Unatoč širokoj sportskoj lepezi Pakraca s mnoštvo lokalnih sportaša i rekreativaca, rijetko koji se može pohvaliti angažmanom u inozemnom klubu tijekom karijere. Da se uz talent, strast i fizičke predispozicije isplatilo odricanje, disciplina i mukotrpan rad, najbolje dokazuje primjer 26-godišnjeg Karla Kligla, pakračkog rukometaša koji trenutno brani boje UHC Hollabrunna, od ove sezone po prvi put člana HLA Meisterlige, najvišeg ranga austrijskog rukometa. Sve to uz završen Kineziološki fakultet u Zagrebu koji je bio prioritet, a kako nam kaže, otkako je diploma u ruci, rukometu se mogao još ozbiljnije posvetiti.

Hollabrunn je malo mjesto koje broji oko 12 tisuća stanovnika te je 40-ak kilometara udaljen od Beča. Klub je dvije godine zaredom osvojio 2. ligu (HLA Challenge), no zbog financijskih razloga lani nisu bili u mogućnosti priključiti se prvoligašima. Ove godine došlo je do određenih ulaganja te je rukovodstvo kluba zasukalo rukave ne bi li opravdali sudjelovanje u najboljoj ligi države pa su ciljevi jasni - ostaviti što bolji dojam, ostati u elitnom društvu i ako se otvori mogućnost, ulazak u playoff. Kratkoročni ciljevi samog Karla su ostati zdrav, poboljšavati se, pokušati uhvatiti ritam iz sezone 2021./22. i polako pokazivati kvalitetu, a dugoročni plan je fokus na igru, uživanje u procesu koji je pred njim te uz vjeru u najbolje, što duži ostanak u profesionalnom svijetu rukometa.

S obitelji u Hollabrunnu

Iako se činilo kako će Karlo nakon poviše spomenute sjajne sezone u Paket 24 Premijer ligi, elitnom hrvatskom rukometnom rangu gdje se kao nositelj kutinske Moslavine s 134 gola u 24 nastupa statistički svrstao među najbolje rukometaše u Hrvatskoj, karijeru nastaviti na Cipru, naposljetku je stigao interes predstavnika najkvalitetnije austrijske lige koji mu je ukazao povjerenje bez obzira na ozbiljnu ozljedu koju je pretrpio prije transfera. “Ozlijedio sam se prošle godine u rujnu čim sam se vratio s Cipra igrajući za Moslavinu. Na utakmici protiv Bjelovara pri krivom doskoku mi je puknuo prednji križni ligament uz totalnu rupturu lateralnog meniskusa desne, moje odrazne i doskočne noge. Nakon toga uslijedile su operacija i rehabilitacija”, prisjetio se.

Teška ozljeda ga nije zaustavila

S posebnom strašću detaljno i stručno opisao je proces rehabilitacije pa ga prenosim u cijelosti čitateljima neka posluži kao zvijezda vodilja ostalima koje je zadesila slična ozljeda, a ujedno i kao primjer iz udžbenika vrhunskog profesionalca i sportaša kao što je naš sugrađanin. “Prvih šest tjedana sam bio na štakama i nisam se smio potpuno osloniti na nogu i napraviti fleksiju koljena veću od 90 stupnjeva jer mi je kompletno šivan meniskus nakon čega je potrebno određeno vrijeme kako bi zarastao. Zatim sam krenuo s laganom progresijom, vraćanjem jačine i povećanjem opsega pokreta, izjednačavanjem prednje i stražnje strane noge pa izjednačavanje lijeve i desne noge. Postupno sam iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec pojačavao treninge, što u teretani, što one rukometne u dvorani gdje sam trenirao s loptom i bez nje (čunjevi, kapice, prepone, ljestve, prazni golovi i slično). Bilo je poprilično teško sam odrađivati treninge bez motivacije sa strane i pomoći drugog, identične vježbe s postupnim povećavanjem broja ponavljanja, težine, intenziteta. Nakon odlične sezone u Moslavini nisam ni u snu mogao zamisliti da bi me ovakva ozljeda mogla zadesiti, ali znao sam koji mi je cilj i za što treniram i nisam odustao. Rehabilitaciju mi je vodio magistar kineziologije Ivan Karuc, prijatelj s fakulteta koji se specijalizirao za ozljede prednjeg križnog ligamenta i radi u Zagrebu u poliklinici Motus Melior i kojeg svima preporučujem dožive li istu ozljedu. Proces rehabilitacije je trajao otprilike devet mjeseci, ali traje i dan danas jer i dalje radim prevenciju kako bih ublažio mogućnost ponovne ozljede ili neke slične”, poručio je.

