Studentima smo predavali medicinsku etiku navodeći ratne primjere i lekcije iz svijeta, a na kraju smo ustanovili da „najbolje“ i najtužnije primjere imamo ovdje u Hrvatskoj.

Najsvjetlija priča što se tiče psihijatrijske etike, upravo je evakuacija psihijatrijskih bolesnika iz pakračke bolnice - glavne su poruke s Okruglog stola kojeg je 28. veljače u Spahijskom podrumu organizirala Hrvatska udruga medicinskih sestara/tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata (u daljnjem tekstu HUMSTIDRZDR), u sklopu obilježavanja početka Domovinskog rata.

Okrugli stol s temom „Najhumanije akcije – evakuacije psihijatrijskih bolesnika iz pakračke bolnice“ moderirali su prof. dr. sc. prim. Veljko Đorđević, dr. med., te prof. dr. sc. prim. Marijana Braš, dr. med., a u organizaciju i provedbu događanja bili su uključeni i partneri te braniteljske udruge s područja Pakraca i Lipika, HVIDR-a Pakrac i Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, ogranak Pakrac-Lipik.

Nakon uvodnih riječi Ljerke Pavković, predsjednice HUMSTIDRZDR-a, prvi se okupljenima obratio pakrački gradonačelnik Tomislav Novinc naglasivši kako se među mnogim govorima koje drži na raznim manifestacijama i okupljanjima, ovaj put odlučio pročitati prigodni članak iz „Vjesnika“ iz 1992. godine koji možete pročitati i vi na potonjoj fotografiji, a radi se o zaposlenicima psihijatrijske bolnice koji su ostali sa svojim pacijentima sve do ranije spomenute evakuacije: dr. Nikola Zelić, dr. Tomislava Vidović, dr. Krešimir Vidović, gardista, dr. Zdravko Majer, sestre Olivera Zelić, Dunja Ristić, Zdenka Biljan, Ljilja Bažant, Mirjana Ljevaković, Marija Fajda, Margita Onić, Marica Valentić, Mica Mamula, tehničari Goran Jakšić, Fikret Kahrimanović, Milan Belobrajdić, Tomislav Bergman, glavna sestra Katica Bergman.

Moderatorica Marijana Braš zatim je pojasnila kako je cilj Okruglog stola obilježavanje početka Domovinskog rata u Pakracu, ali i naglasiti ulogu zdravstvenih djelatnika općenito i u Domovinskom ratu te dodatno osvjetlati obraz tom pozivu.

„Takvog primjera nema u povijesti civilizacije kao što je bio u Domovinskom ratu obzirom da su svi pokazatelji ukazivali na vrlo dobru organizaciju i uvjete zdravstvene skrbi gdje nije zabilježena nijedna gangrena. Bilo je jako malo infekcija, dok smo kasnije na fakultetu učili o primjerima puno bogatijih vojski i zemalja, a ustvari smo mi njih mogli podučavati“, rekla je Braš nastavivši sa zanimljivom pričom iz aspekta medicinske etike u kojoj je jedan psihijatar istraživao psihičko stanje zločinaca koji su u Drugom svjetskom ratu radili razne pokuse na ljudima te ih ubijali u plinskim komorama te je naposljetku ustanovio kako nitko od njih nije patio od psihičke bolesti. Nadalje, Braš je prepričala kako su nakon toga psihijatra poslali istražiti što ima zlo u tim zločincima budući da su „mirne duše“ sposobni počiniti takva nedjela nad ljudskim rodom, jer ako pronađe zlo u njima, to će se znati razlikovati od psihičke bolesti. Naposljetku, nakon silnih istraživanja i spoznaje da su ti ljudi bili psihički zdravi, psihijatar je počinio samoubojstvo. „Ova priča ujedno je bila i začetak medicinske etike koja nas vodi do situacija u ratnim uvjetima i pitanjima poput treba li pomoći i ranjenom neprijatelju, treba li ostati uz ranjenika ili pobjeći i slično. Moram spomenuti i autorsku knjigu profesora Veljka Đorđevića „Pouke o čovječnosti“ koja je polučila ekranizaciju filma „Dom čovječnosti“ (postoji i engleska verzija „Home of humanity“). Zajedno s profesorom Đorđevićem obišla sam vodeće veteranske centre po Izraelu, Australiji i Americi gdje smo često uzimali lekcije i primjere iz svijeta kada smo studentima u kriznim stanjima držali predavanja o medicinskoj etici, ali smo se osvjestili i zaključili da mi imamo „najbolje“ i najtužnije primjere upravo ovdje u Hrvatskoj. Najtužnija priča je ona na Ovčari, gdje su ranjenike iz bolnice bacali u jamu, što nije zabilježeno u svijetu medicinske etike, dok je jedna od nasvjetlijih priča, s kojom se nismo sreli nigdje u svijetu, pogotovo u psihijatrijskoj etici, evakuacija psihijatrijskih bolesnika iz pakračke bolnice koja je opravdano ponijela titulu najhumanije akcije u Domovinskom ratu. Posebno me se dojmila priča o bračnom paru Zelić. Ta znakovita rečenica dr. Zelića kako „ostavlja vrata psihijatrijske bolnice otvorena jer će se skupa s ostalim djelatnicima vratiti natrag“, Olja koja je ostala s bolesnicima, ta njihova dobrota i samozatajnost kasnije kada su radili po drugim ustanovama gdje sam ih imala priliku upoznati tijekom studiranja, nisu ništa prepričavali jer su smatrali da se to što napravili tijekom najhumanije akcije Domovinskog rata podrazumijeva i nije ništa posebno. Zamislite, imamo pet psihijatrijskih bolnica o kojima se na fakultetu uči za ispit, a ovu šestu pakračku koja je srušena nitko ni ne spominje. Upravo o tim imenima koja je gradonačelnik Novinc pročitao, zajedno s hrabrim hrvatskim braniteljima koji su sudjelovali u toj hvale vrijednoj akciji, od kojih su neki danas ovdje i prisutni, trebamo učiti studente na predavanjima i navoditi ih kao primjer te ne moramo uzimati slučajeve iz Afrike ili Australije jer smo mi imali svjetionike čovječnosti i ljude koji su ostali uz bolesnike, osobito one iz ranjive skupine kao što su psihijatrijski bolesnici“, zaključila je Braš.

