Svemu se čovjek (da ne kažem „žena“ jer bi se tko mogao uvrijediti) može nadati, ali da će biti tema uvodnika u kojemu će autor nervoznim tekstom stati sam sebi u obranu, bez ijednog argumenta, nakon što je prozvan za uvredljivo pisanje u prethodnom, to je malo teže bilo zamisliti. Da ne zauzimam nepotrebno medijski prostor, postoje važnije teme kojima bi se mediji trebali baviti, želim demantirati netočne tvrdnje iz obaju uvodnika te pokušati objasniti uredniku što je on zapravo napisao i zašto je njegov stav pogrešan.
Najprije bih željela reći da je oba uvodnika teško čitati, prvi teže no drugi, jer zapravo je nejasno s čime se autor obračunava: je li to članak o ravnopravnosti žena i muškaraca, je li tema femicid, nezadovoljstvo djelovanjem udruga za promicanje ženskih prava, nezadovoljstvo prisutnošću migranata u HR, hrvatskim sudstvom i da ne nabrajam dalje. Članak započinje tako što se osvrće na vizualni materijal koji je zaprimio, zgrožen činjenicom da na slikama nema nijednoga muškarca i pita se, revolucionarno, gdje je tu ravnopravnost. Rečenica vrednovati ljude prema njihovom spolnom organu moderni je oblik rasizma sama je po sebi uvredljiva i kontradiktorna. Društvo to čini od svoga početka, žene su tijekom povijesti bile obespravljene, podcjenjivane, stoga i postoje dani kada se podsjeća i ističe važnost napretka koji smo u tom pogledu ostvarili kao društvo. Ne postoji dan za prava muškaraca jer muškarcima nikada nije bio potreban, svaki je dan bio njihov dan i umjesto da su danas toga svjesni i da podržavaju žene u nastojanju da se održi sjećanje na trnovit put do barem djelomične ravnopravnosti, oni se (ne svi, samo oni koji se osjećaju ugroženo) ponašaju ovako; galame, skreću pozornost na sebe i pokušavaju se prikazati kao žrtve megalomanskih ženskih aspiracija.
Urednik smjelo navodi netočan podatak da je migrant pušten na slobodu, čime posramljuje sutkinju (naglašavajući da je riječ o sutkinji, ne sucu), ali migrant je deportiran ili čeka deportaciju iz HR. Pita se također zašto nema reakcije „ženskih udruga“, čime pokazuje da ne razumije problematiku o kojoj je smjelo odlučio pisati. Navedeni slučaj nije slučaj femicida, obiteljskoga nasilja, nego slučaj koji se tretira kao napad na službenu osobu. Nigdje nije dokazano da je povod napadu bio rodno uvjetovan, dakle ne pripada istoj kategoriji kao ostali slučajevi. Je li se moglo reagirati? Jest. Je li izostanak reakcije licemjeran? Ne bih rekla. Da se naslutiti da je uredniku problem što je policajku pretukao Marokanac, stoga zaključuje da se ženske udruge (u predznaku valjda „liberalne“) nisu oglasile u vezi slučaja zbog te činjenice.
Drugi uvodnik, u kojemu se obračunava s vijećnicom oporbene stranke u Pakracu, sadrži mnoštvo netočnih informacija, što i nije za zamjeriti, svi griješimo kada pišemo u ljutnji, no ne mogu pustiti da takvo nešto postoji u medijima nerazjašnjeno. Najprije ću reći da je Aktualni sat na sjednici Gradskoga vijeća prilika da se potakne rasprava o problemima koji zadiru u sve sfere života ovoga grada i njegovih stanovnika, stoga sam jedno od svojih dvaju pitanja iskoristila da (pokušam) potaknuti raspravu o rastućoj netrpeljivosti koja je vidljiva čak i na Facebook stranici lokalnoga medija. U istom tjednu osvanuo je sporni Uvodnik o ravnopravnosti i pojavili su se uvredljivi nacionalistički komentari ispod članka o djelovanju Udruge antifašista i antifašističkih boraca. Zamolila sam javno komentarom ispod članka da se takvi obrišu, ali bez ikakva efekta. Čak štoviše, reakcije su bile uvrede i napadi pod krinkom „slobode govora“ koja je odavno prešla u slobodu govora mržnje. Novinar-urednik možda bi i shvatio poveznicu između svoga teksta i spominjanja nacionalnih manjina da se sjednice snimaju i prenose uživo kao što smo to više puta zatražili, no, nažalost, to nije tako, a on na sjednicama nije prisutan. Svaki pristojan i odgovoran urednik oglasio bi se ispod članka barem sa službenoga profila i napisao da medij ne podržava takav diskurs te da će se takvi i slični komentari ubuduće ukloniti. Naravno, nije to učinio. Valjda je bilo kakva aktivnost ispod članka važnija od sadržaja.
Dalje me prozvao da sam rekla da „ja nisam tamo da dajem konkretne prijedloge“, što doista i jesam rekla, ali moje su riječi upućene direktoru PCP-a Pakrac Vladimiru Gaziću nakon što je šestu godinu zaredom (koliko sam ja vijećnica) Gradskom vijeću predstavio izvješće o radu na svega nekoliko stranica, gdje je rashode grupirao tako da je najveći iznos svrstan pod ostali troškovi. Unatoč tomu što se svake godine iznova napominje da takvo izvješće izgleda manjkavo i neozbiljno, direktor Gazić rekao je samo: „Dajte Vi neki konkretan prijedlog.“ Ispričavam se sada i javno, ali ja nisam ekonomist, još manje direktorica Poduzetničkoga centra Pakrac, da bih davala prijedloge kako da PCP posluje u plusu, a da mu Grad ne bude glavni i skoro jedini izvor prihoda. Da bih sada još malo pojasnila ovu apsurdnu situaciju, naravno da Pakrački list ne može vjerno prenijeti ovu raspravu jer se nalazi pod PCP-om Pakrac.
Tekst je već sada dulji nego što sam željela da bude, ali još ću se osvrnuti na smjelo pozivanje na Orwella. Ne znam je li apsurdniji Uvodnik 1 ili Uvodnik 2 ili činjenica da novinar čiju djelatnost financira gradski proračun, proziva oporbenu vijećnicu zbog njezina stava i još se k tomu referira na pisca koji govori o pojedincima koji se opiru vlasti i misle svojom glavom. Radujem se nekom uvodniku gdje će urednik pokazati svoja promišljanja o situaciji na lokalnoj ili županijskoj razini te time pokazati da je, kako tvrdi, nepristran.
I za kraj, strašno je kad se muškarac služi pozicijom moći (ponovno) da bi se obračunao sa ženom koja ne misli poput njega. Ja sam komentirala javno, s osobnoga profila, mogao je odgovoriti komentarom sa svoga ili profila lokalnoga medija, ali daleko je lakše sakriti se iza članka koji potpisuješ kao urednik.
Ovim „problemom“ više se ne planiram baviti, a svaka razmjena mišljenja, rasprava, može se odvijati i mnogo dinamičnije, s manje dramske napetosti, npr. razgovorom.
Tamara Vujanić