Razorni potres koji je prije mjesec dana pogodio Baniju u trenutku je iz svih nas izvukao ono najbolje što odlikuje čovjeka, a to je nesebično priskakanje u pomoć ljudima koje ne poznamo, ali koji su nas tada itekako trebali. Kad je istog dana, 29. prosinca pakrački Crveni križ pozvao sve koji mogu da doniraju toplu odjeću, pokrivače i druge potrepštine za potresom pogođena područja, malo tko je ostao ravnodušan i veliki broj Pakračana se u kratkom roku odazvao i zatrpao njihove prostorije potrebnim stvarima.

No, bilo je i onih koji su darovali i puno više. Jedni od njih su Tomislav i Rikseliena Vlainić, doseljenici iz Nizozemske koji žive u Batinjanima, i koji su jednoj postradaloj obitelji u okolici Gline poklonili svoju kamp kućicu.

Kamp kućica za peteročlanu obitelj

„Tko bi mogao gledati one nemoćne ljude i ne poduzeti ništa? Mi nismo ovim darivanjem napravili ništa drugo što inače ne radimo“, objašnjava skromni gospodin Tomislav i dodaje da su odluku donijeli u par minuta. „Kamp kućicu nam je poklonio prijatelj i kad smo se nakon potresa čuli s njim, odmah smo se dogovorili da ćemo ju darovati. Kontaktirao sam gradonačelnicu Anamariju Blažević i rekao da imam kamp kućicu u odličnom stanju i sa svim ispravnim instalacijama, a dodatno smo ju dezinficirali i napunili korisnim stvarima. Moja je jedina želja bila da dođe u prave ruke, nekome kome je zaista potrebna, i to se ispoštovalo. Istu večer kad je kućica odvezena, nazvali su nas ljudi koji su ju dobili, riječ je o obitelji s troje djece starosti od godinu i pol do osam, i zahvalili su nam. Kud ćeš veće sreće?“, ustvrdio je Tomislav i dodao da nije imao potrebu osobno otići na potresom pogođena područja jer se previše u svom radnom vijeku nagledao sirotinje da bi mu se srce slomilo od onih prizora na Baniji.

A otkud oni u Batinjanima i što ih je privuklo ovom selu nadomak Pakraca koje je po zadnjem popisu stanovništva brojalo nešto manje od 40 ljudi? Tomislav je rođen prije 62 godine u Zagrebu kamo su mu roditelji doselili iz Osijeka i nakon 15 godina života u kućici na Jarunu („dok je još Jarun bio uz rijeku Savu“, šali se), obitelj je odselila u Nizozemsku. Iako je to bila bogata i uređena država u kojoj se lijepo živjelo, Tomislava je srce uvijek vuklo u Hrvatsku i znao je da svoju mirovinu želi provesti u zemlji u kojoj je rođen, čak je gotovo cijeli svoj radni vijek uplaćivao dodatna sredstva u mirovinski fond kako bi mogao ranije u mirovinu. U svemu tome imao je i malo sreće jer je radio u državnoj firmi, isto kao i njegova druga supruga, Nizozemka Rikseliena, pa su oboje otišli u mirovinu s 58 godina, prije nego što se promijenio zakon, po kojem se sad za odlazak u mirovinu prije 67 godina moraju plaćati penali.

Sa Sjevernog mora u Batinjane

„U Nizozemskoj smo živjeli na sjeveru države, u mjestu Lisse s 22.000 stanovnika koje izlazi na Sjeverno more, u stanu s pogledom na nepregledna polja tulipana… No, kako se ono kaže: Nije zlato sve što sja!“, govori Tomislav i opisuje svoj prvi susret s Pakracem. „Kad sam posredstvom prijatelja došao ovdje 1999. godine, ratne rane su još bile vidljive, ali kod mene je nešto odmah „kliknulo“. Pakrac sam obožavao od prvog dana! Iako sam obilazio Hrvatsku u potrazi za kućom koju bi kupio, a morala je biti na brijegu i izvan grada, na kraju sam ju pronašao upravo ovdje, šest kilometara od Pakraca, u Batinjanima.“ U Hrvatsku je dolazio više puta godišnje i pomalo uređivao kuću, a kad su supruga i on 2017. otišli u mirovinu, odlučili su ovamo trajno preseliti.

Objašnjavaju nam da su Batinjani ustvari jako blizu grada, tek nekoliko minuta vožnje udaljeni od Pakraca, a opet dovoljno daleko. Cesta je dobro asfaltirana, mirno je okruženje, a s druge strane, i jeftinije je imati kuću na selu nego stan u gradu. Iako djeluje pusto, selo se polako nastanjuje. „Pakračani imaju ovdje svoje kuće i vikendice, ima ljudi i iz Zagreba, Zadra pa čak i mojih prijatelja iz Nizozemske koji su kupili kuću kad su vidjeli koliko je nama ovdje ugodno i kako vodimo sasvim drugačiji, mirniji i opušteniji život“, govori Tomislav i dodaje da mu je žao što nema više djece i mladih, a smatra da je potrebno i renovirati staru školu u selu, koju su doduše seljani povremeno uređivali sami, ali to nije dovoljno.

