Prošlo je od tad dosta godina, sjećam se, jedna subota još u 20. stoljeću i dopodnevni uobičajeni prolaz Bolničkom ulicom do kafića gdje su društvo i jutarnja kava već čekali. Pješačka trasa vodila je pored veselog ženskog društva smještenog oko malog barskog stolića na susjednoj birtijskoj terasi gdje se iz tipično ženskog višeglasnog nadglasavanja izdvajao jedan glas – onaj najglasniji. Ako tog dana baš i niste bili u najboljoj formi, valjalo je pronaći stol dalje... Prvi dojam o Martini Lopar bio je … – glasna je, brate! Prvi i krivi dojam. Tek dan ili dva potom upoznao sam onu pravu „malu od galame“ - vedru, uvijek nasmijanu i dobro raspoloženu djevojku punu dobre vibre koja i sve oko sebe čini takvima. U razgovoru, doduše, jest glasna, ali i jasna.

U Pakrac je došla slučajno. Kao i mnogima od tada, nevolja i ratni vihor odredili su da iz rodne Banjaluke mora otići. Kocka je pala na Pakrac i Martina nije bila previše razočarana jer je grad poznavala od ranije. Rođena 1981. godine, jasno se sjećala prijeratnih obiteljskih druženja s obitelji Franje Sarvaša iz Filipovca proizašlih iz očevog i Franjinog prijateljstva još sa služenja vojnog roka …

Iz Banjaluke ih je potjeralo očevo izbjegavanje mobilizacije od strane Banjalučkog korpusa koji je baš u to vrijeme činio razna zla upravo na našem području. Izbjegavanje koje je završilo traumatičnim odvođenjem oca pred očima obitelji u vojni zatvor. Čim je oslobođen otac Marko, obitelj sprema u čamac i preko Save sklanja u Hrvatsku kod obitelji tada već pokojnog hrvatskog branitelja Franje Sarvaša.
Kratak je to presjek životnog puta i razloga koji su Loparove od Banjaluke doveli do Pakraca. Dalje je sve išlo nekako. Otac je ubrzo u Pakracu dobio posao, počeo raditi, a te 1995. godine valjalo se i osamostaliti u novoj sredini, pa obitelj Lopar dobiva kuću na korištenje od pakračkih časnih sestara. Martina posebno izdvaja susretljivost i pomoć tadašnjeg pakračkog župnika Dražena Radigovića. Peteročlani Loparovi, jer otac Marko i majka Ernesta su uz Martinu imali desetogodišnjeg sina Marija i trogodišnju kćer Ivanu, tamo su se zadržali 4 godine nakon kojih sele u stan naselja Jug i paralelno grade svoje buduće stalno boravište – kuću pod Gavrinicom.
Martina je po dolasku u Pakrac upisala srednju medicinsku školu. Srednjoškolske dane uz knjigu kratila je na vjeronauku i satima pjevanja gdje je upoznala novo društvo i stvorila prijateljstva koja njeguje i danas. „Bile su tu sestre Kobetić, Anita Širac, Andreja Rihtarić, Martina Svjetličić i ostali. Razvilo se to u prava prijateljstva i danas su to ljudi kojima se javim kad sam ovdje i s kojima volim provesti slobodno vrijeme.“

Od malih nogu vezana je za crkvu. Baka je, kaže, bila veliki vjernik i crkva je uvijek bila tema. Roditelji su, kao i danas, pjevali u crkvenom zboru. Osim u crkvi Martina je desetak godina bila aktivna i u Seljačkoj slozi. „Nas nekoliko cura iz crkveno zborne Vita Nove osnovale smo i pjevačku skupinu Lede, snimile smo i dva CD- a.“ Dok su snimale s Vita Novom kod poznatog pakračkog čovjeka od glazbene struke Jozza i prijatelja mu Slaviše iz Dobrovca cure su zapjevale onako za dušu i momke ostavile bez teksta. Otud i ideja da snime CD izvornih narodnih pjesama koje su izvodili troglasno a capella. CD je svjetlo dana ugledao uz pomoć Grada Pakraca koji ga je financijski pomogao, a promocija je održana u pakračkoj sportskoj dvorani uz koncert Slavonskih lola i tamburaškog sastava Satir iz Davora. Za njim je slijedio drugi, ujedno i posljednji nosač zvuka na kojem su Lede na isti način, višeglasno, pjevale božićne pjesme.
Od pjevanja se u Pakracu ne živi, pa Martina po završetku srednje škole, sada sa stečenim zvanjem medicinske sestre, upisuje Katolički bogoslovni fakultet. „Pohađala sam ga tri godine, da sam završila vjerojatno bi bila vjeroučiteljica, no nije bilo sreće i odustala sam na trećoj godini pa sam kruh odlučila zarađivati kao medicinska sestra“.

