infrastrukture i izgleda kolnika i nogostupa. Možda to bude prvi korak u vraćanju poduzetničkog i stambenog interesa za središte grada koji bi ga spasio od sadašnje perspektive - da postane, poput Dubrovnika, jedan od većih muzeja i pozornica na otvorenom. Samo što mi, na žalost, nismo Dubrovnik.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: FOTOimago