Denis Zandona, rođen je u Pakracu prije 28 godina. Međutim,za sada je malo poznat u našim krajevima što ne čudi: ratne 1991. godine s roditeljima, majkom Ankicom i ocem Liviom je otišao u Italiju, u mjesto Longarone, pokrajina Belluno gdje su sigurnost od rata pronašli mnogi stanovnici talijanske narodnosti ovog kraja. Tamo je završio srednju školu za elektrotehničara i stekao prvo radno iskustvo kao kontrolor na proizvodnoj traci koja je proizvodila elektronske sklopove koji se dalje ugrađuju u razne elektroničke proizvode. Prije četiri godine vratio se u zavičaj nakon 21 godina. Zašto?

Uvijek sam se želio vratiti u Hrvatsku, u Pakrac u koji sam tijekom boravka u Italiji, s roditeljima i mlađom sestrom Antonelom, dolazili na godišnji odmor i razne blagdane. Tu mi je uvijek bilo lijepo i čekao sam zgodan trenutak za povratak što je prije svega podrazumijevalo rješavanje pitanja zapošljavanja.
Da li si prije pokretanja tvrtke ICES radio gdje u Hrvatskoj?
Ne, prvo radno mjesto u Hrvatskoj mi je bila tvrtka ICES. Ona je osnovana u studenom 2012. godine i vrlo brzo smo počeli raditi.
U čijem je ona vlasništvu?
Ja sam vlasnik 5 posto, a preostalih 95 je u vlasništvu matične talijanske tvrtke. U slobodnom prijevodu s talijanskog jezika to je skraćenica od Industrija komponenti u elektronici, dakle sam naziv govori s čim se tvrtka bavi i prilikom imenovanja dijela tvrtke koji djeluje u Hrvatskoj nismo htjeli ništa komplicirati već smo imenom naznačili da se radi o tvrci čija izvornost je u Italiji i koja je poslovanjem naslonjena na matičnu tvrtku u Italiji. Pakrački ICES je jedina tvrtka kćer u Hrvatskoj.
Zašto baš u Hrvatskoj i baš u Pakracu?

