Obriježani su polovinom kolovoza imali veliko slavlje: obilježili su 120 godina postojanja svog vatrogasnog društva. Trenutno im se oko sela uređuju poljski putovi stradali u poplavama još 2014. godine. Sva ta događanja bila su povod da razgovaramo s Josipom Savijem, predsjednikom njihovog mjesnog odbora. Pitali smo ga živi li se u Obriježi sada teže nego prije, što ih ponajviše muči, je li Obrijež doista centar takozvanog obriješkog bazena, ali i što je dobro u životu tamošnjih mještana.

Donja Obrijež je polovinom kolovoza obilježila 120 godina postojanja svog vatrogasnog društva, najstarije udruge u selu, ujedno jednog od kvalitetnijih društava na ovom području. Kako je ta proslava prošla?
Uobičajeno dobro, čak odlično kada su u pitanju takve manifestacije u Donjoj Obriježi. Kao i uvijek, bilo je angažirano cijelo selo, tako je to kod nas. U dobroj organizaciji posla se nađe i za najmlađe i najstarije tako da smo bez problema ugostili oko 300 uzvanika i odradili sve onako kako je bilo dogovoreno i predviđeno protokolom.
Kažete da je bilo angažirano cijelo selo. Često sam u Obriježi i imam dojam da se na takvim i sličnim manifestacijama, bez obzira da li je organizator DVD, nogometni klub, Udruga žena ili netko četvrti, angažira cijelo selo?
U pravu ste, mada niste spomenuli lovce koji pripadaju pakračkom društvu, ali se njihovo obriješko članstvo uključuje jedinstveno u seoske manifestacije. Nama nije važno na koju udrugu glasi organizacija. Svi rade, svatko ono što najbolje zna i može. Cijeli tjedan smo slagali šatore, pripremali posuđe, čistili prostore, pekli odojke. Posla je bilo i za mlade i stare i sve je odrađeno na odličnoj razini.
U sklopu priprema za ovu veliku obljetnicu još ste tijekom proljeća uz pomoć akcije inženjerije Hrvatske vojske na uklanjanju ruševina u Pakracu i okolici navezli ogromne količine građevinske šute s kojom ste zatrpali veliku rupu odmah iza vatrogasnog doma i uz nogometno igralište?
Da, a ako ćemo i to brojati kao pripreme za obilježavanje, one su započele još proljetos. No to ne treba vezati isključivo za obljetnicu DVD-a. To je bio prostor koji je selu potreban, a s druge strane, ta ogromna i strma terenska neravnina, svega 3-4 metra uz liniju igrališta nam je otežavala njegovo održavanje jer je igralište stalno pomalo klizilo na toj strmini. Stoga smo još proljetos od Grada tražili da prilikom uklanjanja ruševina vojska šutu doveze u tu rupu. Naišli smo na razumijevanje gradskih struktura i tamo je tijekom proljeća dovezeno na stotine kamiona. Dobili smo lijep parkirni prostor i prostor gdje vatrogasci mogu izvesti svoja vozila. Sada pomalo šutu nasipavamo zemljom kako bi to u dogledno vrijeme ljepše izgledalo.
Prije nekoliko godina ste u tom središnjem seoskom kompleksu dobili asfaltno igralište za mali nogomet, nedavno i rasvjetu na njemu. Mnogo ste radili na popratnim sadržajima na igralištu tako da sada to izgleda lijepo, pravi mjesni trg?
Igralište smo dobili prije sedam ili osam godina, a obje rasvjete, i na malom i na velikom igralištu, radili smo sami. Kupili smo bandere za nosače, prateći materijal i dali besplatno sav potreban dobrovoljni rad. To nam je jako bitno jer zahvaljujući rasvjeti, igrači mogu trenirati tijekom večeri. Na selu se radi dok ima svjetla, tako da su ostale aktivnosti rezervirane za večernje i noćne termine. S druge strane, ljeti niti djeci nije ugodno na ovim vrućinama igrati nogomet dok sunce sja, a zimi padne vrlo brzo mrak, skoro odmah po povratku djece iz škole. Isto vrijedi za odrasle i posao pa je bez rasvjete nemoguće igrati nogomet, bilo da je riječ o rekreaciji ili treningu u nekoj od dvije raspoložive selekcije u klubu. Ovako se može trenirati do 10 sati dok radi javna rasvjeta, jer je igrališna rasvjeta spojena na uličnu.
Kao što je Donja Obrijež neka vrsta središta za ovih 11 sela sjeverozapadnog područja Grada Pakraca, tako je i NK Croatia Donja Obrijež neka središnja udruga za ovaj kraj, zar ne?

