Sredinom travnja, u četvrtak, na tržni dan kada je u pravili i najveća gužva, u našem gradu obilježen je Dan ravnopravnosti. U mailu koju smo primili od organizatorica naglašeno je da citiram: „Ravnopravnost nije samo žensko pitanje, to je pitanje ljudskih prava i napretka cijelog društva. Danas podsjećamo da talent nema spol, a rad mora biti vrednovan isključivo prema stručnosti i trudu. Gradimo svijet u kojem su prilike jednake za sve! Male promjene u našem razmišljanju vode do velikih promjena u društvu. Budi promjena koju želiš vidjeti! Dan ravnopravnosti nas podsjeća da inkluzivnost nije samo “lijepa gesta” već nužnost za održivu budućnost“.

Uz ove parole, poslale su nam i tri fotografije, a iako su obilježavale Dan ravnopravnosti, na fotografijama nema ni jednog muškarca! Prva je to nelogičnost na koju pored (koliko-toliko) zdravog razuma jednostavno ne mogu zažmiriti. Dan ranije mediji su brujali o „rodno uvjetovanom nasilju“ odnosno o nasilju koje muškarci čine nad ženama. Zajednički nazivnik koji se provlači kroz cijelu ovu priču i je borba protiv nasilja nad ženama. Naravno da je ta borba opravdana i potrebna, naravno da nasilje nad ženama i u obiteljima i danas nažalost postoji i da se toj temi treba pristupiti ozbiljno, ali i dosljedno. Ipak, bez obzira što je danas jako moderno sve što ima predznak „femi“, bilo bi krivo zanemariti činjenicu da zločin nema spol, kao što nema ni boju kože, rasu, vjersku ili političku orijentaciju. Zločin je zločin, a vrednovati ljude prema njihovom spolnom organu je moderni oblik rasizma.

No očito da ni svaki zločin nije zločin ili barem nema tretman kakav bi zločin trebao imati. Ovdje mislim na slučaj lani pretučene policajke koju je na dužnosti, na javnom mjestu, točnije na autobusnom kolodvoru u Zagrebu brutalno pretukao 33-godišnji migrant iz Maroka. Taj slučaj i njegov sudski epilog pokazuje svu nedosljednost i licemjerje femi borbe koja se zaklinje u zaštitu žena od „rodno uvjetovanog“ nasilja. Iako je za takav napad predviđena višegodišnja zatvorska kazna, migrant je osuđen na – uvjetnu kaznu! Drugim riječima, pušten je na slobodu! Za počinjeno djelo niti se ispričao niti je pokazao kajanje, a općinski kazneni sud u Zagrebu ga je čak oslobodio plaćanja sudskih troškova. I umjesto očekivane
gromoglasne reakcije mreže ženskih aktivističkih udruga na ovu pomalo sramotnu odluku, dobili smo gromoglasnu tišinu! Iako je pretučena žena, čak što više službene osoba na svom radnom mjestu, iako je napadač muškarac, nigdje prosvjeda, protesta, oštrih priopćenja… Ni slova. Druga nelogičnost na koju pored (koliko-toliko) zdravog razuma jednostavno ne mogu zažmiriti.

Na kraju još jedan indikativan detalj vezan uz ovaj slučaj. Većina medija propustila je informirati javnost da je ovu kontroverznu odluku donijela – sutkinja. Dakle žena. Kad smo već kod spolova, malo statistike. Jeste li znali da čak 71% ukupnog broja sudaca u Hrvatskoj čine žene, a ženski udio među državnim odvjetnicama odnosno tužiteljicama je 68%? I na pozicijama predsjednika sudova vaga preteže na žensku stranu i to za 54 posto. Ravnopravnost i aktivizam u borbi za pravdu su važni, zaštititi slabije među nama dio je naše ljudske prirode, nasilje svake vrste treba kažnjavati i prokazivati bez iznimke, a ne trebaju nam dodatne podjele jer ionako već živimo u duboko podijeljenom društvu. Matematički rečeno važno je da ne brkamo računske operacije jer niti ćemo opstati niti smo stvoreni da se „dijelimo“ nego da se „množimo“.