Dvije ljubavi, dva svijeta. Biciklizam i planinarenje. Obje fizički zahtjevne discipline ukoliko ih shvatite dovoljno ozbiljno. A i financijski gledano – nije da ne koštaju. Vašu ozbiljnost i predanost pedalama ili usponima itekako će osjetiti novčanik, do krajnje mjere olakšan čim se ukaže potreba za novim „updateom“ bicikla ili planinarske opreme ako ste se, možda, uputili u neko strmije, zahtjevnije gorje.
Razgovaramo s jednim takvim zaljubljenikom, entuzijastom ili, ako vam je draže, samo avanturistom, koji za svoje dvije strasti ne žali niti novca niti vremena. Goran Arbanas, mladić iz Pakraca, dovoljno je ozbiljno shvatio svoje ljubavi, taman toliko da nam približi stvar i ispriča kako je kroz vrijeme naučio kombinirati ove dvije životne discipline i između njih uspostavit nužni balans.
Goran je rođen 1981. godine u Pakracu. Vrijeme do pete godine živio je u Lipiku, nakon čega seli u Pakrac gdje nakon vrtića završava četiri razreda osnovne škole. Mirno djetinstvo, prva prijateljstva iz kojih izdvaja „frendove“, Lipičane Stevu Nagyja i Ivana Demartinija – Glistu, morao je nakratko napustiti zbog početka rata. Život će ih kasnije ponovo spojiti kroz biciklizam i planinarstvo, no o tome nešto kasnije… Obitelj Arbanas, otac Mato i majka Blanka, djecu je sklonila najprije u Gorski kotar, potom u Zagreb gdje je Goran i završio peti razred. Nakon kratkog izbivanja, već nakon godinu dana, svi su bili ponovo u Pakracu.

Goran nakon osnovne, upisuje srednju građevinsku školu i kao vrlo dobar đak stječe zvanje građevinskog tehničara. Iako kaže da nije obožavao knjigu i u srednjoj školi nije razmišljao o konkretnom budućem pozivu, ispostavilo se da je završio školu koja je usko povezana s njegovim poslom danas.
Naime, nakon odrađenog pripravničkog staža na Staklani, pa vojnog roka u pakračkoj tvrtki Projektni biro, vlasnika Ive Hodaka, ukazala se potreba za radnikom. Obzirom da je na istom mjestu odradio praksu, problema pri zaposlenju nije bilo. Danas odrađuje petnaestu godinu na mjestu projektanta. Poslom je zadovoljan „radim na poslovima projektiranja stambenih poslovnih zgrada, etažiranja objekata, troškovnike, izlaske na teren, ma sve što ulazi u domenu uredskog i terenskog posla – znači sve“, smije se i dodaje da je doista zadovoljan. I to bi bilo to…

Ustaljeni ritam kuća – posao – kuća, Goran razbija hobijem. Ljubav prema biciklu traje od ranih dana, a ozbiljniji dodir s natjecateljskim biciklizmom imao je 2006. godine kad je osnovan pakrački BK Titan. „Tu sam se skompao s ekipom i mogu reći da sam od onda vjeran biciklu. Zajedno s „Titanovcima“ sudjelovao sam u izradi biciklističkih staza na Psunju, organizirao s njima utrke, a i natjecao se. Spomenut ću odvežene Adria Bike maratone, 2013. i 2015. godine, vozio sam redovito Slavonsku ligu iz koje imam četiri bronce i srebro, a posljednju oproštajnu utrku odvozio sam u Pakracu, Enduro kup, i pomalo iznenađujuće, bio treći. Od tada vozim rekreativno, za svoju dušu“.

Kad ga uhvati želja za dobrim treningom odveze koju rutu. Slušajući ga, pomalo neobično zvuči podatak da pod laganu rekreaciju podrazumijeva vožnju na Omanovac do kojeg mu od pakračkog centra grada do vrha treba jedva 37 minuta. To je, kaže, samo uphill…kao da mu je neugodno što pridajemo pažnju običnoj vožnji uz brdo bez ikakvih prepreka... Naravno da ne pamti broj uspona do našeg planinarskog doma, spominje tek da se, ovako neobavezno, voli provozati do Požege i natrag. To, ozbiljno dodaje, malo i umori.
Sve to je ništa prema jednom road trip izletu na koji je krenuo s prijateljima Ivanima – Černijem i Ivanom Zemanom. „Išli smo na more, cilj nam je bio Omiš gdje nas je na ušću Cetine čekao jedan tamošnji prijatelj. Vozili smo kroz Bosnu dobro poznatom „jadranskom rutom“ Banja Luka – Bugojno – Kupres prema granici. Tamo smo još odradili neke rute, svekupno smo izračunali „odrađenih“ 1000 kilometara. Zanimljivost u svemu je podatak da smo u povratku zbog najave lošeg vremena malo stisnuli pedalu i odvozili u komadu posljednjih 250 kilometara. Od Otočca preko Bosne do Pakraca što je ujedno i najveća kilometraža što sam odvozio u komadu.
Tona kilometara ne trpi polovnu opremu pa nas je zanimalo koliko košta biti biciklist avanturist. „Imam dva bicikla, nisu to strašni novci, ali dobar „bajk“ dođe nekih desetak tisuća kuna. Ima tu i dodatne opreme pa se nakupi. Naravno da se razlika osjeti na dužim relacijama, ili u natjecateljskoj priči na samim natjecanjima.
Iako s posebnim žarom priča o biciklističkim dogodovštinama, Goranov bicikl sve više odmara. Privilegiju slobodnog vremena u posljednje vrijeme okupira - planinarenje. Ljubav traje posljednjih nekoliko godina, a Goran je član Visokogoranske sekcije PD Psunj iz Pakraca.
„Da, planinarenje i ugoda svježeg i hladnijeg zraka polako potiskuje biciklizam. Sve više sam posvećen visokogorskoj sekciji. Biciklistička ekipa koju je činilo dvadesetak entuzijasta se pomalo razvodnila. Prirodno je to, nešto se poženilo, neki i djecu imaju pa je sve manje vremena ostalo za održavanje visokog nivoa kojeg su u organizacijskom i natjecateljskom smislu postavili „Titanovci“. Žalim jedino… da je bilo više ljudi, volje i vremena, dojma sam da se možda moglo napraviti i mrvicu više, jer priča oko šumskih staza, kvalitetnih ljudi u organizaciji i uopće ljubavi prema biciklizmu - bila je vraški dobra“.