Prednosti Hrvatske i Pakraca

Puno je razloga za dolazak u Hrvatsku o čemu bi više moglo govoriti poslovodstvo cjelokupnog ICES-a. Sigurno je da je jedan od razloga poslovna politika ICES-a širenja izvan Italije u dijelu gdje je to moguće. Hrvatska je u to vrijeme bila pred ulaskom u Europsku uniju i to je bila gotova stvar što je značilo da će Hrvatska, a time i Pakrac, postati dio jedinstvenog europskog tržišta gdje će uskoro u mnogim segmentima tržišnog poslovanja vrijediti isti ili slični zakoni i pravila. S druge strane, Hrvatska ima u odnosu na Italiju određenih prednosti. Koliko god mi govorili da su u Hrvatskoj veliki porezi i doprinosi na plaće radnika, još uvijek su manji nego u Italiji gdje oni u pravilu iznose više nego što dobije kao plaću sam radnik. I sama ta neto plaća zaposlenika je i tada bila, i danas je, u Hrvatskoj ipak manja jer su plaće manje u cjelokupnom okruženju. Pored toga i neki drugi ulazni troškovi poput električne energije su manji.
Što se tiče izbora baš Pakraca u Hrvatskoj poklopilo se nekoliko drugih sretnih okolnosti. Osim mene kao osobe koja je voljna doći iz Italije i biti u Pakracu taj domaći čovjek talijanskog investitora, tu su i dobra iskustva prethodnih talijanskih ulagača koji su u Pakrac ulagali u sličnim djelatnostima kroz tvrtke D.E.M. i Elekta. Vjerojatno jako bitno, ako ne i presudno, je bilo što smo u suradnji s Poduzetničkim centrom Pakrac u njihovom poduzetničkom inkubatoru mogli odmah riješiti pitanje poslovnog prostora pri čemu nismo morali trošiti dodatno vrijeme na traženju ili izgradnji prostora, ali smo smanjili i troškove početnog ulaganja koji su uvijek u startu veliki pa je ostalo više novaca za ulaganje u strojeve što je omogućilo brže narastanje. Osim toga, kako smo izbjegli početne troškove ulaganja u prostor, tako smo smanjili i rizik jer za razliku od prostora, strojevi se ipak mogu utovariti, odvesti na drugo mjesto, prodati ili s njima manipulirati na druge načine. Pored toga u Poduzetničkom centru Pakrac smo riješili pitanje računovodstva i drugih oblika logističkih potpora što je naročito bitno poduzetniku na počeku projekta jer predstavlja veliku uštedu na vremenu i trudu i ostavlja puno više prostora i vremena da se pokretač poduzetničke ideje bavi bitnijim stvarima, a ne tim neophodnim, ali ipak pratećim aktivnostima.
Da li ste kupovali nove ili polovne strojeve?
Kada je to bilo moguće polovne, dijelom i iz matične tvrtke. No puno je toga novo. Približno pola, pola. No uvijek je to bila suvremena tehnologija od najboljih svjetskih proizvođača.
Kako ste uopće došli u kontakt s poslovodstvom ICES-a, da li je bilo ranijih poznanstava, veza?
Ne, oni su iz Sacile, sjevernije od Belluna. Prvi kontakti su uspostavljeni internetom. Poslao sam im životopis i nešto što bi kolokvijalno mogli zvati pismom namjere. Nakon toga uslijedilo je više osobnih usmenih kontakata, razvila se poduzetnička ideja i krenuli smo u realizaciju.
Spomenuli ste druge dvije talijanske tvrtke koje djeluju u vašem izravnom susjedstvu. Surađujete li s njima s obzirom da se i oni bave proizvodnjom elektronskih komponenti, da li ste međusobno i konkurencija?
Konkurencija nismo jer mi smo orijentirani na proizvodnju komponenti, senzore, koji se ugrađuju u različite mjerne uređaje koji najvećim dijelom kontroliraju protok električne energije. D.E.M. proizvodi komponente najvećim dijelom za kućanske uređaje. Elekta se orijentirala na proizvodnju ormarića potrebnih elektronskoj industriji tako da su nam u konačnosti krajnji kupci posve drugi. Naravno da surađujemo. Meni je, naročito u početku značajna bila pomoć iskusnijeg i starijeg Alena Orzesa iz tvrtke D.E.M. Suradnja traje i danas. Konkretno najviše surađujemo u organizaciji transporta prema Italiji, bilo da je riječ u ulaznim komponentama u jednom pravcu, odnosno prijevozu gotovih proizvoda u drugom za što obojica koristimo domaću prijevozničku operativu. Nastojim što je moguće više ulaznih komponenti osigurati od hrvatskih proizvođača. U principu imamo iste poteškoće i probleme, samo su rješenja često drugačija, ali razmjena iskustva koristi.
Kada ste počinjali da li ste vi i talijanski partneri imali viziju što želite postići i kako se prema tom cilju razvijati?
Da, oni su točno znali kuda žele stići i u kojem roku.
Da li svu proizvodnju u Pakracu otkupljuje matična tvrtka?

Pakrački proizvodi u cijelom svijetu

Da, svi transportiramo u Italiju. Oni to razvrstavaju, povezuju s drugim komponentama i prodaju industriji koja dalje ih ugrađuje u gotove uređaje. Otkako smo ustalili proizvodnju u Pakracu s matičnom talijanskom tvrtkom smo se proširili, uzeli dio tržišta Kinezima i Indijcima tako da proizvodi iz Pakraca su prisutni u elektroničkoj industriji u cijelom svijetu. Očito je da smo postigli, i naši talijanski vlasnici su to prepoznali, kvalitetu i kontinuitet, sigurnost u radu.
Dolaze li gazde iz Italije često u Pakrac?
Gazde ne, možda dva puta godišnje. Približno jednom ili dva puta godišnje ja odlazim u Italiju. Međutim znatno češće, na mjesečnoj razini dolaze šefovi proizvodnje. Educiraju nas, poboljšavaju sustav i slično.
Da li su početna ulaganja bila velika?
To je dosta relativno jer je teško reći gdje završavaju početna ulaganja i u koju fazu spadaju ova današnja. Započeli smo s četiri radnika koji su radili na četiri stroja i jednom montažnom stolu. Svaki stroj je koštao između 15 i 20 tisuća eura tako da možemo reći da su neka početna ulaganja iznosila oko 100.000 eura. Danas, tri godine kasnije imamo 28 zaposlenika koji rade na cijeloj proizvodnoj liniji i naravno da je taj rast osim fizičkim brojem zaposlenika morao biti praćen i s adekvatnim novčanim ulaganjem u strojni park.
Da li ste dobili što u vidu sredstava iz raznih gospodarskih poticaja?
Pokušavali smo i u Impulsu i još na nekoliko mjesta, ali nismo uspijevali. Uvijek je nešto nedostajalo. Pokušat ćemo opet. Teško se razvijati oslanjajući se samo na vlastiti kapital.
Počeli ste raditi prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Sada smo već tri godine unutra. Ima li promjena?
Samo u pogledu granica. Sada kamion ide izravno bez zadržavanja na granici i u tom pogledu veliki je pomak što više nema razne prateće carinske administracije. Mi se žalimo na administraciju. Prema onome što sam čuo u Italiji je još i gore pa se bojim da će dolaskom više Europske unije i kod nas doći njihovi propisi što bi moglo značiti još formulara i još administracije.
Priželjkujete li uvođenje eura?

