U Hrvatskom općem leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža objavljenom 1996. godine piše: „Obrambeni rat što ga Hrvatska vodi protiv odmetnutih Srba iz Hrvatske i Jugoslovenske vojske započeo je 1991. godine napadima na postrojbe Hrvatske policije, s 1. na 2. ožujka u Pakracu.

U publikaciji „Počeci suvremene Hrvatske države“ koju je izdao Hrvatski Memorijalno-dokumentacijski centar, vezano uz događanja u Pakracu 1. i 2. ožujka 1991. godine piše: “To je prvi oružani sukob hrvatskih policijskih snaga s naoružanim srpskim ekstremistima“.

Uvod u sukob koji se dogodio 1. i 2. ožujka 1991. godine, počinje 21. veljače kada Sabor RH donosi Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Istog dana načelnik Policijske postaje Pakrac, Jovo Vezmar, izdaje zapovijed o mobilizaciji „rezervnog sastava milicije“ zbog, kako se navodi, vježbe i provjere mobilnosti i osposobljenosti.

Odluka o pripojenju SAO Krajini

Već sljedeći dan, 22. veljače, sazvana je Skupština Općine Pakrac. Od 75 zastupnika prisutno je bilo 52, a od 23 odsutna, čak 15 njih bili su Hrvati. Glasovanjem (31 „za“, 2 „protiv“ i 13 „suzdržani“) donesena je odluka o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini.

28. veljače Ustavni sud RH poništava odluku Skupštine općine Pakrac o pripajanju SAO Krajini, a načelnik postaje Vezmar poziva pričuvne policajce da predaju oružje. Ovaj naizgled mirotvoran čin, imao je sasvim drugu svrhu. Namjera je bila razoružati samo hrvatske policajce, dok je srpskim bilo naređeno okupljanje na nogometnom igralištu u selu Šeovica, naseljenim pretežno srpskim stanovništvom. Iste večeri je na prostorijama općinskog SDS-a, u centru grada, pokraj stranačke, izvješena i srpska zastava.

Okupacija policijske postaje

Sastanak svih policajaca u policijskoj postaji održan je 1. ožujka. Na tom sastanku razoružano je 16 policajaca nesrpske nacionalnosti, te je načelnik Vezmar uz pomoć policajaca srpske nacionalnosti preuzeo postaju. Ipak, treba napomenuti da neki policajci srpske nacionalnosti nisu podržali pobunu, a neki su uspjeli iznijeti oružje iz postaje te ga sakriti. Nakon stavljanja postaje pod kontrolu, Vezmar je zajedno s članovima lokalnog SDS-a, posebice predsjednikom Veljkom Džakulom, organizirao raspoređivanje milicajaca i naoružanih civila oko zgrade postaje i općine, a navečer su na ulazima u grad postavljene barikade.

Zanimljiva činjenica je da je JNA već isti dan oko 23,30 sati, puno prije dolaska hrvatskih specijalaca, ušla u Pakrac, raspoređujući se po raznim mjestima u gradu, iako se u njihovom službenom izvještaju navodi da je njihova intervencija bila u svrhu sprječavanja daljnjeg sukoba. Također, vojna karta koja predviđa akciju motorizirane brigade JNA od Bjelovara do Lipika, kao vrijeme početka navodi 1.3.1991. u 13 sati. Gotovo isto vrijeme kad se dogodila pobuna u Policijskoj postaji Pakrac! Svi ovi naoko sitni detalji govore u prilog tome da se Pakrac pokušao osvojiti vojnom silom.

Odgovor pripadnika MUP-a

U rano jutro 2. ožujka Posebna jedinica policije PU bjelovarsko-bilogorske „Omege“ kreću prema Pakracu u koji su ušli već u 05,45. Iz drugog pravca dolaze pripadnici Antiterorističke jedinice „Lučko“ i jedinice za posebne zadatke „Rakitje“ te zajedno ulaze najprije u zgradu općine, a zatim bez otpora i u zgradu policije. Postalo je jasno da je pobunjenicima dojavljeno da dolaze specijalci, pa su se povukli u Vinograde, Gavrinicu, Šeovicu i Japagu.

U grad stižu i pripadnici Antiterorističke jedinice „Sljeme“, Posebne jedinice policije „Kumrovec“, Posebne jedinice policije „Pionirski grad“ i djelatnici policijskih postaja sa područja PU Varaždin, te se raspoređuju na području kod općine i policije. U 9 sati počinje puščana paljba na Policijsku postaju i zgradu općine s okolnih brda. Specijalci također uzvraćaju, a sve završava nakon otprilike pola sata kada dolazi JNA.

Svi razoružani hrvatski policajci vraćeni su u službu, a 32 ljudi je uhićeno pod sumnjom da je sudjelovalo u pobuni te su prevezeni u Bjelovar radi ispitivanja. Tijekom dana, hrvatski specijalci stavili su pod nadzor ulaze u Grad. U 14 sati u postaju dolazi nekoliko oficira JNA, među kojima i general Dobrašin Praščević, načelnik Štaba pete vojne oblasti. U 16 sati dolaze i tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Vlade RH Stjepan Mesić i Slavko Degoricija, predsjednik Vijeća općina Sabora RH. Na sastanku nije postignut konkretan dogovor, osim dogovora o novom sastanku u Pakracu, sljedeći dan.

Kada su visoki predstavnici otišli, oko 18 sati se s okolnih brda sručila pucnjava jača nego ujutro, a specijalci su uzvratili. Hrvatske snage su imale troje ranjenih. Dana 3. ožujka 1991. nije bilo sukoba.

Medijske dezinformacije iz Beograda

Srbijanske Večernje novosti su u „vanrednom izdanju“ – 2. ožujka 1991. – u članku pod naslovom „Masakr golorukoga naroda“ donijele lažne navode da je Pakrac napalo: „…više od 8.000 redarstvenika, specijalaca i do zuba naoružanih pripadnika HDZ-a, od kojih su se goloruki Srbi branili motkama i vilama, u Pakracu su poginula najmanje trojica Srba, a više desetina Srba je teže i lakše ranjeno!“

Sljedećega dana, u istim novinama, navedeno je da službeno u Pakracu nije bilo mrtvih i ranjenih, ali da je prema neslužbenim i neprovjerenim podacima poginulo 11 Srba, što naravno nije bilo istina.

Stanje u Pakracu se nakon 2. ožujka 1991. samo privremeno i naizgled smirilo, jer, ni pola godine kasnije, Pakrac je postao jedno od najkrvavijih, ali i najključnijih bojišta u Domovinskom ratu.

autor teksta: Ivan Zvonimir Ivančić , foto: digi-pakrac.com