Piše: Krešimir Vacek
Otkrićem paljenja vatre, čovjek je dobio mogućnost kontroliranja svijeta oko sebe. Osim tjeranja zvijeri, vatrom je održavao tjelesnu temperaturu i konzervirao hranu. Mnogo znanstvenika smatra kako je termalna obrada hrane ekstrakcijom većeg postotka nutrijenata ubrzala razvoj mozga. U ljudskoj svijesti oduvijek je vatra imala mitološko značenje pa joj je često propisivan božanski nastanak (prisjetimo se mita o Prometeju).
Pored termičke obrade hrane i održavanja temperature, čovjek je uvidio da dehidracijom drveta primjenom vatre može učvrstiti materijale (Schöningesko koplje - 450 000 g. pr. Kr.) i tako olakšati lov. Paljenjem modelirane zemlje, odnosno gline stvorio je novi materijal (keramika - Venera iz Dolni Vestolnice 29 000-25 000 g pr. Kr. i stvorio posuđe oko 8000 g. pr. Kr.). Zahvaljujući vatri otkrio je da obradom rudače može ekstraktirati bakar i zlato (5000. g. pr. Kr.), kombinacijom bakra s kositrom ili antimonom stvorio broncu (oko 3300 g. pr. Kr.) ubrzo ekstraktirao i željezo. Primjena vatre ostatak je povijesti i neodvojiva je od esencije pojma civilizacija, ali zbog opsega teksta zaustavit ću se na periodu od 1450. g do 1800. godine, točnije u arheološkim slojevima koji su 2022. godine istraženi u sklopu arheoloških istraživanja utvrde Stari grad Pakrac. Tekst u nastavku govori o primjeni vatre u svrhu grijanja prostorija utvrda i nastambi u srednjem i novom vijeku, a glavni princip odašiljanja topline primjenjuje i današnja tehnologija grijanja.
Radi se o keramičkim predmetima čašastog oblika, kojima iako forma sugerira, nisu namijenjeni za konzumaciju pića. To su pećnjaci, sastavni dijelovi srednjovjekovnih i novovjekovnih peći kojima je funkcija bila akumulacija i odašiljanje topline proizvedene izgaranjem krutog goriva.
Kaljeve peći, pored glinenih i kamenih, bile su učestali način grijanja u srednjovjekovnim utvrdama, a njihovi sastavni dijelovi pronađeni su na mnogim poznatim hrvatskim utvrdama ( Burg Vrbovec, Veliki Tabor, Ružica grad itd., kao i Stari grad Pakrac pa i utvrda Čaklovac). Kako se kaljeve peći gotovo nikada ne očuvaju u arheološkom sloju, o mogućem izgledu moguće je govoriti jedino iz crteža u srednjovjekovnim rukopisima te iz forme sastavnih dijelova peći. Obično je bila položena na šljunčanu ili glinenu podlogu (kakva je pronađena na Starom gradu 2022. godine), ali u novom vijeku pronalazimo i metalna postolja. Sastoje se od spomenute baze, ložišta i tornja, koji je najčešće bio ukrašen. Cijela konstrukcija glinene kaljeve peći mogla je biti učvršćena metalnim šipkama, a pećnjaci su iz konstrukcije stršali prema van, odnosno, oblagali ju. Takve peći učestalo su građene unutar zida kako bi grijale obje prostorije bez obzira na suho/zidanu pregradu prostora.
Literatura pećnjake dijeli na više tipova od kojih treba izdvojiti: čašasti, lukovičasti, šiljasti, lončasti, plitičasti, zdjelasti i jednostavni nišasti odnosno pločasti pećnjak. Proizvodili su ih specijalizirani keramičari zvani pećari, koji su podizali radionice u blizini ležišta kvalitetne sirovine (gline). Nakon višemjesečnog pročišćavanja i pripremanja gline (miješanja mineralima u formi vapnenca, kalcita i tinjca), uslijedilo je oblikovanje na lončarskom kolu ili kalupu. Upravo nedorađeni otisci proizvodnog procesa unutarnjeg oboda ukazuju kako se radi o keramičkom pećnjaku umjesto o čaši. Mnogi čašasti i lukovičasti pećnjaci na vanjskoj su strani ukrašeni kaneliranjem ili rovašenjem, a unutarnji kanalići najčešći su pokazatelj uporabe lončarskog kola. Pločasti pećnjaci ukras bi dobili zajedno s modeliranjem vanjske površine. Nakon modeliranja uslijedilo je sušenje pećnjaka na zraku, a pločasti tipovi dodatno su glazirani najčešće zelenom olovnom glazurom.
Boja pečenog keramičkog materijala ovisila je o načinu pečenja i postotku željeznog oksida u glinenoj smjesi. Načelno možemo reći da su svi pećnjaci tamne boje (crna, tamno siva i tamno smeđa) pečeni u redukcijskoj atmosferi (bez prisustva zraka), dok su crvene, narančaste i oker nijanse pečene u oksidacijskoj atmosferi (uz povećano prisustvo zraka). U praksi često pronalazimo i kombinaciju ove dvije tehnike.
Na utvrdi Stari grad Pakrac u prošlogodišnjem istraživanju pronađen je veći broj stožastih čašastih pećnjaka iz kalupa sa središnjom kanelurom (br. 1 i 2) u najmlađem arheološkom horizontu, horizontu napuštanja utvrde kao stambene površine (18.-19. st). Horizont obnove i Postdestrukcijski horizont obiluju fragmentima čašastih pećnjaka (18.-17. st.), a pronađen je jedan cilindričnog oblika s ukrašenim kruništem i kapicom (br. 3 i 4). Destrukcijski horizont obilježio je pronalazak fragmenta ruba (br. 5) zelenoglaziranog pločastog pećnjaka (polovica 16. stoljeća). Nažalost, dijelovi pećnjaka nedostaju, ali prema tipu možemo pretpostaviti da su sadržavali neke od popularnih viteških ili religioznih scena specifičnih za razdoblje nastanka. Najstariji pećnjaci pronađeni u prošlogodišnjem istraživanju unutar Predgrađevinskog i Građevinskog horizonta (kraj 15. i početak 16. stoljeća) lukovičastog su tipa. Pronađen je i jedan ulomak dna pećnjaka čašastog tipa (br. 7), obilježen pečatom križa s rašljastim hastama (br. 6), čije paralele pronalazimo na srednjovjekovnom lokalitetu Čazma te na utvrdi Ružica. Pećnjaci su samo manji dio vrlo bogatog opusa arheoloških nalaza kasnosrednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja na utvrdi Stari grad Pakrac.