Veljko Đorđević, ugledni psihijatar, književnik i slikar dan ranije je također u Spahijskom podrumu predstavio autorski roman „Pietrov san“, da bi na Okruglom stolu najavio pisanje nove knjige koja bi trebala biti dovršena do Kolone sjećanja - središnjeg događaja obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se održava svake godine 18. studenoga u spomen na pad grada 1991. godine. Tema knjige su događanja na Ovčari te priče o hrabrim ljudima koji su osvjetlali svoj poziv i u miru i u ratu.

„Ponosan sam što se nakon izdavanja knjige „Pouke o čovječnosti“ izrealizirao i film koji je obišao cijeli svijet te dobio niz priznanja za etičnost, od kojih bih istaknuo treću nagradu na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Parizu u konkurenciji svih svjetskih profesionalaca. Ostao sam zadivljen čuvši za akciju vezanu za bivšu psihijatrijsku bolnicu, budućem Braniteljskom centru Pakrac koji mora postati učionica čovječnosti jer to zaista nitko u svijetu nije učinio. Znamo svi kakvo je stanje bilo u ratu koji je doveo i do genocida i ostalih stravičnih događanja, ali ono što se dogodilo ovdje u Pakracu, da su doktor Zelić i svi liječnici i sestre ostali uz svoje bolesnike i to psihijatrijske te da nitko u takvim okolnostima nije umro niti poginuo, posebna je priča. Ono što mogu učiniti kao autor i urednik knjige „Pouke o čovječnosti“ je da Grad Pakrac preuzme na sebe autorska prava i knjige ustupi posjetiocima braniteljskog centra budući da se u Europskoj uniji autorska prava štite 5 godina. Zato ih od ovog trenutka smatrajte vašima, isto kao i film koji ćete u braniteljskom centru moći prikazivati svakodnevno u bilo kojem trenutku kao što je to praksa i u velikim svjetskim centrima. Današnje druženje želimo iskoristiti i na slušanje vaših svjedočanstva iz medicinskog kuta i doživljaje iz Domovinskog rata koja bismo prenijeli u nadolazećoj knjizi“, rekao je Đorđević te pozvao sudionike Okruglog stola da podijele svoje ratne priče.

Marko Martinelli, hrvatski branitelj i sudionik evakuacije psihijatrijskih bolesnika iz pakračke bolnice, prije obraćanja okupljenima je zahvalio Marijani Braš na pokretanju cijele priče oko približavanja njihove humane akcije široj populaciji koja je uz okupljanje prave ekipe dospjela i puno dalje nego su očekivali.

„Bolesnicima psihijatrijske bolnice, za koje moram naglasiti da su većinom bili srpske nacionalnosti i čija su djeca bila na drugoj strani i istovremeno pucali po njima, pomagali smo koliko smo mogli, isto kao i zaposlenicima, dovozili smo im hranu, lijekove i ostale potrepštine koje su bile neophodne. Možete misliti kakvi su im uvjeti bili u ta ratna vremena. Akciju smo odradili bez nekih velikih planova i priprema, Drago Marter je donio papir na kojem je pisalo kako trebamo izvući psihijatrijske bolesnike, nakon čega smo dovezli autobus s druge strane Pakre bez upaljenih svjetala i jednog po jednog izvlačili i nosili do autobusa s tim da smo ih prije toga morali „nakljukati“ tabletama kako bi bili mirni. Srećom na kraju je sve prošlo dobro i drago mi je da smo sa zaposlenicima ostali u jako dobrim odnosima i dan danas se družimo i radimo usluge jedni drugima“, rekao je Martinelli.

