Marijan Delišimunović, maratonac iz Pakraca ove je godine iza sebe imao sadržajnu trkačku sezonu. Pretrčani kilometri koje je sakupio tijekom dvije godine intenzivnog bavljenja maratonom i dalje, kako kaže, služe za sakupljanje iskustva, mada, sudeći prema rezultatima postignuti u netom završenoj sezoni, danas je to već poprilično odmaklo od pukog rekreativnog bavljenja trčanjem.
„Memorijalnom utrkom u Mrzljacima kod Draganića koja je posvećena sedamnaestorici poginulih branitelja završila ovogodišnja trkačka sezona u kojoj sam branio boje Atletskog kluba Žumberak. Istrčao sam 22 utrke od čega pet maratona i deset polumaratona. Na tablici Cestovnog kupa odnosno HUCIPT-a u ukupnom poretku sa sedam bodovanih utrka od šesnaest, zauzeo sam 21. mjesto u konkurenciji 277 trkača.“
Marijan posebno ističe najbolji polumaratonski rezultat koje je ostvario u Slavonskom Brodu gdje je utrku istrčao za 1 sat i 46 minuta, dok je u maratonu najbolje vrijeme ostvario na međunarodnoj utrci u Beču gdje mu je do cilja trebalo 4 sata i 8 minuta
„U ove dvije godine bavljenja ovim zahtjevnim sportom sakupljao sam dragocjeno iskustvo, bilo je naporno, osobito na maratonu Stazama Branka Ćopića u Novom Gradu koji se trčao na 35C i gdje je polovica maratonaca odustala.“
Tvrdi da je u takvim situacijama shvatio da je dugoprugaško trčanje izuzetno zahtjevno, ali i da ga to nije spriječilo u naumu da skoro svakog vikenda trči neku od utrka „i da je u konačnici i istrči jer je tada pobijedio samoga sebe, što je od svega najvažnije“. Osobne pobjede, završene utrke, kaže, mogu cijeniti samo oni koji su ih trčali, oni koji su okusili borbu sa štopericom i kilometrima te nadljudski napor koji te tjera naprijed do krajnjih granica.
Kako bi sačuvao formu svakodnevno trenira, uz vježbu u teretani tjedno pretrči šezdesetak kilometara. U narednoj sezoni planira trčati još više, a želja mu je omasoviti ovaj sport na našem području i poziva sve zainteresirane da se uključe. Na utrke odlazi u vlastitom trošku, a u organizacijskom dijelu je sponzorsku podršku pronašao u zagrebačkoj Cedeviti te našim lipičkim Toplicama.
„Da, sigurno vam je sada čudno kako se može uživati trčeći 42 km po ponekad ekstremnim uvjetima, ali to je jedina stvar koju je nemoguće opisati. Znati ćete kada se upustite u ovakvu avanturu, a ako vam bude trebao savjet, stojim vam na raspolaganju.“
Na kraju zahvaljuje „hvala na podršci svima vama koji ste pratili moju trkačku sezonu, mojoj obitelji i mojoj „ekipi“ s farme koja se trenutno sastoji od tri lipicanca, tri ponya, 11 magaraca, tri psa, dvije mačke, šest slavonskih crnih svinja, pet koka hrvatica i jednoga zeca. Svi oni imali su puno razumijevanja za moje izbivanje zbog kilometara koje je sam morao odraditi da bih kroz godinu ostvario svoje sportske ciljeve.