Pripravnički nije uspjela odraditi u Pakracu, ali jeste u Domu zdravlja pri bjelovarskoj bolnici gdje je i živjela godinu dana. Potom se vraća u Pakrac i zapošljava se u novoosnovanoj tvrtki „Njega i skrb“.
„Radila sam tamo godinu i pol, bila voditeljica podružnice i bilo je ok, sve dok mi poslodavac nije uvjetovao odlazak u zagrebačku podružnicu iste tvrtke gdje se ukazala potreba. Bilo je uzmi ili ostavi pa izbora i nije bilo. Od te 2007. godine sam u Zagrebu.“
U „njezi“ je ostala tek nekoliko mjeseci, već krajem 2007. godine prelazi na novo radno mjesto asistenta u zagrebačkoj stomatološkoj poliklinici gdje se zadržava 4 godine, a nakon petogodišnjeg radnog iskustva na poliklinici za štitnjaču vraća se u stomatološki fah gdje je danas ponovo asistent na stomatološkoj poliklinici.
U Pakracu je viđamo rijetko, sve rjeđe. Terase u Bolničkoj, posljednjih godina su tihe, Martina svrati rijetko. Kaže, tek jednom ili dvaput mjesečno. „Nekad kad sam dolazila to se „probančilo“. Danas je drugačije, svelo se na obiteljska druženja i privatne feštice. I naravno, nedjeljna misa pod obavezno. No, kažem, nisam ovdje previše. Posao traži svoje, a ima i obaveza u slobodno vrijeme.“ Slobodnog duha i znatiželjna kakva je, ima je posvuda. Pa i na televiziji. Mnogi su ostali iznenađeni kad su je ugledali na TV reklami na nacionalnoj televiziji gdje reklamira jednu banku. „Maznula si im lovu, a nisi ni glumila..“ rekoh joj, aludirajući na spontanost i prirodnost pri odrađivanju glumačkog zadatka.

„Nije mi to prvi tv – nastup. Imam ja iza sebe staža pred kamerama“. Navodi tako kulinarski jednodnevni show Kruške i jabuke na koji se hrabro prijavila 2003. godine bez neke veće prakse u kuhinji i kuhanju. „Par godina potom prijavila sam se na „Uzmi ili ostavi“, sjećate se toga, vodio je Željko Pervan pa Mirko Fodor. Snimanje je trajalo 6 mjeseci, a na kraju sam osvojila 25.000 kuna“, smije se Martina i dodaje kako se oprobala i u „Punom parom“, TV emisiji gdje svaki dan pred gostima u restoranima serviraju sljedovi jela – pobijedila je dva puta.

Vole ju i televizijske reklame. Snimila je već tri. Do angažmana je došla preko svojih veza i vezica, a o njima kaže: „tražili tako osobu sličnu meni za reklamu Erste banke, recimo preteču današnje reklame s Andrijom i Milom Hrnićem. Odaberu me i ja kao na ulazu glumim zaštitara… .i sve super, ali reklama iz nekog bezveznog razloga ne bude emitirana. No, honorar je sjeo. Drugu sam radila za Ledo sladoled Snjeguljicu, ali ova treća za OTP banku je najupečatljivija jer imam glavnu ulogu. Gazde su zadovoljne, honorar je pristojan i otvara se mogućnost za dalje, ali s druge strane, posao mi ne dozvoljava previše vremena pa mi je karijera pred kamerama vrlo, vrlo upitna“, kroz smijeh će Martina.
Iako je dojam da je EPP za Martinu laka lova, obzirom da se odlično snalazi pred kamerama, pa se nađe i onih što tvrde da pod jarkim svjetlom reflektora ne glumi već da joj duhoviti scenariji leže i dođu kao prirodno - posao je posao.

Slobodno vrijeme kad nije u Pakracu krati čestim vikend putovanjima. „Zapalim do sestrične u Split ili kume u Poreč. Imam „kola“, no niti autobus mi nije mrzak. Mozak na pašu, a i ostane više kuna za dernek.“
Kad ne otputuje, ostaje joj Zagreb. Iako nije sportski tip, kako sama kaže, kad je „doma“ može ju se pronaći na maksimirskom stadionu, ne baš na atletskoj stazi, već „samo i isključivo gledajući nogometaše s obzirom da mi je frendica kondicijski trener Dinama.“
Ode li do Banja Luke? Ipak je tamo rođena i iza nje je 14 godina života uz Vrbas… „Slabo“, odgovara i objašnjava „ne skrivam da sam iz Banja Luke, nit se toga sramim. Međutim, sve te godine nekako ubijaju one posljednje četiri - teške i ružne. Čujem se s nekim ljudima, kontakti postoje, međutim ja se danas zovem Pakračankom, moj dom je ovdje. Tu sam prihvaćena i ja i moja obitelj. Ponekad odem tamo, na dan dva, ali vraćam se kući u Pakrac.“
Budućnost? „Puno me pitaš, odmah da ti kažem. Cigan sam Čergar po tom pitanju, promijenila sam dosta toga i u nekoj daljoj budućnosti cilj mi je more i morska obala. Tamo da ubodem neki poslić, mogu se zamisliti…Ostalo? Sve isto. Pakrac? Nikad ne reci nikad…“