„Godine 2007. ovdje smo napravili prvu feštu u selu nakon 17 godina, zvali smo sve seljane i tada smo pokrenuli tradiciju da se svaki put, kad smo dolazili iz Nizozemske u proljeće i ljeto, okupljamo i družimo“, kaže i ne skriva oduševljenje gostoprimstvom koje ga je dočekalo u Batinjanima. „Svi su nam iz sela pomogli kad smo došli. Napravili su radnu akciju, jedni su mi pomagali napraviti novi krov na kući, drugi su kuhali… Nije sve u materijalnom, i ovakva pomoć čovjeku puno znači.“ Pojašnjava da su „sjevernjaci“ dosta zatvoreniji ljudi, slabo se posjećuju, druže. Izlasci na kave koji su u Hrvatskoj uobičajeni, tamo su skupi. Kava i kolač koštaju 15 eura, a ne može se čovjek pošteno ni najesti ni napiti. Iako su pripadali višoj srednjoj klasi i mogli su si to priuštiti, nisu navikli, već su radije odlazili u šetnje uz obalu mora koje im je bilo udaljeno tek nekoliko kilometara.
„U Nizozemskoj ljudi više štede, čak i oni dobrostojeći. Štede novac za godišnje odmore, a i hipoteke su visoke, stanarine također… Dosta ljudi mora i po dva posla raditi kako bi preživjeli. Sistem je jako nemilosrdan, 20 posto stanovništva živi ispod standarda, ali se ne žale i pate u tišini. Sedamdesetih godina sve je bilo uređeno; radnička prava, uvjeti rada, sindikati… Danas to više nije tako“, govori Tomislav i dodaje da ga je uvijek ljutila nepravda i odnos države prema „malim“ ljudima zbog čega je cijeli život posvetio školovanju i usavršavanju. Iako je završio medicinsku školu, naknadno je stekao zvanje socijalnog radnika, a doškolovao se i za pravnog savjetnika kako bi mogao drugima pružati pravnu pomoć, ponajviše onima koji pripadaju najsiromašnijem sloju društva.

Djeca rođena nedjeljom

„Kad radiš s takvim ljudima, shvatiš koliko ti ustvari malo treba da bi bio sretan. Ali nema tu puno filozofije. Rikseliena i ja smo odrasli u takvim obiteljima gdje se oduvijek pomagalo drugima. Unazad 14 godina, kad god smo dolazili iz Nizozemske, uvijek smo nešto dovozili i poklanjali“, kaže Tomislav i objašnjava da Nizozemci imaju frazu „zontagskind“ (djeca koja su rođena nedjeljom; smatraju se posebno sretnom djecom). „Mi vidimo sebe ovako: nama je toliko dobro, imamo dobro zdravlje, mirovine i možemo dobro živjeti. Sve ono što nam je višak, to nam ne pripada.“
Svoje umirovljeničke dane Vlainići ne provode odmarajući. Rikseliena se malo teže snalazi u društvu jer ne govori dobro hrvatski, no polako čita novine, titlove na televiziji… Najgori su joj padeži, jer njih u nizozemskom jeziku nema. Bavi se cvijećem, okućnicom, vrtom. „Ova zemlja je fenomenalna, takva kvaliteta ne može se nigdje u Nizozemskoj naći (uz obalu je pijesak, prema Belgiji i Njemačkoj su brda). Oni moraju jako gnojiti zemlju da bi bila rodna, ali kvaliteta je nikakva“, pojašnjava Tomislav i dodaje da iako imaju u vlasništvu ovdje i zemlje, ne misli se njome baviti već će ju dati drugima na obradu. Njegov sin Benjamin živi s njima i obožava pčele, tako da se planiraju posvetiti pčelarstvu, ali i uređenju seoskih kuća u starinskom stilu. „To je nešto čime se bavimo iz hobija, za naš gušt, jer volimo kreativni rad. Ne želimo da nešto propadne, a opet nastojimo da ta obnova bude autentična“, objašnjava Tomislav i kaže kako njegova supruga ima izuzetan smisao za građevinarstvo i sva uređenja u kući, kao i dogradnja terase koja se pretvara u zimski vrt, njene su zamisli koje on provodi u djelo. „Materijale nabavljamo od lokalnih firmi, ali dosta toga i recikliramo, npr. ako su neke stare grede dobre, upotrijebit ćemo ih. Volimo raditi i sve što možemo, radimo sami.“

„Kad daješ sebe, uvijek dobiješ nazad“

Razmišljali su i da se bave seoskim turizmom, ali su ipak zaključili da to nije za njih. Rado ugošćuju prijatelje, obitelj… Rikseliena ima iz prvog braka dvije kćeri i dvoje unučadi, a Tomislav četvero djece i četvero unučadi i svi su u Nizozemskoj, osim Benjamina. „Često nas pitaju kako možemo biti toliko udaljeni od djece i unučadi. Oni imaju svoj život i da smo bliže, svejedno se ne bi viđali svaki dan“, kažu. Rikseliena uglavnom dvaput godišnje putuje avionom, a jednom godišnje su išli i autom iako je udaljenost oko 1600-1700 km u jednom smjeru, što im je sad već previše jer se putuje puna dva, ponekad i tri dana. Lani zbog korone nisu išli u Nizozemsku, ali su zato obišli Rovinj, Pulu, Opatiju, a u planu im je i obilazak nacionalnih parkova. „Svaki put kad negdje dođemo, pitamo se: Bože, jel ima ičega ljepšeg?“, s oduševljenjem govore o Hrvatskoj.
Vode nas u obilazak imanja i pokazuju panoramski pogled sa terase na plodna polja, šume, Omanovac… „Ne mogu to objasniti, ali osjećam da ovdje pripadam“, kaže Tomislav. Oboje se bave slikanjem, a Tomislav i svira. U lokalnim KUD-ovima je svirao brač, ali ponešto svira i harmoniku, klarinet, tambure… „Puno je hobija, a sve manje vremena“, govore i zaključuju da su sad u godinama kad polako trebaju završavati ono što su planirali i dalje to samo održavati. No, vremena za pomaganje će uvijek naći jer kažu: „Kad daješ sebe, uvijek dobiješ nešto nazad, nikad ne gubiš.“