Brico je u svojoj Badljevini uvijek bio rado viđena ličnost. Seoski brijač, seoski muzikant, seoski vicmaher. Danas je u mirovini. Unatoč tome što su mu obje noge amputirane ispod koljena, a zbog narušenog zdravstvenog stanja sestra mu dolazi iz podaleke Savudrije kako bi se brinula za njega, Brico nije klonuo duhom ni milimetra.

U njegovoj kući dosad nisam bio, kada bismo se sretali, bilo je to uvijek negdje u selu, čije je prepoznatljivo lice. Dočekao me u svojoj sobi, sjedeći na krevetu, bez nogu i bez proteza, ali i dalje pršteći zaraznom pozitivnošću koja ga niti nakon pune 74 godine i svega što je život prostro pred njega nikad nije napustila.

Zamolio sam ga da mi pokaže neke stare fotografije, a on ih je izvukao ispod stola, kao da je čekao upravo taj trenutak. Organizirane prema životnim razdobljima, uredno umotane, prvo su na red došle one iz osnovne škole. „U prvom razredu bilo nas je trideset – šesnaest dječaka i četrnaest djevojčica. S 15 godina sam bio viši od učitelja, došao sam do 175 cm, ali dalje nisam ni maknuo“, govori dok mi pokazuje školske fotografije na kojim ga neuspješno pokušavam pronaći. „U to vrijeme već sam se naveliko brijao. Prerano sam vegetirao“, šali se.

Pad s bine u kumovu juhu

Bricu sam upamtio po jednoj priči koja se tu i tamo spomene u mojoj obitelji, a koju je ovaj put sam potegnuo. Naime, svirao je na vjenčanju mojih roditelja. „Kad su se tvoji mama i tata vjenčali, išao sam s ostalim svircima na binu, a nije bilo ograde. Popilo se. Željko Jednaković nije volio pokojnog kuma tvog tate, Franju. Gurnuo me i pao sam ravno u čorbu koja je bila na stolu ispred njih“, opisuje svoj pamtljivi slet u juhu mladoženjinog kuma.

Brico je pun anegdota i pošalica koje nasumično ubacuje u razgovor. Ovaj se put tako kroz priču podsjetio kako su mu najljepše godine bile od 30 do 45, kad je čovjek spreman za sve. „Jesi ti u formi kad si mlađi, ali trebaš sazrjeti, kao dobra rakija“, poentira. Bilo je tu još viceva i pošalica koje, premda sam dobio odriješene ruke, možda ipak ne bi bilo uputno nekritički prepisati.

Junak naše današnje priče nije se nikad ženio, premda je žene jako volio. Preciznije, najviše je volio udane žene, jer prema njima, kaže, nije imao obaveza. Njegovoj mami to se nije sviđalo, a tata je šutio, govori preko smiješka, a kroz brkove. Kad bi ga mama grdila zbog već neke ljubavnice, on bi joj zapjevao „Slušaj majko moju pjesmu i ne kuni ime njeno“. Na to joj ne bi bilo druge nego zašutjeti.

U Društvenom domu s ekipom

Brico je rođen na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1951. godine i to u Badljevini, u kojoj je i završio osmoljetku. Ima pet godina mlađu sestru Katicu koja je kao kuharica otišla raditi u Savudriju, gdje se kasnije i udala te ondje živi već četrdesetak godina. Sestra mu ima dvije kćeri. Jedna je udana, prije tri godine dobila je sina, dok se druga nije udavala. „Bacila se na ujaka“, osmjehuje se.

Kad je imao prilike za ženidbu, te je prilike „batalio“. „Kao svirac sam upoznavao puno djevojaka. Tko ne osjeti binu i daske pod nogama, taj ne zna što je veselje. U životu sam se napjevao, nijedna pjesma nije mogla proći bez mene. Željko Jednaković je bio glavni vokal, ja sam „tercirao“, a pjesme su se same slagale“, prisjeća se.

Šišao Lamzu, Kranjčara…

Kad je bio mali, nije volio brijače. U to vrijeme nije bilo struje, radilo se ručnim mašinicama koje bi svako malo počupale. Zanat je izučio u Badljevini, nakon čega je otišao u vojsku. Nakon vojske, godinu je dana radio u Pakracu kao šegrt. Kao slobodan mladić bez žene i djece, odlučio se okušati u Zagrebu. Tamo se zaljubio u jednu Đurđu Babić koja je radila u NAMA-i.

„Kad sam je ugledao, pitao sam je gospođice, imate li plave čarape, zimske? Tako smo krenuli pričati i vremenom se upoznali. I ona je bila Slavonka, rodom iz Starog Petrovog Sela“, govori.

U Zagrebu je radio na Trgu kralja Tomislava, preko puta Glavnog željezničkog kolodvora, a posao je našao putem novinskog oglasa. Plaća je ovisila o učinku, a dobivao je i napojnice. Na Remizi je bila ZET-ova kuhinja u kojoj se hranio, a najjeftinije jelo bio je grah s kobasicom, koji je stajao tadašnje tri „banke“. Nakon odrađene sezone kod privatnika, zaposlio se preko tzv. „Bratstva“, međutim smetalo mu je što im tamo nisu dopuštali da zadrže napojnice.

