Ako u skorašnjim kvalifikacijama Pakrac dobije kuglačkog prvoligaša značit će to da je tog dana nadolazećeg srpnja u Varždinu i on imao svoj dan. A kad je tako, onda brojke na semaforu lete visoko preko 600...
Iako je svoju budućnost kao dijete gledao sasvim drugačijim očima, umjesto lopti i zelenom travnjaku, sportsku stranu života poklonio je kuglanju. Darko Jozipović – Kvisko prvi je put na kuglanu, još tamo osamdesetih godina, stigao slučajno, umoran od treninga u nogometnom klubu Slavonija gdje je redovito trenirao i nastupao kroz tadašnje mlađe kategorije.
Okorjeli nogometaš kuglu je zavolio onako, više usput... u početku mu se najviše svidjelo kuglanje u društvu na pilanskoj kuglani „na razliku“ tako se zvalo, zgodan način zabave kojim se moglo
 u tadašnje vrijeme nešto sitno i zaraditi – ako si, naravno, bio dobar. A Kvisko je bio jako dobar.
„Tako sam i naučio, dalo se tu ponešto i zaraditi, osim natjecateljske draži s prijateljima, pospremiš i neki dinar sa strane i tako...“. Sve je češće dane završavao na Pilani u društvu prijatelja do današnjih dana Kira, Sikija, Zakarića i Žulje s kojima je vremenom počeo i malo ozbiljnije kuglati. Nastupao je za KK „Papuk“ u vrijeme dok su kuglačkim stazama još carovali Vlado Flanjak, Zlatko Mustafagić i ostale legende ovog pakračkog kluba. Nogomet nije napustio, poneki trening na Matkovcu je i preskočio, ali i dalje je svoje sportske obaveze izvršavao na obje strane. „Nogomet je bio prvi, igrao sam ga konstantno i nisam htio prestati zbog kuglanja, a i kuglanje je tražilo svoje pa su mi dani bili prebukirani. Sportski se živjelo“, veli Kvisko uz mangupski osmijeh naglašavajući ono „sportski“...
Zaposlio se u Papuku, radio je u montaži pa sa sjetom pamti vremena kad je „Papuk“ zapošljavao preko tisuću ljudi... „i sad ti zamisli pune kuglane, masa gledatelja na nogometnim utakmicama pa i ostalim, ne samo sportskim priredbama - pun grad ljudi. Moglo se živjeti, ali i znali smo živjeti, danas su mladi drugačiji.“

Slobodno vrijeme tih prijeratnih dana, ono malo što je ostalo, provodio je na Krndiji, „imali smo mi svoj „centar“ gore na Krndiji, nije bilo potrebe ići do grada. Okupljali smo se kod lokalne trgovine podno Ulice Grigora Viteza. Odeš ujutro po kruh pa se vratiš u podne, dolje dobro društvo ne da otići... Vikendom smo znali zaostati uz gitaru, našla se tu i koja kapljica, nije da nije... i ostalo kako to već ide. Ono što nas je posebno vezalo bila je ljubav prema motorima. Više nas je bilo mobilnih iz Vitezove ulice - File, Piksy, Metalko i ostali... Pamtim da sam i prvu „Papukovu“ plaću spiskao na motor. Dobro, otac je donirao „resto“, ali u dvorište sam parkirao Javu 175. E da, to je bila ljubav koja i danas traje.“
Sportsku i životnu svakodnevicu prekinuo je rat koji mu je oduzeo ono najdragocjenije – oca Marka i šogora Mladena. O teškim danima ne želi govoriti. Ostao je s majkom Marijom za koju i danas brine, a on se svršetkom rata ponovo ozbiljnije uhvatio kugle i kuglane.
Pilanska ljepotica, onda jedina kuglana u gradu, onako devastirana jedina se nudila za novi početak. Uz pomoć sada već pokojnog Zdravka Osmaka pokrenut je ponovo KK Papuk uz sponzora Madipo i tu se nastavila Kviskova pakračka kuglačka priča koja je, zbog odlaska u požeški KK Zvečevo, prekinuta na tri godine...

