Iako je ispočetka maštala o parketu, dvorani, reflektorima i rukometnoj reprezentaciji, život se potrudio da Vedranin film zavrti u drugom smjeru. Doduše, ne previše različitom… Vidjeli smo više puta na kakvim nogometnim priredbama kako na nogometnom terenu leži povrijeđen igrač ili barem ostavlja takav dojam pa do njega utrčava medicinska ekipa...
Vedrana Vondrak, specijalizantica fizikalne medicine i rehabilitacije iz Lipika, jedna je od liječnica u sportskoj trenirci i ispred medicinske struke član izbornog stožera ženske A nogometne reprezentacije Hrvatske. Grijanoj dvorani i čistom dvoranskom sportu iz prve rečenice, stjecajem okolnosti, pretpostavila je kišu ili blato nogometnog ambijenta. Prevladala je profesionalna ambicija, a vrata su se otvorila u ženskoj nogometnoj reprezentaciji. No, krenimo od početka…
Prije više od 20 godina, pokisnula je upravo na rukometnom treningu, koji tada u Lipiku i Pakracu nije bio dvoranski sport iz jednostavnog razloga – dvorane nije niti bilo…
„Pamtim te dane i treninge na otvorenom betonskom igralištu lipičkog „tenisa“ i pakračke gimnazije gdje sam počela igrati rukomet u mlađim kategorijama ŽRK Lipik. Sestre, starija Sandra i mlađa Tihana su također bile rukometašice pa smo sve bile uključene u rad lipičkog ženskog rukometnog kluba.“
Osnovnu školu Vedrana je završila u Lipiku, gimnaziju u Pakracu pa iako je bila vrstan matematičar potvrđen na raznim školskim natjecanjima u posljednji je trenutak kao životni put odabrala medicinu. „Matematika? Išlo je od ruke, ali malo premonotono za mene.“ Slijede godine studentskih soba i zagrebačkog podstanarstva koje rezultiraju diplomom medicinskog studija zarađenom u redovnom roku.
Rukomet nije zaboravila. Sportašici u duši nije bio problem tijekom šest godina studija redovno odrađivati dva treninga tjedno u Lipiku kao i vikendom utakmice, makar to koštalo kilometara i vremena. Prepoznali su to i sportski djelatnici, ali i gradske strukture pa kroz karijeru prima nagrade za najperspektivniju mladu igračicu kao i nagradu za sportašicu grada Lipika za 2006. godinu po izboru tadašnjeg Pakračko/Lipičkog lista.
Nastupa i danas, kaže, prkosi godinama iako je sve više posvećena poslu, ali i novim zadacima u hrvatskoj reprezentaciji. Odrađuje posljednje mjesece specijalizacije na Rebru i broji zadnje od tri i pol tisuće zagrebačkih dana.
Posebna priča je ženska nogometna reprezentacija. S hrvatskim nogometašicama nalazi se u vrijeme kvalifikacijskih i prijateljskih mečeva. Do klupe je došla redovnim putem, putem raspisanog natječaja preko kojeg je nogometni savez tražio liječnicu, prije svega fizijatra.
„Nije rukomet, ali zašto ne probati. Poslala sam životopis i potvrdan odgovor ubrzo je stigao. Nisam se pošteno niti snašla, već sam bila u avionu za Tursku.“, kratko opisuje prve reprezentativne susrete. Danas iza sebe ima iskustva više reprezentativnih akcija za koje kaže da traju po par dana. „Nije to muška repka gdje se putuje na duži period. Mi otputujemo danas, odigramo sutra i vraćamo se nazad.“ U stožeru čini medicinski tim s fizioterapeutom, a kaže da radi štošta po potrebi, pa nerijetko bude i psiholog i majka i sestra i prijateljica… „Kratak nam je stožer, šta se može“, smije se. Žene kao žene, vole i izaći, pa slobodno vrijeme iskoriste za posjet gradu domaćinu gdje se barem dio zarađene dnevnice investira u pokoji suvenirčić.