Nogometna utakmica središnji događaj

Može se reći da je tako. Ne znam kako, niti tko je to izmislio, ali već godinama ovaj dio Grada Pakraca zovu Obriješkim bazenom. Ne bunimo se i ne borimo se, ali moram konstatirati da je taj bazen svake godine sve suši. Točno je da u nogometnom klubu, kao i u vatrogasnom društvu, ima članova iz većine, odnosno kada je nogomet u pitanju, iz svih sela ovog kraja. Kako igrača, tako i publike koje na utakmicama ima od, recimo skromno, najmanje sedamdeset pa do dvije stotine. Posljedica je to toga što u klubu igraju naša djeca kada su u pitanju mlađe kategorije, odnosno naši suseljani, pri čemu ne mislim samo na Obriježane, nego i na sva ostala naselja. Svakog od tih igrača dođe gledati netko od roditelja, braća, sestre, bake, djedovi, kumovi, susjedi, svi se znaju i onda se nakupi ta masa. Od pet do 75 godina. U Pakracu je to drugačije. Druga stvar je da u Obriježi i okolici se dva tjedna ništa ne događa i onda dođe nedjelja i utakmica i gdje ćeš ljepše nego otići na utakmicu, sjesti s nekim koga nisi vidio dva tjedna i popričati. Pa nama su u publici bake koje možda niti ne znaju nogometna pravila, ali su tu, druže se. To je velika pomoć u radu kluba.
Ima li Donja Obrijež neku ugostiteljsku radnju?
Ne.
Pa kako selo funkcionira bez birtije?
Bila je nekada tu na križanju za Ploštine. No zatvorena je odmah nakon rata i odonda nemamo birtiju. Tko želi, sjedne pred trgovinu koja je stvarno dobro opskrbljena i popije pivo ili se družimo po kućama. Tko baš želi sjesti u kafić mora u Pakrac. Očito nema nitko interes za otvaranje birtije.
Koliko sada Donja Obrijež ima stanovnika, ne mislim na popis iz, sada već davne, 2011. godine, nego stvarno?
Pokušao sam prebrojati i mislim da nas nema više od 180. Ne vjerujem da sam pogriješio za više od tri ili četiri čovjeka.
Osjeća li se i u Obriježi taj histeričan odlazak u Njemačku, Irsku ili tko zna kuda sve?

Jedna Obrijež odselila

Pomalo da. Dovoljno je da pođem od sebe; djeca odrasla, kćer otišla u Lipik, sin u Italiju, a žena i ja ostali u kućerini. U Obriježi je sigurno 50 takvih kuća. Možda nisu svi mlađi otišli u inozemstvo, ali u Pakrac, Lipik, Zagreb.... Unazad 10 godina izbrojao sam 70 mladih koji su otišli iz Obriježi. Većina njih danas ima svoje obitelji, dvoje djece. Kad se to sve zbroji ispada da je jedno selo otišlo iz Obriježi. Nema još jedne Obriježi i ako se ovo nastavi, uskoro ćemo doći na razinu Tornja. Glavni razlog je slabo zapošljavanje. Ove godine u Gradu se zaposlio jedan Obriježanin. Po javnim komunalnim poduzećima već godinama nitko. Ljudi ne mogu ostati, moraju ići. U poljoprivredi su ostale male parcele. Velike table su već odavno zauzete tako da za nove velike poljoprivrednike nema mjesta. Ponovo se vraćam na svoj problem. Sinu je dobro u Italiji, ne žali se ni na što, ali vidim da bi se vratio. Kada dođe na vikend non-stop je van kuće u društvu. Nedostaje mu. Ali kako da se vrati kad nema posla. I nije jedini od tih naših mladih ljudi. Da je posla za mlade i Obrijež bi izgledala drugačije. To je sigurno najveći problem, ne samo nama u Obriježi, nego svima.
Koliko imate velikih poljoprivrednika?
Najveći je obitelj Szabo. On radi 300-tinjak hektara. Imamo 10 do 15 seljana koji rade po 20 ili 30 hektara.

