Foto: trofeji.hr

Nedavna dodjela nagrada za najbolje sportaše našeg grada za prošlu godinu, podigla je prilično veliku prašinu, prije svega na društvenim mrežama, ali i u međusobnim razgovorima, na ulici, u kafićima…

Kritičari su vrlo žestoki, koriste se i teške riječi. Bez namjere da ikoga branim ili napadam, ipak je činjenica da su kritičari potpuno promašili sa tezom da izabrani nije mogao/trebao biti izabran jer nastupa za klub izvan Pakraca. Pakrački list najbolje sportaše bira 34 godine i kroz povijest birani su pakrački sportaši koji su nastupali za klubove iz Zagreba, Osijeka, Slavonskog Broda, Sunje itd. Neki naši sportski sugrađani su u vrijeme kandidature igrali u inozemstvu, a u devedesetima smo čak imali primjer da je za najboljeg sportaša izabran Zagrepčanin koji je trčao za tadašnji atletski klub iz Poljane. Stoga, teza da netko tko igra za klub iz Bjelovara ne može biti izabran za najboljeg sportaša Pakraca, jednostavno „ne drži vodu“. 

Na komentare da dotični nije Pakračanin odnosno da prekratko živi u Pakracu ne treba se ni osvrtati jer takvo „brojanje pakračkih krvnih zrnaca“ nije dobronamjerno ni korisno jer bi se brzo ispostavilo da je „pravih“ Pakračana jako malo.

S druge strane, o tome je li bilo primjereno da kandidat bude kandidiran na način na koji je kandidiran i da, obzirom na svoju funkciju unutar Sportske zajednice prihvati samu kandidaturu, a kasnije i nagradu, može se i treba raspravljati. Osobno, tako nešto nikad ne bih prihvatio.

Slažem se i s onim kritičarima koji kažu da ovakav oblik biranja nagrada nije dobar. S ovogodišnjim izborom nisam imao nikakve veze, a ako ovaj urednički posao budem radio i početkom sljedeće godine, izmijenit ćemo koncept izbora sportaša kojeg bi trebao birati Pakrački list. Nekada se to radilo na način da ljudi iz Redakcije zajedno s nekoliko sportskih trenera i ljudi od sporta zajednički sjednu, rasprave o toj temi, sagledaju rezultate i temeljem toga donesu uglavnom jednoglasnu odluku o nagradi. Ovakav trenutni oblik (kako ga neki duhovito nazivaju „Eurovizijskog“) davanja bodova nije način da se donese objektivna i realna odluka. To više niti nije nagrada Pakračkog lista nego nagrada klubova Sportske zajednice od kojih ne sudjeluju svi u izboru pa smo imali slučaj da je od ukupno 23 kluba, člana SZGP, u ovogodišnjem izboru sudjelovalo njih 14 odnosno 60%.

Već sljedećeg dana novi set nagrada podijeljen je i na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana Grada Pakraca. Dakako da treba čestitati svim nagrađenima jer su, svatko na svoj način, pridonijeli dobrobiti našeg Grada. Prije svega tu mislim na posthumno priznanje koje je dodijeljeno obitelji poginulog pukovnika Hrvatske vojske iz Varaždina. (Možda griješim, ali ne mogu ne zapitati se zašto se čekalo 35 godina?)

Ipak, kad govorimo o ovim nagradama koje su zamišljene kao javna priznanja zaslužnima, čini mi se da smo nekad u prošlosti na nekom križanju skrenuli krivo. Ponavljam, sve dodijeljene nagrade su bez ikakve dvojbe zaslužene, ali imam osjećaj da smo počeli gledati preusko i prestali primjećivati bitno. Ne vidimo pa tako ni ne nagrađujemo neke naše sugrađane koji naš grad doslovno čine boljim i koji nam, bez da to uopće žele, nenametljivo i diskretno daju dobre životne lekcije.  

Ovdje ću navest samo tri primjera. Gospođa Vesna je na lanjskom sajmu Slavonski banovac cijeli dan čistila wc-e. Učinila je to dobrovoljno jer se na taj način htjela odužiti gradu i ljudima koji su pomogli njoj i njezinoj obitelji nakon što im je izgorjela kuća.

Zatim gospođa Branka, zaposlenica gradskog Vlastitog pogona koja je svojevremeno na cesti pronašla mušku torbicu u kojoj je bilo više od tisuću eura. Nagradu zaslužuje prije svega zbog svoje kasnije reakcije jer je odbila nagradu vlasnika torbice uz objašnjenje da nije napravila nište spektakularno. „Samo sam postupila onako kako očekujem od svakog da se ponaša u ovakvim situacijama“, izjavila je tada za naš List.

I na kraju Dario, također zaposlenik javnih radova kojeg svakodnevno susrećete u gradu, uvijek nasmijanog i uvijek znojnog. Zato što Dario stalno radi, nikad ne odbija nikakav posao i ništa mu nije teško. Tako je Dario s kolegom preštihao cijeli nedavno otvoreni „Mirisni labarint“ na Jugu. I to za 2 dana, a svi su računali da će im za to trebati 4.

Više puta sam u ovom tekstu naglasio da možda griješim. Prije svega zato što mislim da isključivost nikome ne koristi i važno je, bez obzira na neslaganja, čuti i protuargumente. Samo takvom komunikacijom možemo rješavati probleme ili potencijalne sukobe. Moramo sami sebi, ali i drugima dati pravo da budu u krivu. To je civilizacijski normativ, a u njegovom pomanjkanju vrlo lako se možemo pretvoriti u divljake. Upravo na to su me podsjetile posljedice izbora sportaša s početka ovog teksta. I globalno smo svjedoci takve vrste divljanja s posljedicama koje svi osjećamo, prije svega u svojim novčanicima. Živimo u ludo vrijeme, ali smo privilegirani jer živimo u miru, u ovoj maloj, tihoj, Bogomdanoj sredini.

Mudra izreka kaže: „Junaštvo je braniti sebe od drugog. Čojstvo je braniti drugog od sebe“. Čojstvo ili čovječnost je milosrđe jer drugog štiti od vlastite moći i gnjeva. Život bez čovječnosti je divljaštvo koje nam ne treba.