piše: Marijan Lukić - Luky
... ponekad se pitam: Što je ovo meni trebalo. Ok, nekoliko sam puta u uvodima svojih opisa navodio kako mi je neki lokalitet bio želja duže vrijeme. Tako je i sa ovom utvrdom plemenita imena: Dobra kuća. No gotovo da i nije bila tako dobra prema meni. Put sam onako letimično kartografski proučio znajući kako ću kao i nekoliko puta do sada dojezditi do neke pozicije motorom, a potom na noge lagane. Krenuh prema Daruvaru, a prvo mini odredište selo je Vukovije.
... od Vukovija se spuštam prema kamenolomu, krajcajući se sa nekoliko traktora koji na uskoj asfaltnoj cesti ostavljaju svoje opasne blatne tragove. Istu ne široku prometnicu gaze i teški kamioni, neki prazni, a neki pretovareni kamenom, agregatom kamena, pa skoro i granitnim šljunkom iz kamenoloma. Kamiondžije su prema meni obazriviji nego traktoristi. Neki su i zastali kako bih prošao pored njih u što manjem oblaku prašine što ih njihovi veliki kotači podižu. Sada slijedi R&R koji ne volim, govorim samome sebi u kacigu. Strmi spust polu makadamom kamenoloma prema nastavku makadamske prašnjave staze što vodi kroz šumu do utvrde. Nakon dva tri kilometra ostavljam prašnjavog ljubimca na sigurnoj osami te nastavljam pješice polu blatnom stazom izrovanom traktorskom i kamionskom mehanizacijom. Vrijeme je i šumskih radova. Traju dok još možemo ponuditi drvno blago svojih šuma domaćim i stranim pohlepnicima. Nisam pozorno pratio cipelcug kilometražu. No uživam u mirisima šume, žuboru potoka, cvrkutu ptica i "lovljenju" kukaca fotoaparatom. Približavam se lokalitetu. Evo me na šumskom raskrižju gdje GPS koordinate govore: Stigli ste! Ma gdje sam to stigao? Nema tu nikakvog signala osim osjećaja! Šumetina kojoj je jedini civilizacijski znak ovaj makadam iza mene te putevi lijevo i desno ispred moga nosa. Brdovito šumovit pogled u svih 360 stupnjeva.
... no evo mi Dobre kuće! Naciljao sam je intuicijom na visokom brdu lijevo od račvanja ceste. Nigdje staze, nigdje markera. Potok nepristupačan, visoka trava i drač, a dosta širok, bez mostića. Njuškam desetine metara gore-dolje gdje ga prijeći. Ipak nađoh prijelaz bez da sam smočio čizme. No sad mi prijeti gustiš šumetine.
Iz ove donje perspektive ne može se steći dojam velike uzbrdice. Penjući se sve sam češće osim štapova tražio pomoć prirode loveći se za jače korijenje te mlado drveće. Odmarao sam sjedeći u bočnom položaju, koljena su mi blatnija od čizama. Puzim prema gore na sve četiri. Pomišljam na vodu koju sam ostavio u koferu motora. Uh što ću je slatko ispiti kada se vratim. Ukoliko se vratim. U tim trenutcima već pomišljam i na spust. Najteži i najklizaviji mi uspon do sada. Nema naznake nikakvoj prastaroj stazi koja je vodila prema utvrdi. Toliko o održavanju staza pojedinih planinarskih društava i turističkih zajednica kulturnoj baštini. Izuzetno je naporno. Istinski se bojim pada i otklizavanja u neku bukvu. GPS-a ovdje nema!
... velika kamena gromada negdje na pola puta ohrabrila me da sam na dobrom tragu naći povijesni lokalitet. Gdje ima ogromnog kamena, ima i utvrda. Opet bacam žedni pogled prema makadamu na kome sam ostavio motor i vodu u njemu. No negdje na pola brda eto nagrade. Čini mi se kako kroz vegetaciju vidim utvrdu. Još pedeset metara i gore sam! Uspon od ceste do vrha je nekih tristotinjak iscrpljujućih metara. Sada je još strmije, na tridesetak metara do utvrde. O Bože kud sam zašo, krik (bol) me snađe u divljini!!! Na vrhu sam! Ostatci zidina glavne kule, djeluju i danas kao dvije sestre iz legende o nastanku utvrde. Dva šumska krila!
... konačno trebam napisati i pokoju riječ o ovoj srednjevjekovnoj utvrdi iznad rijeke Toplice, svega 8 km od Daruvara komu je utvrda nekada pripadala. Sagrađena je nakon sestrinske utvrde Stupčanica u današnjoj općini Bastaji. Nju tek trebam posjetiti.