Otac Damir usadio red, rad i disciplinu

Uz treninge oporavka usporedno je počeo raditi u Ivanić Gradu u Specijalnoj bolnici fizikalne terapije Naftalan kao kineziolog (učitelj plivanja, trener u teretani) te je ponekad pomagao i na fizikalnim terapijama. Uz osmosatni rad te svakodnevno utrošenih dva sata putovanja na i s posla, disciplina nije popustila. “Kad sam radio prvu smjenu, nakon posla sam tamo provodio dva i pol sata u teretani nakon čega je slijedio rukometni trening u dvorani, a u slučaju druge smjene sam od šest, sedam ujutro trenirao u dvorani pa bih otišao dva i pol sata ranije na posao kako bih stigao i odraditi vježbe u teretani. Sve te treninge devetomjesečnog programa s postepenim pojačavanjem kilaže i ponavljanja unosili smo u sustav”, prepričao je. “Žene često znaju reći kako ne postoji jača bol od poroda, no ti si barem svojih devet mjeseci “trudnoće” stvarno muški podnio”, prokomentirao sam u šali, ali i u iskazanju poštovanja na nevjerojatnoj Karlovoj volji. “A joj, nije bilo nimalo lako, jako malo odmora, slobodnog vremena i puno odricanja s moje strane, a najviše su to osjetili moji bližnji jer kad god bi nešto trebali, bio sam uglavnom na treningu. Ma, na sve je to mene pripremio moj otac Damir, prijašnjih godina dok sam bio mlađi i premoren od treninga, kući me čekalo cijepanje i “tačkanje” drva. Čim bih malo sjeo odmoriti, znao mi je dobaciti “Šta sjediš, je l’ ti se ne da?” I ništa, šta ću, ajmo nazad na noge”, kroz smijeh je prepričao Karlo. Majka Snježana je logopedica u lipičkoj bolnici, a obitelj Kligl čine još dva starija Karlova brata, Dinko koji nakon završenog Šumarskog fakulteta radi u Garešnici kao inžinjer, te Filip, studentom Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.

Filip, Snježana, Karlo, Damir

Osim našeg Karla, ekipa Hollabrunna raspolaže s još par stranaca s našeg područja među kojima su dva Hrvata i dva Slovenca, a taktičke poteze s klupe vuče Makedonac Vlatko Mitkov koji je imao bogatu karijeru u njemačkoj Bundesligi te je nastupao za reprezentaciju Makedonije rame uz rame s legendarnim Kirilom Lazarovim. Smatra da je hrvatska Premijer liga možda i jača obzirom na jačinu PPD Zagreba i NEXE-a iz Našica koji odskaču u svojoj ligi, a vjeruje da bi savladali i sve klubove HLA Meisterlige. Međutim, austrijska liga je puno bolje medijski popraćena, puno je više gledatelja iako su utakmice hrvatskih liga većinom potpuno besplatne dok se u Austriji ulaz naplaćuje, a imaju čak i VIP ulaznice te se očekuje i još veće podizanje rukometnog standarda budući da iz godine u godinu Austrija ulaže u omiljeni sport našeg sugovornika.

Ponuda koja se ne odbija

Kad je stigao poziv iz Austrije, nije dugo razmišljao. “Već sljedeći dan dao sam otkaz na poslu jer mi je igranje profesionalnog rukometa na vrhu prioriteta i nisam sekunde dvojio oko toga. Nakon završetka fakulteta sam želio igrati među profesionalcima i sad polako pretvaram te željene ciljeve u realnost i vjerujem da ću ih uspjeti sve ostvariti”, sročio je svoje planove. Austrija mu se razlikuje od Hrvatske ponajprije po sportskim objektima. Rekao je kako su mu nogometni tereni posebno zapeli za oko, na puno većoj su razini, a primjerice i klubovi u najnižim ligama imaju uređene tribine sa sjedećim mjestima (slično kao Gradski stadion u Pakracu), s atletskim stazama i popratnim sadržajima, dok kod nas to baš i nije slučaj. Uz viši standard, cijene mu se generalno čine prihvatljivije nego u Hrvatskoj, a budući da živi u manjem mjestu, problematika velike gužve u prometu gotovo da ne postoji.

Prošle godine u Grčkoj je održano Svjetsko prvenstvo u rukometu na pijesku, a Karlo se našao na HRS-ovom proširenom pozivu za pripreme seniorske reprezentacije. No takva vrsta rukometa nije mu više primamljiva, rukomet na pijesku trenirao je samo jedno ljeto kada je završavao posljednju godinu studiranja, budući da mu je bilo teško putovati za Zagreb na treninge uz treninge u Moslavini pa je odlučio to staviti sa strane.

Nakon peha i sitne ozljede u prvoj utakmici te uz par suigrača koje je zadesila slična sudbina na otvaranju prvenstva, tek je u šestom kolu dobio zeleno svjetlo odigrati cijelu utakmicu, što je odmah iskoristio i prometnuo se u najefikasnijeg strijelca svoje ekipe sa šest pogodaka. Utakmicu je odgledala i njegova obitelj koja je došla u posjetu, a Karlo im je uzvratio odličnim nastupom. Kaže kako se napokon osjeća izrazito spremno, a takav će zasigurno imati što reći do kraja prvenstva.

Prije transfera u Austriju dogodilo mu se ono najgore, teška ozljeda koljena, ali vjerovao je kako će i nakon propuštene natjecateljske sezone moći pronaći klub po njegovim afinitetima. Karlo, iako ti nitko nije davao previše šanse, sav tvoj trud se isplatio i uspio si jer to ne ovisi o pretpostavkama ostalih, nego o tvojoj volji. Tako da uz svu sreću u daljnjoj karijeri - budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na parketu.

Izvor dijela fotografija: Thomas Hagendorfer