Kako ih je vezalo veliko prijateljstvo, odlazak Kira iz KK Papuk u bjelovarskog prvoligaša Tomu Vinkovića bio je okidač da se i Darko okuša u jačoj konkurenciji. Prihvatio je poziv Zvečeva, tadašnjeg drugoligaša i tri godine bio najbolji igrač ovog kluba. „Uredno sam tri puta tjedno putovao i trenirao što se vidjelo na rezultatima. Bilo je to i adekvatno nagrađeno, ne mogu reći, no kadrovskim promjenama u Zvečevu, sport je kod nove garniture izgubio financijski prioritet pa je došlo vrijeme za odlazak, ustvari povratak u Pakrac. Bilo je i prvoligaških ponuda, mogao sam kod prijatelja Kira koji je u međuvremenu prešao u prvoligaša Novsku, ali nisam mogao pomiriti policijski posao i odricanja koje traži prvoligaško natjecanje pa sam se odlučio na povratak u Papuk.“
Iz razdoblja ponovnog nastupanja za Papuk naglašava tek briljantnu partiju u Požegi protiv Obrtnika kada je sa 652 srušena čunja okrenuo već izgubljeni meč i postavio svoj osobni rekord.
Nakon nekog vremena u Pakracu je osnovan još jedan kuglački klub - KK Pakrac koji je u svojim redovima okupio mlađu generaciju, među kojom je bio i Robert De Zan - Dezo, prijatelj na kojeg je Kvisko, kako priznaje, posebno slab. „Prijeđi i igraj samo u gostima“ , sjeća se i danas upornosti i prvotne ponude kojom ga je Dezo mamio i namamio na prelazak u Pakrac. Vremenom su u klub pridošli igrači od formata Zvonko Gnezda i Ilija Turković stariji pa je to s Kviskom postala respektabilna igračka družina. Trenirao je koliko je stigao, priznaje, „ne baš svaki dan, ali...“, i opet bio među nositeljima igre. Tako je i danas kad zajedno imaju priliku ispisati pakračku povijest kuglanja i ući u najviši rang natjecanja – 1. hrvatsku kuglačku ligu.

Kad slušate o njemu, pomislite da mu je kuglanje sve. Kad pričate s njim, vidite da nije tako. Uopće. Prva i najveća ljubav, uz obitelj naravno, su motori. Jedan je od osnivača MK Vitezovi tame, poznate pakračke udruge bikera s kojima voli provesti vrijeme. Baza im je na bivšem Uroševcu, nađu se petkom pa guštaju...Brzina ga više ne zove, davno je vratolomije na autoputu kada je u trapericama i tenisicama jurio 220 km/h zamijenio ugodnim „čoperskim legere“ ritmom. Danas kazaljka na brzinomjeru rijetko prijeđe preko 80. Za razliku od nekad kad je volio miris oktana i gas do daske.
„Naludovao sam se, nastupio sam i na prvom poslijeratnom Motocrossu „Bljesak“, vozio sam 250 ccm klasu na posuđenom motoru s potrganim amortizerima, bez opreme, u tenisicama. Pamtim doskok nakon 20 metara leta i udarac kacigom o governal motora... strava“. Oprobao se i vožnji spretnosti koje su se nakon rata organizirane u Pakracu, Novskoj, Lipiku, Voloderu... naravno da je i tu uzimao medalje.
Ljubav prema motorima prenio je i na najstarijeg sina Sandija rođenog 1996. godine. Danas već momak, koji više od ičeg voli zaći pod haubu automobila pa šarafati do besvijesti. Iz braka sa suprugom Sandrom koju je upoznao 1994., a oženio 1995., dobio je još i sina Marka 1998. godine te 2003. godine i najmlađu kćer Karlu.
Danas sretna obitelj smještena je na 5. katu jedne stambene zgrade. „Visoko jebote..“ završava pola u šali - pola baš i ne, jedinu stvar koja ga zabrinjava i koja je u ovom polusatnom razgovoru ozbiljnije naborala čelo ovog uvijek nasmijanog momka i sportaša.
Nek je svo zlo u tome.