Ima li stoke?
Ako se ovako nastavi, stoku ćemo uskoro ići gledati u zoološki vrt. Kod nas se u trgovini mlijeko prodaje jednako često kao i u gradu s tom razlikom što naš seljak dobije dvije kune za litru, a mi plaćamo u trgovini pet ili šest kuna za litru obranog. U Obriježi možda ima sedam ili osam obitelji koje imaju kravu i to do 10 komada ili manje. Mislim da samo jedan proizvođač ima veće količine, 25 do 30 grla.
Hrane li se svinje za svoje potrebe?
Skoro svaka kuća, bilo za odojke, bilo za jesenska kolinja. Od toga se živi. Sad već pomalo ima i janjaca i ovaca.
Ima li u Obriježi doseljenika iz Bosne ili odnekuda drugdje?
Iz Bosne nema, ali po mom saznanja unazad pet godina dvije obitelji su doselile, jedna iz Omanovca, druga iz Goveđeg Polja putem nekog nasljedstva. Jedni su bez posla, socijala, nemaju gdje raditi.
Ima li praznih kuća danas spremnih za stanovanje?
Ima.
Pošto se prodaje useljiva obiteljska kuća u Obriježi?
Petnaest do dvadeset tisuća eura, s tim da se može odmah živjeti. Kuće su jeftine kad nema kupaca, ali niti puno toga drugog, primjerice zemnog plina. Infrastruktura je naš veliki problem. Nemamo plinovod, vodovod ni kanalizaciju. No ljudima je najveći problem plin. Po bocu se mora ići u Pakrac, ali s bocom se ne možeš grijati. Mi smo osuđeni na grijanje drvima, a imamo već starijih domaćinstava koja si ne mogu sama napraviti drva. S drvima je i teško. Plinom bi mnogi grijali jednu prostoriju u kojoj bi zimi živjeli i bilo bi im lakše. Puno godina nam već obećavaju infrastrukturu. Plin sada više i ne, tu se zašutjelo. Za njega više nema niti naznaka, mada je po meni on potrebniji od vode. No, ja ne vjerujem niti da ću doživjeti vodovod. Nije mi jasno: svi nas uvjeravaju da se radi preko Europskih fondova. No ja ne vidim da se kod nas radi išta.
Imate uličnu rasvjetu?
To imamo.
Nogostup?

Puno sami rade

Imamo i nogostup koji smo sami napravili. Od Grada smo dobili materijal, a izvođač radova bili su naši seljani. Slično je bilo i kada se radila škola i mnogo toga drugog. Sve što imamo smo sami radili. Naravno, ne mogu reći da Grad nije pomogao, osigurao je materijal, ali ugradnja je uvijek naša obveza, naš problem. Sada su ljudi već pomalo zasićeni. Ne zato što su se ulijenili, nego stoga što čuju da u drugim selima postoje plaćeni izvođači takvih radova.

Odvozi li se smeće?
Odvozi, ali unatoč tome imamo divlje odlagalište iznad groblja. Na njega smeće voze stanovnici iz pet sela i, unatoč našim pokušajima, ne uspijevamo to sanirati. Tražio sam od komunalnog redara da se stavi videokamera da se već jednom netko uhvati i kazni. Kada bi jednoga kaznili to bi se brzo pročulo. Ovako ne vrijedi. Naravno ova zamjerka ide na stranu naših ljudi, stanovnika ovog kraja. Komunalac uredno svaki tjedan vozi kućno smeće, povremeno krupni otpad i svejedno netko vozi na divlji deponij. Tamo ima i ormara i frižidera i svega ostalog. Bilo je problema i kod nogometnog igrališta kada smo otvorili tu rupu za deponiranje građevinske šute. Uskoro smo počeli dobivati i stiropor, najlone. Vjetar je to nosio posvuda po poljima do Ploštine, i nismo mogli nikoga uvjeriti da to nije za stiropor i najlone. Za njih je to odbačeni građevinski materijal. Ne znam kako ćemo tome stati na kraj.
Javni prijevoz je loš, odnosno skoro pa ga i nema. Kako ljudi koji nemaju u obitelji auto putuju u Pakrac?
Autobus vozi samo četvrtkom, a ove vožnje školskim autobusom za stanovnike su maltene nelegalne. Tko nema automobil u obitelji, a imamo nekoliko takvih starijih domaćinstava čiji su ukućani ostali sami, moljakaju susjede, suseljane, snalaze se svakako.
Ambulanta u Ploštinama već godinama ne radi?
I to je jedan od problema. U toj ambulanti su bili prijavljeni skoro svi Obriježani i zadnji koji je radio bio je dr. Solar koji je drugi dio ambulante imao u Lipiku. Kada je on otišao u mirovinu, ambulanta je zatvorena, a naši kartoni su ostali u Lipiku tako da većina stanovnika je prijavljena kod liječnika u Lipiku, dok su se neki prebacili u Pakrac.
Bio sam nekidan na gradilištu gdje se radi poljski put tu sjeverno od sela. Uskoro će on biti odličan. Kakvi su drugi poljski putovi oko Obriježi?