Ne želim euro

Ni slučajno. To sam prošao 2000. godine u Italiji kada je 2000 lira trebalo biti jedan euro. U praksi se ispostavilo, kada su u pitanju troškovi i cijene, da je 2000 lira postalo dva eura. Stoga ne želim ponovo proživjeti uvođenje eura bez obzira što sve fakture prema kupcima u Italiji ispostavljamo u eurima, tako ih i naplaćujemo nakon čega ih u Hrvatskoj mijenjamo u kune na čemu zbog tečajnih razlika djelom gubimo.
Je li radna snaga bila problem?
Nije bila problem. Znanje, odnosno vještina koja je potrebna za rad u takvoj industriji se nigdje ne uči u školi i školski sustav ne izbacuje kvalificirani kadar za takvu proizvodnju. To se uči u praksi, kroz rad. Potrebno je samo dobra volja i ustrajnost. Za postizanje norme, dakle brzine uz željenu kvalitetu obično je potrebno dva do tri tjedna. Za to vrijeme radnik dobiva plaću kao da ispunjava normu pri čemu neki u tome ne uspiju pa nakon nekog vremena, obično za mjesec dana, slijedi rastanak. Naravno da su s vremenom neki brži, vještiji jer od ulaska početnih komponenti u proizvodnju do pakiranja naših gotovih proizvoda za isporuku prođe samo pet minuta. Proizvodi se povremeno mijenjaju. Međutim sve je to isti postupak i jako je važno pridržavati se rokova. Mi smo dio proizvodnog lanca i naše kašnjenje bi moglo uzrokovati kašnjenje u cijelom sustavu. Našim vlasnicima je stoga pridržavanje rokova jako važno i to sam morao naučiti radnike.
Koliko sam primijetio uglavnom radi mlađa ženske radna snaga. Zašto?
To je bio zahtjev ili zamisao vlasnika iz Italije. Mi dijelom radimo sa žicom debljine vlasi ljudske kose što iziskuje dobar vid i određenu spretnost, upornost, dosljednost koja je urođenija mlađim i ženskim osobama.
Da li je prošlo puno potencijalnih radnika da bi se došlo od četiri do 28?
Da, otprilike ih je prošlo nešto više od 50, dakle svaki drugi je opstao pri čemu treba uzeti u obzir da je tu bilo i podosta trudničkih prekida, mislim da smo ih do sada imali osam, ali i odlazaka iz osobnih razloga koji nisu bili izravno povezani s tvrtkom. S pronalaskom kandita nije bilo poteškoća jer su u velikom broju otpočetka se javljali sami tako da i sada imam na „zalihi“ nekoliko životopisa od kojih ću dio uskoro i aktivirati jer upravo sam u potrazi za još tri zaposlenika. Praksa mi je pokazala da se najbolji radnici, ili oni koji su se najbolje snašli i prilagodili, dolaze iz redova onih koji su mi se sami javili za posao, odnosno u prosjeku su bolji od onih koje sam našao tražeći posredovanje Zavoda za zapošljavanje. Takvih je više ostalo. I sada sam u potražnji za tri radnika koje na Zavodu nisam našao. Uglavnom koristim poznanstva i one spomenute životopise. Naglašavam najvažnija je volja za učenjem i ozbiljnost na poslu. Sve ostalo se nauči.
Imate li nekih radnika da rade u tvrtci od početka?
Da, što pokazuje stupanj određenog zadovoljstva stanjem u tvrtki. Plaće su izuzetno uredne, svakog 15. tog u mjesecu, odnosno dan ranije ako je to nedjelja. Rade za minimalac s tim da se tijekom godine isplaćuju i određene premije. Svi su prijavljeni od prvog dana.
Radi li se u smjenama?
Sada da. Krenuli smo s jednom smjenom sada nam povremeno nije dostatan niti rad u dvije smjene, nego kada se približe rokovi isporuke radimo i ubrzanim ritmom, u noćnim smjenama i subotama. Takvo je tržište, ono nam diktira tempo.
Imate li u godini sezonski karakter?
Neupućenima će to biti čudno, ali imamo. Nismo građevinska niti poljoprivredna ili turistička djelatnost, ali i nama je godišnja špica između svibnja i rujna kada je najveća potražnja za našim proizvodima. No mi posla sigurno imamo do kraja godine, a ne bojim se niti za iduću godinu tako da naši radnici ne moraju za sada strahovati od otkaza zbog nedostatka posla.
Znači li to da kod vas neće biti godišnjeg odmora ovog ljeta?
Ne znači, na odmor će neko vrijeme ići svi oni koji budu htjeli. Odmor je naprosto potreba da se napune baterije za ostatak godine. Kako će ljudi raditi bez toga? Tim više jer posljednje vrijeme radimo sve subote.
Postignuta razina vjerojatno nije kraj razvoja. Kakvi su daljnji planovi?