* Grad Dobra Kuća spominje se prvi puta godine 1335. i on je tada u vlasništvu ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika. Nakon njega Dobru Kuću nakratko drže plemići bosanski- Hrvatinići, a kasnije ga kupuju Nelipići, koji su ujedno i najznačajniji vlasnici grada. Oni se nazivaju Nelipići od Dobre Kuće. Benedikt Nelipić dao je sagraditi 1412. godine pavlinski samostan Sv. Ane u Maslenjači. Turci su 1542. zauzeli grad.Dobra Kuća je kao gradina imala veoma visoke zidove, iako se nalazi na samom vrhu uzvišenja sa veoma strmim prilazom.
Bile su tu tri prostorije za stanovanje, branič kula, ulazna vrata, te u središtu grada cisterna. Poslije turskog povlačenja grad je ostao zapušten i više nikada nije naseljen. Utvrda je brzo propala jer je građena od kamenih oblutaka. Sada se jedva vide njezini tragovi u gustoj šumi. Inače zabilježena je jedna legenda o nastanku Dobre Kuće i susjedne Stupčanice. Navodno su dvije sestre plemenita roda odlučile da svaka sebi podignu grad. Kad su se nakon dugo vremena srele, samo se jedna uspjela pohvaliti da je uspjela izgraditi „dobru kuću“. I tako je utvrda dobila ime. Druga je za to vrijeme izgradila samo kulu koja je izgledala kao stup, pa se nazvala Stupčanica. No bez obzira na legendu činjenica je da su vladari Dobre Kuće i Stupčanice bili u velikim svađama, koje su nerijetko rezultirale i krvavim sukobima.
Na Wikipediji sam ovo našao o lokalitetu: prvi put se Dobra kuća spominje 1335. godine, kada je kralj Karlo I. Robert razmijenio kraljevski posjed Čabradský Vrbovok u Slovačkoj za Dobru kuću. Dobra kuća je pravo utočište, na osamljenom brežuljku okružena planinama sa svake strane. Vidi se samo iz blizine. Poslije je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. dao Dobru Kuću dao Nelipićima (bos. grani Hrvatinića) u zamjenu za Greben-grad. Dobra kuća, kao mjesto trgovine, spominje se i 1510.-ih, a pripadala je Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Procvat naselja i regije završio je, zbog osmanskih osvajanja. Osmanski vojnici osvojili su Dobru kuću 1542. godine i postavili stražu od 30 vojnika. Nakon odlaska Osmanlija, Dobra kuća je propadala i više se nije koristila. Prenosim i dio pronađena opisa ovog lokaliteta sa još jedne stranice: ** U dvorištu grada bila je cisterna čiji se ostaci još vide. U grad se ulazilo sa sjeverne strane preko pokretnog mosta koji je bio iznad prokopa. Grad je, prema jugu, proširen novim i nižim obrambenim zidom, ali nije utvrđeno kada. Dobra Kuća je zidana od neobrađenog i lomljenog kamena, a kao vezivno sredstvo upotrebljavalo se vapno i pijesak.
... označih klupskom zastavicom osvajanje ovog vrha kao pravi kvazi planinar pa krenuh kroz gustiš obići okolo ostatake zidina. Strmo, totalno nepristupačno, da sam barem mačetu ponio!? Htjedoh naći hvatište na jednom drvetu - no puče. Nije mi djelovalo suho. Dobro da nisam prebacio težište tijela. No slijedi iznenađenje. Gnijezdo u duplji drveta!!!
... slijedi spust, odabirem drugu stranu nadajući se lakšem silasku od uspona. Kadriram fotićem nametnike gube na drvetu i radove na stablima vrijednica iz porodice djetlića. Radim spomen fotku za predah nakon prvih sto metara spusta. Nekako se dočepah potoka, ali jedno stotinjak metara dalje od mjesta gdje sam prešao potok u početku uspona. Ajme totalno sam promašio! Ovdje izlaska na čistinu nema! No ima papkara, samo mi još veprići trebaju. Trag je prilično svjež! Slijedi foto susret sa skupinom malih veprića. Gdje ima mladeži - ima i odraslih!? Nadam se da ih nema!Nastavljam povratak vračajući se stotinjak metara nazad do ispod utvrde te do dijela kojim sam se uspinjao. Konačno, spustih se sretno i zdravo. Blatan no neoštećen. Sretan i žedan! Žurim prema motoru, vodi, makadamu i spasu iz šumetine!