Na upit o bitnosti medicinskog osoblja koje su imali na raspolaganju tijekom ratnih dana, odgovorio je kako su im između ostalih njegova supruga i Ljerka Pavković uvelike pomogle, a posebice kada je prvi put bio ranjen gdje su mu previle ranu na licu mjesta te uputile riječi podrške i smirile ga.

„Tog trenutka budeš u šoku i svaka riječ i pomoć ti puno znači, to je ono što te održava i imaš neku sigurnost. Danas je odnos prema pacijentima drukčiji, čast iznimkama pa ću jedan takav primjer i spomenuti. Išao sam u bolnicu u Novu Gradišku, prvi put sam tamo bio i kad sam djevojci sa šaltera rekao gdje trebam ići i kako sam prvi put u njihovoj bolnici, istog trena je izašla, u kolicima, i otpratila me do doktorovih vrata. To je mene fasciniralo i to je pravi primjer adekvatne osoba zaposlene na nekom radnom mjestu i normalno da sam joj poslije toga išao kupiti Merci bombonjeru“, prisjetio se Martinelli koji je obraćanje zaključio spomenuvši dr. Ivana Marijanovića koji ga je zaprimio u bolnici u Kutini te mu je spasio teško ranjenu ruku bez koje bi, kako je naglasio, sigurno ostao da nije bilo Marijanovićeve stručne intervencije i krajnjih napora pri operaciji.

Miroslav Vacek, hrvatski branitelj i predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata ogranak Pakrac-Lipik, poručio je kako su bez obzira na teške ratne okolnosti imali veliku sreću jer su imali sanitet s jako dobro organiziranim timom.

„Dr. Miroslav Kinčl bio je i ratnik i imao je sanitetska vozila s gusjenicama pa je po ranjenike izlazio na prve borbene linije i pružao im liječničku pomoć s medicinskim sestrama. Spomenuo bih ovom prilikom i našu heroinu i nedavno preminulu Maricu Topić koja je prošla golgotu Vukovara i uspjela izbjeći sudbinu onih medicinskih djelatnika koji su završili u jamama te koja je na kraju krajeva bila ovdje u Pakracu na prvim borbenim linijama i čiji je učinak kao liječnice, sestre i suborke bio na maksimumu. Bilo je tu i mnogo hrvatskih branitelja iz drugih mjesta jer sami zasigurno ne bismo mogli obraniti Pakrac i okolna sela i hvala im na svemu“, izjavio je Vacek.

Saša Erhatić iz Križevaca skupila je hrabrosti i podijelila svoju potresnu priču o gubitku oca koji je poginuo tijekom Domovinskog rata u Pakracu.

„Pamtim 1. prosinca 1991. godine po tome što mi je otac poginuo ovdje u Pakracu. Smatrao je da neće ići u rat, ali u siječnju se prijavio u Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske kao dragovoljac i jednog dana se više nije vratio. S tri godine nisam znala što se događa, a dva mjeseca nismo znali gdje je. Kada smo saznali stravičnu vijest da je poginuo, u siječnju 1992. godine održan je sprovod, a prije 10-ak godina sam upoznala njegovog nepokretnog suborca i ponovno doživjela veliki šok kada mi je poručio da mi zahvaljuje jer da nije bilo mog oca, on se ne bi vratio kući živ. Niti nakon nešto više od 30 godina nije lako i strađno me to pogodilo, nosim se s tim kako god znam, a u tome mi pomaže doktor Đorđević“, ispričala je Saša.

Božidar Lujanac, predsjednik Hrvatskog časničkog zbora Pakrac-Lipik te umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, rekao je kako su se liječnici pakračke bolnice samostalno organizirali i pružali medicinsku skrb u svakom mjestu.

„Imali smo ambulantu s kompletnim timom i liječnikom koji su izlazili na prvu crtu ratišta. U Kutini i Garešnici bile su ustrojene kirurške ambulante u koje su dolazili i liječnici iz Zagreba, bilo je to sve jako dobro umreženo jer je prije rata pakračka bolnica imala vrhunski status. Stoga, zahvala svom medicinskom osoblju pakračke bolnice koja je bila temelj medicinskog zbrinjavanja na pakračkom ratištu“, izjavio je Lujanac.

U vrlo aktivni Okrugli stol uključio se i umirovljeni primarius dr. Otto Kraml, u ime Katoličke udruge liječnika Pakrac, Lipik i Daruvar, inicijalno izrazivši veliko zadovoljstvo na radovima budućeg Braniteljskog centra našalivši se kako će vjerojatno i sam završiti u istom.