Strast prema planinarenju otkrio je odlaskom na prvu feratu ili uspon gdje se osiguran penješ uz vertikalno stijenje. „Ljudi često visokogorsku sekciju mješaju sa alpinizmom. Mi „visokogorci“ idemo preko brda ili stijenja gdje je ponekad nužno koristiti znanje iz alpinizma i alpinističku opremu pa se u tom dijelu može govoriti o koketiranju s alpinizmom. Međutim, razlika je u tome što alpinisti ne koriste osigurane putove. Oni svoje smjerove rade sami, idu instinktivno najkraćim neosiguranim putem na vrh.

Alpinizam je viši level

Svi vrhovi iznad 2000 metara smatraju se visokogorskim usponima i tamo se mijenja klima, usponi su teži nego na neke naše planine. Obiluju strminama, brdima, stijenjem i nužna je planinarska oprema i znanje. Potrebna je i dodatna oprema koja štiti od hladnoće, vrućine… zato je tu ta vizualna poveznica. Goran kao već iskusni visokogorac iza sebe ima neke visine, navest ćemo samo neke:
U Austriji je pohodio najviši vrh Grossglockner (3798m), potom Grossenediger (3666 m), u Sloveniji je „pao“ Špik (2472m), Škrlatica (2740m), Prisojnik (2574m), te dva puta Triglav (2864m). Posljednji pohod bio je na najviši europski vrh Mont Blanc koji zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta nisu uspjeli osvojiti. Iskustvo više doživio je u društvu Manuele Lipušić, Zorana Milakovića, Maje Iličić, Matka Medenjaka i Steve Nagyja.

Ima li ambcija postati alpinist? Treba tečaj i ispunjeni neki uvjeti što se tiče iskustva, tako da… treba vremena, kondicije, ipak je to viši level. Možda jednom.
Financijski gledano, biciklizam je nešto skuplji, ipak je tamo veća paleta proizvoda dodatne opreme, mada niti planinarski hobi ne zaostaje puno. Sve ovisi koliko duboko zagrebeš, ako zabrazdiš, vjerujte, nije mi žao potrošiti novac na dobru opremu.
Kako na hobi, koji ide ruku pod ruku s opasnosti, gleda obitelj? Goran živi u Pakracu u stanu sa zaručnicom Vlatkom. Ona, kaže, nema primjedbi na njegove „druge ljubavi“. Valjda je do danas upoznala Arbanase, smije se, aludirajući na sestru Marinu koja živi i radi u Požegi. „Svjetska je putnica, obožava putovanja, a kad dođu godišnji odmori bez brige zapali za Tunis, Egipat i Tajland. Ove godine ide na Kubu. Voli egzotiku. Nemirnog smo duha oboje“, za čas je Goran u par rečenica predstavio sestru, dodavši da je pogrešno misliti da su putovanja skupa. „Sutra da se odlučim za put, moj film je – pjehe, stopat i čekat da se smiluje kakva dobra duša pa poveze. Avantura na najjače. Nisam tip za autobus ili vlak…
U Pakracu slobodno vrijeme koristi u krugu prijatelja. „Ne izlazimo po kafićima, veći nam je gušt otići na Omanovac, Begovaču ili do Velike Poljane pa nešto baciti na roštilj. Godine valjda… Ne vidim da će se nešto promijeniti u budućnosti. Volim ovaj grad, posao imam, ako tako ostane i sutra se vidim ovdje - u krugu obitelji, možda klinac, bicikl, šetnja, roštilj, planina i svjež zrak..što će ti više..“
Preduvjeti su ispunjeni, na pedalj su mjesta razna izletišta, prijatelja ima, za meso će uvijek biti pa nema razloga da i on sutra pođe onom modernom stazom - pored Omanovca, Begovače i Velike Poljane - svoju sreću tražiti po raznima tuđinama…