U mlađim danima

„Bio sam rječit, ljudi bi me zavoljeli i brzo bih stekao redovne mušterije. Između ostalih, šišao sam Stjepana Lamzu. Kad sam ga ošišao, rekao je neka nakon posla s kolegom svratim u obližnju gostionicu. Kad smo došli onamo, konobarica nam je rekla da imamo plaćenih pet rundi pića od gospodina Lamze“, govori.

Imao je bliskih susreta s još poznatih ličnosti svog vremena. Između ostalih, imao je čast ošišati i Cicu Kranjčara dok je tek bio na putu da postane vrhunski nogometaš. U gostionici naziva „Lika“, preko gazde kojega je šišao došao je u kontakt i s poznatim bivšim boksačem, Ivanom Prebegom.

„U vrijeme kad sam zavolio Đurđu, bio sam model djevojkama i momcima koji su išli u frizersku školu. Naime, na meni su se učili brijati, prati kosu i slično. Tako sam upoznao jednu praktikanticu i njenu prijateljicu. Dok sam prolazio pored NAME s njih dvije i prijateljem, Đurđa nas je vidjela, došla do mene, primila me za ruku i na šaku mi navukla debelu plavu zimsku čarapu. Nakon toga mi je rekla neka navratim kad se budem vraćao. Kad sam se vratio, rekla mi je neka joj više ne dolazim“, podsjeća se tog bolnog trenutka. Nije joj se svidjelo što se zabavlja s djevojkama, tražila je ozbiljnog muškarca. Svi njegovi prijatelji znali su da nikad nije prebolio „žensku iz NAMA-e“, kako su je zvali.

Mišo Kovač iz Siračkog sokaka

U Zagrebu je zanat pekao tri godine. Nekako u to vrijeme brijač Slavko Lepka odlazio je iz Badljevine, pa mu se ukazala prilika za povratkom. Ponuđen mu je prostor za brijačnicu koji je samo trebalo malo srediti. Kad se vratio, Zagreb mu je nedostajao, a vrijeme je kratio sviranjem gitare. To je primijetio Željko Jednaković koji ga je pitao želi li mu prodati gitaru. „Rekao sam mu da nije na prodaju, ali sam predložio da pokrenemo bend i tako samo krenuli okupljati ekipu“, podsjeća se Brico svojih muzičkih početaka.

Akordi

Bili su prvi električni bend u selu, a nazvali su se „Akordi“. Nakon nekog vremena uspjeli su okupili punu postavu, a njih četvero prvu su svirku imali na proslavi Ivanja u Badljevini, ispred škole. Iako su orgulje morali posuditi, jer svoje nisu imali, ostavili su dobar dojam, a nakon toga su pomalo počeli svirati po zabavama. Ubrzo su zauzeli čitav kraj, od Banovca i Ploština, preko Prekopakre, Filipovca, Trojeglave, Sređana, Doljana, sve do Končanice. Iako je bilo instrumentalno potkovanijih bendova, Brico smatra kako je njihova prednost bila u vokalima.

Zbog fizičke sličnosti, posvuda su ga tražili da pjeva pjesme Miše Kovača. I pjevao ih je. Pjevao ih je sve. Bend je svirao desetak godina prije nego što su se zbog određenih nesuglasica razišli. „Izgustirali smo se i svirke i ljudi. Doživjeli smo određeni vrhunac i rekao sam, bolje da sami prestanemo nego da nam jednog dana netko kaže kako nas više ne žele slušati“, kaže.

Ima Brico još jednu cjeloživotnu strast, a to su golubovi. „S golubovima sam se rodio, s njima ću i umrijeti. Pokojni tata je golubario, pokojni stric također, to je jedna vrsta bolesti“, smatra. Fascinira ga to što mi ljudi moramo pitati jedni druge kamo ide vlak, kako doći do određene ulice, a oni uvijek točno znaju kamo idu. „Kad je lijepo vrijeme, mogu letjeti do 80 km/h. Goluba se može testirati tako da ga odvezeš u Požešku kotlinu, jer iz nje im je zbog konfiguracije terena teško izaći. Ako se vrati, onda ga možeš voditi bilo kamo“, kaže.

Vraćajući se mislima u mladost, podsjeća se pune brijačnice, ljudi koji donose svoja pića, druže se. „Bilo je zanimljivo, a to me i odbilo od ženidbe, jer sve sam imao. Nisam imao neki novac, ali imao sam sve ono što sam želio. Život je bio sladak, samo to ne traje dugo“, govori.

Brico je još od sviračkih dana imao problem s venama u lijevoj nozi, zbog čega je završio i na operativnom zahvatu koji je bio samo djelomično uspješan. Nastavile su mu se otvarati rane, a 2007. godine naposljetku su je morali amputirati. 2014. zabolio ga je palac na desnoj nozi i buknuo kao šaka. Nakon tri dana u bolnici, odstranili su ga, ali time nije uspio spasiti nogu, koju su morali amputirati u roku od svega tri mjeseca.

Brico ima kćer, a nedavno je dobio i dva unuka. Redovit je gost bolnica, ali ne klone duhom. I dalje ga krasi isti zarazni osmijeh, uvijek je spreman na zbijanje šala, ako treba i na svoj račun.

Sa kćeri i unukom

Na odlasku sam ga upitao kad je prebolio Đurđu.

Reče da nije nikad.

Nekako me to i žacnulo i zagrijalo oko srca.

Neke su ljubavi izgleda stvarno vječne.