Rasli i u krizi

Ovo sigurno nije konačno što smo mi željeli i možemo. Naravno da je u dinamici dosadašnjeg razvoja značajnu ulogu odigrala i ekonomska kriza. Mi smo nastajali na njenom vrhuncu i osjećamo da je ona sada manje prisutna, možda čak manje kod nas u Hrvatskoj nego što je to bilo svojevremeno u Italiji kada su u našoj matičnoj tvrci poduzimali niz radnji u smislu smanjivanja troškova proizvodnje. Oni su imali posebno razrađen sustav gdje su zaposlenici, da ne bi dobivali otkaze, radili značajno smanjeno radno vrijeme i imali takve plaće. Unatoč tome mi smo rasli. Sada je i kod njih bolje. Usvajamo nove proizvode, širimo tržište pa vjerujem da ćemo i dalje rasti. Bar su moje informacije takve. No u tome je problem što usvajanje novog proizvoda je vrlo sporo i skupo. Ponekad to traje po dvije ili tri godine. Koliko znam u cijeloj tvrtci već sada postoji dva ili tri proizvoda koja mi u Pakracu još nismo niti počeli proizvoditi.
Uskoro vam ističe zakup prostora u poduzetničkom inkubatoru. Što dalje?
Zakup traje još godinu i pol. Razmišljamo o tome i to je prisutno u našim planovima. Problem nam je bio u ove tri godine što smo stalno imali velika ulaganja u nove strojeve i prateću opremu pa nije bilo financijskog prostora da se bavimo pitanjem radnog prostora.
Nakon trogodišnjih iskustava u poduzetništvu, što bi poručili mladim ljudima?
U početku je uvijek teško. Naročito kada se susretneš s velikom količinom obrazaca koje moraš popuniti i odgovoriti na nevjerojatno količinu pitanja koje ne znaš niti kome niti zašto služe. Ponavlja se to svake godine. Potrebno je puno volje da se to prebrodi, ali kada se jednom posloži i kada posao krene sve se vraća zadovoljstvom koje izaziva učinjeno i postignuto. Kada se osvrneš unazad, vidiš učinjeno i ostvareno, sve biva lakše.
Imate li vi osobno radno vrijeme?
Kao i svi, pišem osmice mada to s osmicama najčešće nema veze. Dolazim ujutro, odlazim najčešće navečer. No, nije uvijek tako i nadam se da će biti bolje i da će biti više vremena za privatni život jer sada je dobro što nemam obitelji.
Da li ste kada zažalili zbog povratka u Pakrac, u Hrvatsku i ulazak u poduzetničke vode?
Bilo je teških trenutaka kada sam se pitao što mi je to sve trebalo. No, oni brzo prerastu u inspiraciju za ići naprijed. Ako ste se uhvatilo toga posla, nema natrag.