„Cure su super, najviše se družim s Majom Joščak, Kristinom Nevrklom i Mateom Andrlić, reprezentativkama s našeg područja iz Sirača i Poljane, danas igračicama Osijeka. Odlične su igračice, a priznajem da me pomalo iznenadila činjenica da žene igraju doista dobar nogomet. Ima tu pravih utakmica“ .
Dojmovi su vrhunski, žali tek za otkazanim turnirom u Brazilu na koji je trebala oko Božića, no prilika će još biti. Sa stručne strane raduje ju odlazak na okupljanje muške reprezentacije na usporedbu rada medicinskog tima. Zgodno će biti prošetati, možda i porazgovarati s nekom od nogometnih zvijezda, makar pričali samo o aduktorima ili abduktorima…
Odnedavno je viđamo i na klupi pakračkog Hajduka. Prijatelj Viktor Trbara, trener kluba, angažirao je Vedranu za domaće utakmice pa se Hajduk, osim dobrim rezultatom, može pohvaliti i s najzgodnijom liječnicom MŽNL Slavonije i Baranje.
Vidi li se sutra možda u nekom nogometnom klubu van granica Hrvatske? „Ne razmišljam konkretno o tome, iako upravo polažem UEFA tečaj za licenciranog nogometnog doktora i spremam se posjetiti UEFA medicinski nogometni centar u Ljubljani.“
Kad završi nogometna akcija, sportsku trenirku mijenja bijelom kutom. U Bolnici Lipik čiji je zaposlenik je zadovoljna. Hvali tim s kojim radi i razgovor vraća na temu razvijanja sportske rehabilitaciju u Lipiku. Segment za koji drži da bi se mogao sjajno razviti imajući u vidu deficit sportsko medicinske usluge na tržištu, ali i stručnjake s kojima svakodnevno radi.
„Uspjela sam dovesti na rehabilitaciju „moju“ reprezentativku Kristinu Nevrklu, bio je ovdje i Marko Mamić, rukometni reprezentativac i odradili smo ih vrhunski. Marko se čak i vratio“. U šali primjećujem da možda nije dobro da se vratio, ne valja niti kad auto vratiš majstoru da ga bolje pogleda. Nasmijala se, „nee, došao je zbog posve druge povrede i otišao jako zadovoljan što svjedoče i kasniji pozivi i upiti za još neke igrače. Najbolja reklama je ona „usta do usta“…
Složila se da bi jedan dobro odrađeni sportski klijent napravio Toplicama reklamu poput one koju je Ivica Kostelić napravio Daruvarskim toplicama.
„Iako i sada raspolažemo odličnom opremom, nedostaju nam barem dva aparata da bi se mogli ozbiljnije baviti sportskom rehabilitacijom. Recimo, aparat za izokinetiku ili dijagnostički ultrazvuk. Ovdje pričamo o otprilike milijun kuna vrijednoj aparaturi.“ Iako zvuči puno, dugoročno gledajući, ako netko ima novca, sportaši ga sigurno imaju i mogu platiti vrhunsku uslugu. A Vedrana stoji iza toga i tvrdi da se može kvalitetno paralelno raditi neurološka i sportska rehabilitacija.
„Htjela bih ostati u Lipiku, iako imam ponuda za otići. Sigurna sam s druge strane, ako bi slučajno krenulo razvijanje Toplica u tom sportskom smjeru, da nikad ne bih napustila Lipik. A tvrdim da smo danas po kapacitetu barem jednaki Daruvaru. Barem. Krećem se među sportskim liječnicima i kroz razgovor vidim da potreba postoji.“
Što će od svega biti, vidjet ćemo. Od planova naglašava upisivanje poslijediplomskog doktorskog studija na Kineziološkom fakultetu čija će diploma omogućiti rad na fakultetu i daljnje napredovanje u znanstvenom smislu. Žar u očima dok priča o sportskoj rehabilitaciji odaje osobu koja zna što hoće i živi za svoj posao. Šteta bi bilo da sutra radi u nekom centru za sportsku rehabilitaciju poput Selca, Daruvara ili Sv. Katarine, jer kao što je matematika otpala u utakmici s medicinom, šteta bi bila da Lipik ostane bez jednog ambicioznog stručnjaka... i sama kaže „trebam motiv da nešto odaberem“... A birati, kako kaže, ima.
