Jučer 9. lipnja smo se oprostili od Željka Popovića, čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio sportu, prije svega kuglanju i nogometu i po čemu će ostati zapamćen u povijesti našeg grada.

Prije nego podsjetimo na njegov sportski put, posebno je važno reći da je Željko Popović ili Jup, kako su ga gotovo svi zvali, oduvijek bio pravi timski igrač, u svakom smislu i značenju te riječi. Igrao je za ekipu, potpuno joj se posvećivao i nikada u prvi plan nije isticao sebe ni svoja postignuća i često vrhunske rezultate. I u kuglanju i u nogometu godinama je bio nositelj igre, jedan od najpouzdanijih igrača koji, kada je u pitanju bio sport, nikada nije pitao gdje se i čime putuje nego je bezuvjetno bio na raspolaganju.

Pamtit ćemo ga kao mirnog, tihog i nenametljivog. Kao skromnog, često i preskromnog čovjeka koji se u životu nije „laktario“ niti probijao pod svaku cijenu pa je vjerojatno zato kroz život plovio najčešće na njegovoj margini. Bio je vrijedan i cijeli život radio i zarađivao radeći svojim rukama i tako prehranjujući sebe i mnogobrojnu obitelj. Prije rata radio je u „Papuku“, a poslije rata, život ga je prisilo da bude snalažljiv i da preživljava radeći često teške fizičke poslove. Ali Jup se nikada nije žalio na karte koje mu je život podijelio. Dokle god ga je zdravlje i tijelo služilo mogli ste ga vidjeti na njegovom biciklu koji je uz Jupa djelovao gotovo kao živo biće, kao njegov najbolji prijatelj i najvjerniji pratitelj.
Mnogi će Jupa pamtiti i po njegovoj nesebičnosti i po vrlini da je znao podmetnuti leđa za druge, nerijetko i na svoju štetu.

Iako nenametljiv, desetljeća njegovog aktivnog bavljenja sportom nisu ostala neprimijećena. Tako je 2009. godine odlikovan Grbom Grada Pakraca za područje fizičke kulture, 2019. godine je u povodu 100 godina kluba dobio plaketu Nogometnog kluba „Hajduk“ Pakrac, a 2022. godine dobio je plaketu Hrvatskog kuglačkog saveza za 50 godina aktivnog bavljenje kuglanjem čime je nekako i završila njegova kuglačka i sportska karijera koja je počela sredinom šezdesetih godina kada je počeo i kuglati i igrati nogomet za „Hajduk“.

Prema zapisima Duška Kličeka u knjizi povodom 60 godina kuglačkog kluba „Papuk“ Pakrac, Popović je kasnije prešao u „Papuk“, povremeno je igrao i za „Budućnost“, a kasnije i za novoformirani Kuglački klub „Pakrac“. Prije rata se natjecao uglavnom u ligama Općinskog središta Pakrac ili u ligama Zajednica općina Bjelovar ostvarujući zapažene ekipne i pojedinačne rezultate i osvajajući brojne medalje i naslove. Tako je zabilježeno da je 1982. godine u dresu „Papuka“ osvojio naslov Općinskog kuglačkog saveza, a te je godine bio je i pojedinačni prvak Pakraca. Godine 1986. s „Papukom“ je bio prvak lige kuglačkog saveza zajednica općina Bjelovar i sudjelovao u kvalifikacijama za 1. hrvatsku kuglačku ligu u Varaždinu.

Poslije rata nastavio je igrati za „Papuk“ koji se u to vrijeme natjecao u 2. kuglačkoj ligi, a „Pakrac-Papuku“ je ostao vjeran do kraja svoje bogate sportske karijere u kojoj je važno mjesto imao i nogomet.

U tekstu pod naslovom „Nikad daleko od Hajduka“ koji je 1995. godine objavljen u „Pakračkom listu“ te kasnije i u publikaciji „100 godina nogometnog kluba Hajduk Pakraca“, autor Duško Kliček navodi kako je najveća i jedina nogometna ljubav tada 45-godišnjeg Željka Popovića Jupa bio i ostao „Hajduk“. U tekstu je iz „Pakračkog lista“ zapisano je sljedeće: „Na golu je od svojih dječačkih dana na Pilani, gdje su se u utakmicama protiv Krndije, Stanice, neke pakračke ulice, ili Kusonja kalili budući igraču Hajduka, Papuka i drugih klubova. Brani i danas, u Županijskoj ligi i sjedi na klupi ako je potrebno, i stane na gol ako je potrebno, ovom „didi“ kako ga već zovu, nije ništa teško za Hajduk“.

Prvi put je službeno registriran 1966. s nepunih 16 godina, a više od 30 godina branio je u ligama Bjelovarskog, Daruvarskog i Grubišnopoljskog kraja. Nekoliko puta je bio i osvajač kupova Općinskog nogometnog središta Pakrac, a kasnije se s „Hajdukom“ natjecao u županijskom nogometnim ligama. Nadimak Jup je dobio po Tomislavu Marekoviću, vrataru lipičkog „Slavonca“ koji je šesdesetih godina u lokalnim razmjerima bio pojam za vrhunskog golmana. Popović je svoj nadimak Jup zaslužio bravuroznim golmanskim obranama.

Naš grad je ostao bez velikog i dobrog čovjeka kojem želimo da počiva u miru kojeg je zaslužio. Upućujemo izraze iskrene sućuti njegovim sinovima Željku, Želimiru i Valentinu, kćerki Suzani, unucima Sandiju, Silviji i Andreji i ostaloj obitelji.