„Mala grupa velikih ljudi prepoznala je ovu akciju i isporučila ju puno široj masi i odajem vam priznanje na tome. Moram priznati da ni sam nisam znao za tu akciju, a bio sam na ovom terenu u raznim ambulantama i radio s ljudima koji su danas spomenuti od strane gradonačelnika Novinca te mi je jako drago čuti kako će bivša zgrada psihijatrijske bolnice ponovno zaživjeti u novoj i plemenitoj funkciji. Spomenut ću i svog kolegu dr. Ivana Šretera, koji je bio i političar i stradalnik Domovinskog rata i sve nas je jako zadužio“, odao je počast Kraml kolegi Šreteru.

Za riječ se javila i Jadranka Ban iz Osijeka, zaposlena u ambulanti u Vukovaru kao specijalistica obiteljske medicine te je predsjednica Udruge braniteljica Osječko-baranjske županije i časnica Hrvatske vojske, poručivši kako je u Domovinskom ratu aktivno sudjelovalo 23.000 žena, što kao dio saniteta, punkta, skladišta, kao i bojišta te Udruga radi na tome da i ženama pripadne značenje koje su imale u ratu.

Dren Stoček, voditelj Veteranskog centra podružnica Daruvar, pohvalio je projekte izgradnji veteranskih i braniteljskih centara.

„30-ak godina nakon Domovinskog rata Ministarstvo hrvatskih branitelja ima odličan tim na čelu s ministrom Tomom Medvedom te su pokrenuli human i vizionarski projekt izgradnje veteranskog centra sufinanciran u 85 % iznosu sredstvima EU fondova. Prethodio mu je projekt Veteranskog centar u Lipiku te ih je trenutno četiri u Hrvatskoj, a drugi takav human projekt je izgradnja braniteljskih centara koji su financirani iz državnog proračuna za daljnju skrb hrvatskih branitelja. Poglaviti cilj im je kroz razne struke utjecati na psihosocijalno osnaživanje i poboljšanje zdravlja hrvatskih branitelja, veterana i njihovih članova obitelji. Uz psihologe, socijalne radnike, fizioterapeute, kineziologe, veliku i značajnu ulogu ima i medicinsko osoblje koje čini 40 % osoblja u daruvarskoj podružnici. Nitko od njih nije sudionik Domovinskog rata, no većina su ili stradalnici Domovinskog rata ili djeca branitelja Pakraca, Lipika i Daruvara i ostalog dijela zapadne Slavonije“, rekao je Stoček.

„Strujni krug“ razgovora za Okruglim stolom „zatvorila“ je Ljerka Pavković, medicinska sestra i predsjednica HUMSTIDRZDR-a, koja se između ostalog prisjetila perioda akcije evakuacije.

„Akcija je izvedena u tajnosti, bila sam na punktu na dva kilometra prema Krndiji i susjed mi je rekao drugi dan da su pacijenti evakuirani. Ekipa se brzo dogovorila tko će što raditi te su akciju odradili kako treba i o tome se uopće više nije pričalo. 2016. godine skupile smo medicinske sestre kako bismo napisale knjigu „Svjedočanstva medicinskih sestara u Domovinskom ratu“, točnije 106 svjedočanstava. Tako je došla i vrlo emotivna priča Olivere Zelić koju skoro nikad nije pričala, ali ju je uspjela napisati. Tad sam shvatila što je napravljeno i nakon toga su Marijana i Veljko zakotrljali cijelu priču koja je rezultirala knjigom i filmom i koju treba nastaviti prema Braniteljskom centru gdje će naši branitelji moći kvalitetno živjeti. Kada smo 2022. godine osnovale samostalnu Udrugu, u cijeloj Hrvatskoj postavili smo spomen-ploče na mjestima gdje su djelovali zdravstveni radnici. Iz Pakraca je pokrenut projekt i prvi ambasadori dobročinstva (mladi volonteri iz školskih klupa) koji se bave palijativnom skrbi, a uskoro će osvanuti i treći. Kao Udruga smo shvatili koliko su mladi ljudi bitni, danas imamo uključeno 11 škola i svi ravnatelji podržavaju taj projekt koji je pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja i to je sad već oko 400 mladih osoba koji rade sa svojim mentorima uz podršku ravnatelja radove na temu Domovinskog rata. Kada prezentiraju svoje radove, vjerujte da mi plačemo kad vidimo koliko su oni senzibilizirani i koliko emotivno doživljavaju nas, svoje bake, djedove, roditelje i koliko se trude da prikažu drugima što je bio Domovinski rat. Ono što je nama najdraže – istina će ostati živjeti jer devedesete godine su godine koje se ne smiju zaboraviti!“, zaključila je Ljerka Pavković.