Za putove i divlje deponije sukrivci mještani

Nisu putovi tako loši i učestalo se saniraju. Nisu uvijek krivi neki drugi nego ima puno krivice i kod naših seljana. Putovi se saniraju i nije to malo novca. Ali što se događa? Iskopa se kanal i, kako bi čovjek mogao na svoju njivu, on baci u kanal tri, četiri cjepanice. Kasnije dođe bujica, na njih nanese blato i još koješta i zatvori njegovu protočnost i voda ponovo teče nasutim kolnikom i opet je uskoro put loš. Rekao sam ljudima: idete na tu njivu desetak puta godišnje, ugradi tri - četiri cijevi da put ostane prohodan. Rekao sam i komunalnom redaru da kažnjava takvo zatvaranje kanala. No, nitko ništa. Drugi je problem što su ti putovi izvorno rađeni u vremenima kada je mehanizacija bila znatno lakša pa se po putovima nasipavalo desetak centimetara agregata. To je za one traktore bilo dobro. No danas su traktori višestruko veći, vuku po dvjesto metara zrna i naravno da putovi propadaju. Dodatni i najveći problem u tome su kamioni koji voze trupce iz šuma. Oni su preteški, prekrupni za te putove i on i ih najviše unište. Kada od Šumarije tražimo da to poprave, oni obećaju, ali djeluju samo kada njihovi kamioni više ne mogu voziti nekim putem. Onda zakrpaju samo najnužnije, toliko da je prohodno. Na to su se na sastanku predsjednika MO Grada Pakraca nedavno žalili svi.
Inače kad govorimo o putovima, moram istaći da je veliki napredak u njihovom održavanju nastao od trenutka kada Grad raspolaže vlastitom mehanizacijom. Dok je održavanje radila firma po narudžbi, oni iskopaju sto metara kanala, ostave desetak metara do spoja neiskopano zato jer je plaćeno samo stotinu metara i uskoro sav trud postane uzaludan. Otkada to radi gradski pogon stanje je puno bolje, puno lakše i brže se, ja kao predsjednik mjesnog odbora, mogu dogovoriti. Dakle ima loših putova, ali ukupno stanje je solidno. Isto vrijedi i za zimsku službu. Ako je padao snijeg, čiste u pet ujutro. Da se razumijemo, nisu ceste skroz čiste, ali nikada nismo ostali odsječeni i ne znam da netko nije stigao radi snijega na posao ili kuda je krenuo.
Živi li se u Obriježi jeftinije nego u Pakracu?
Teško je ovako uopćeno reći. Možda da, ali i ne, ili bar ne onoliko koliko ljudi u Pakracu to misle. Trgovina nam je možda i malo skuplja nego pakračka. Trošimo za lokalne vožnje više goriva, televiziju i odvoz smeća plaćamo jednako. Našli bi u oba pravca i puno pluseva i puno minusa pa je sve stvar kako tko to doživljava i organizira se.
Ima li socijale?
Pa recimo pet ili šest obitelji, uglavnom jednočlane staračke obitelji koje bi trebale živjeti od 700 kuna mirovine. Mene su iz Crvenog križa tražili te podatke radi nekih humanitarnih paketića pa sam pred otprilike pola godine obilazio kuće i pronašao sam te tri ili četiri bakice koje su udovoljavale kriterijima.
Tko kome u Obriježi više pomaže: roditelji (stari) mladima ili mladi starima?
Mislim stari mladima. Ljudi su djeci napravili kuće i djeca opet otišla. Neki su čak kuće napravili i u Pakracu misleći da dijete neće živjeti na selu, ali neka bude bar blizu, a djeca svejedno otišla nekamo. Dok im ne možeš pružiti posao ne možeš ih zaustaviti. Bojim se da se kod nas više nema što zaustavljati, sve je otišlo.
Postoji li na selu još uvijek te solidarnosti kada se kolje ili prigodom nekih svetkovina da se odnese susjedu koji nema?
Kod samih jesenskih kolinja još uvijek da. Inače u drugim prilikama nisam primijetio. Nisu ljudi u Obriježi još toliko iskvareni, zavidni ili ne znam što. Ali pomalo toga nestaje kao i mnogih drugih tradicija i običaja.
Ima li kolinje još uvijek u svakoj kući?
Osim u tih par staračkih domaćinstava, da. I dalje se prave i dime kobasice, šunke, čvarci i ja mislim da će toga biti dok god nam ne zabrane iz Europske unije. To je tradicija, ali i način življenja. Pa radi toga se i hrane svinje u skoro svakoj kući. U tom segmentu je možda i život u Obriježi jeftiniji nego u Pakracu, ali Pakračani trebaju znati da se te svinje treba hraniti cijele godine što je neminovno povezano i s troškovima i s radom.
Ima li rakijskih kotlova?
Ima još uvijek možda i desetak, ljudi su ih legalizirali. Međutim, ove godine će se peći manje rakije jer je nekima, u vrlo čudnim valovima, mraz obrao šljive. Kažem čudnim jer ja recimo nemam ništa, a susjedi nekoliko kuća dalje imaju i tako kroz cijelo selo.
U rujnu se počinje s izradom proračuna. Mjesni odbori trebaju prijaviti svoje proračunske želje u idućoj godini. Što će prijaviti MO Donje Obriježi?
Nama je dom najkritičniji. Imali smo obećanje da će to ići u povodu ove 120. obljetnice. Pa neće, pa će kroz Europske fondove, pa je problem vlasništva. I tako stoji, a trebalo bi ga prekriti, dakle nova građa i crijep te fasada. Crkva ima dobar krov, ali je fasada, stara 10 godina, loša. Ljušti se i runi. Nama je velika želja i potreba plin, mada bojim se da od toga ništa. Ove seoske objekte mi održavamo nekako, mada nisu baš sjajno napravljeni. Stoga ćemo vjerojatno prepisati program od lani i samo zamijeniti godinu.
Kakav je odnos s okolnim naseljima: Banovcima, Tornjem, drugom Obriježi, Ploštinama...?

