Maturanti Učiteljske škole u Pakracu, generacija 1956. godine okupili su se danas u Pakracu u cilju obilježavanja 60-godišnjice svoje mature.

Godine 1951. Učiteljsku školu u Pakracu počelo je pohađati pet paralelnih razreda. Pet godina poslije u tri razreda maturiralo je 93 učitelja iz većeg dijela sjeverozapadne i istočne Hrvatske. Na današnjem okupljanje došlo je od nekadašnja 93 maturanta njih 14 iz Pakraca, Daruvara, Zagreba, ali i inozemstva: Srbije i Njemačke.

Riječ je o izuzetno dobro organiziranoj generaciji koja ima stalni odbor za organizaciju okupljanja koju kao domaćin predvodi Pakračanin  dr. sci.  Ivan De Zan, a svoja redovita petogodišnja okupljanja začinjavaju dodatnim sadržajima. Tako su 1981. godine u povodu 25-godišnjice mature tiskali posebnu brošuru-spomenicu u kojoj su navedeni svi pripadnici generacije razvrstani po razredima uz osobni prikaz svog životnog puta nakon mature. Godine 2006. okupljanje su začinili dopunjenim izdanjem, ali na CD-u koje je uz životne putove sadržavao glazbu iz doba njihove mladosti, bitne društvene događaje koji su pratili njihovo školovanje i druge sadržaje. U današnjem neformalnom druženju prisjetili su se mnogih od njih, ali i kolega koji više nisu s njima.

Ovogodišnje okupljanje bilo je manje sadržajno od uobičajenog. Uz koktel u pakračkom hotelu, nezaobilaznom mjestu njihove mladosti, obišli su staru školsku zgradu (Trenkov dvor), a svečani ručak u pakračkom hotelu,  ovih 70-godišnjaka od kojih su neki potegnuli na put od više stotina kilometara,  u hotelu je popratila tamburaška glazba.

Generacije maturanata Učiteljske škole iz 1956. godine danas nije bila jedina koja se okupila na prostoru hotela i bivšeg igrališta „Partizan“. Društvo im je pravila i generacija godinu mlađa, te još najmanja jedna generacija desetak godina mlađih maturanata bivših pakračkih gimnazijalaca.

To „hodočašće“ nastavit će se, prema nama dostupnim najavama, i idućih subota. Svi oni će najprije do svoje stare škole, današnjeg neformalnog naziva Trenkovog dvora. Nažalost,  vrata stare školske zgrade, na sramotu nas koji tu živimo, ostat će čvrsto zaključana jer je zgrada u takvom stanju da ne može primiti niti privremeno, prigodničarske posjetitelje, pa će im za osvježavanje uspomena ostati tek fotografija ispred ulaznih vrata kroz koje je svaki od njih prošao u potrazi za znanjem na tisuće puta.

Nažalost, druga su vremena. Današnjim više iz onih starih ne trebaju niti ljudi, niti zgrade.