Kao predsjednik se moraš posvaditi

Mislim da su odnosi dobri. S Velikim Banovcem ratujemo na vatrogasnom planu na natjecanju mladeži jer se već godinama te dvije ekipe izmjenjuju kao pobjednici na razini naše vatrogasne zajednice, ali i županije. Međutim, rivalitet traje do završetka natjecanja i odmah nakon toga smo za istim stolom bez obzira tko pobijedio. Malo je djece u ovom bazenu, pa i jedni i drugi prilikom formiranja ekipa vatrogasne mladeži moramo posegnuti u susjedno selo koje nema DVD ili tu školu. Tako mi imamo uvijek poneko dijete iz Tornja, Kapetanovog Polja, Ploština. Kod nogometa, bez obzira što njih treba za dvije ekipe s više igrača, malo je lakše jer smo jedini, stoga imamo igrače iz svih okolnih sela. Čak se protegnemo i na Treglavu, Gaj, Omanovac.
Ljudi u selu nerado prihvaćaju obnašati dužnost predsjednika mjesnog odbora. Jesu li Vas trebali nagovarati?
Meni je ovo drugi predsjednički mandat. Htio sam s tim prekinuti nakon prvog, ali nitko neće prihvatiti. Možeš biti predsjednik i ništa ne raditi. Ako nešto hoćeš raditi, moraš malo i kritizirati. Kao ja za divlje deponije i poljske putove. Prigovori idu malo u smjeru gradske uprave, malo svojih seljana. Svi bi da netko odradi umjesto njih. Onda se posvađaš za nešto od čega nemaš koristi.