Cijenjeni badljevački autolimar, bivši predsjednik Udruženja obrtnika u dva mandata, predsjednik Gradskog vijeća također u dva mandata, dogradonačelnik Davoru Huški, predsjednik badljevačkog Kriznog štaba, pomorac koji je desetak godina brodio uzduž i poprijeko, od Manile do Kingstona, od Pertha do Nordkappa, dobitnik plave vrpce Vjesnika 1980. za iznimne zasluge pri spašavanju na moru. Bio je član počasne straže kod lijesa dr. Franje Tuđmana, u Pakracu je ugošćavao Stjepana Mesića. U Izraelu je obišao sva sveta mjesta, od Isusovog groba do Betlehema, mjesta gdje je Poncije Pilat osudio Isusa, Maslinske gore, groba svete Ane, Isusovog groba, mjesta Posljednje večere…

Ovaj otac troje djece danas živi mirnim umirovljeničkim životom u Badljevini, u kući koju je izgradio početkom '80-ih, kad je njegova majka poželjela ostatak svojih dana provesti u rodnom selu. U dvorištu te kuće nalazi se naširoko poznata autolimarska radionica u kojoj je opravljao nebrojene oštećene šasije limenih ljubimaca, a koju je nakon njegovog odlaska u mirovinu preuzeo sin Luka.

Tata prodao štagalj, kravu, dva konja i bačvu s rakijom pa kupio stan u Zagrebu

Antun Lujanac, naširoko poznat pod nadimkom Tonča, rođen je 24. studenoga 1951. godine u Badljevini. Imao je dva brata i sestru, od kojih je bio najmlađe dijete. Najstariji brat rođen je 1939., drugi brat 1942., a sestra 1945. godine. U Badljevini njegovog djetinjstva nije bilo asfalta ni struje, koja je u selo došla početkom ’60-ih godina. U to vrijeme selom nisu prolazili automobili, pa čak ni traktori. „Alojz Zeman – Lojza iz Siračke ulice imao je dampfer, traktor na paru koji se ložio drvima. Izgledao je kao lokomotiva, imao je željezne kotače. Osim toga, imao je vršilicu za žito. Vršilicu je u ono vrijeme imao i Josip Lazar – Juži, kao i traktor s dva usko postavljena prednja kotača“, podsjeća se.

Antunov je tata radio na pilani u Pakracu, u ljevaonici – bio je ložač visokih peći. Svako se jutro dizao u dva sata ujutro i kretao za Pakrac. Nekad bi išao vlakom, a većinom pješice. Stariji brat u Daruvaru je završio školu za vozača te je dobio posao kao vozač direktora pakračkog „Jedinstva“. Na jednoj zabavi na kojoj je njegov direktor za stolom sjedio s još trojicom, od sviraca je naručio pjesmu „Četir' konja debela“, što se ovima nikako nije svidjelo te mu je već sljedeći dan uručen otkaz.

Nakon otkaza, otišao je u Zagreb i zaposlio se u zagrebačkom Drava-Transportu, u kojemu se negdje upravo u to vrijeme otvarala portirska služba. Kad se vratio kući, rekao je tati da mu može srediti posao portira, tako da više ne mora svakodnevno pješačiti do Pakraca. Nakon što je otišao u Zagreb, tata nije mogao vjerovati da ima radno mjesto na kojemu „ne radi ništa“, a plaća bolja nego u Pakracu. Kad je Antun završio 8. razred, tata je prodao štagalj, kravu, dva konja i bačve s rakijom te kupio tavanski stan u Zagrebu, tako da je obitelj preselila u Zagreb.

„Ondje su me poslali u školu za autolimara, iako tad nisam ni znao što je to. U školu sam išao u Školski metalski centar, tzv. ŠUP (Škola učenika u privredi). Po završetku škole i šegrtovanja radio sam kod privatnika sve do odlaska na služenje vojnog roka. U vojsku sam otišao u 5. mjesecu 1970. godine, u Kragujevac, gdje sam bio do 1971. i Hrvatskog proljeća. Bio sam desetar na haubicama od 105 mm. Imali smo česte manevre i vojne vježbe, iako nismo znali zbog čega. Kad sam došao kući u Zagreb na dopust, prvo nisam shvatio što se događa, a onda sam vidio da se budi hrvatska nacionalna svijest“, priča Antun. Ipak, proljeće je brzo ugašeno i to je bio kraj jednog sna.

Prodao Fiću da bi produljio ljetovanje

Nakon vojske, došlo je vrijeme da nađe posao. Došao je u zagrebački Croatiatrans i ondje se zaposlio kao autolimar. „Došao sam u kadrovsku službu, rekao da trebam posao. Kad su me pitali zašto sam se javio baš njima, rekao sam, kod vas sam došao jer se zovete Croatiatrans. Kasnije, kad su me primili, čovjek me pitao, kako si se ti ono usudio reći, jer bilo je to u ono vrijeme opasno. Rekao sam, eto, nisam mislio na to što govorim“, priča Tonča. U Croatiatransu radio je od 1971. do 1975. godine, a ondje je dodatno usavršio zanat i potvrdio se kao pravi majstor.

U jednom je trenutku kupio Fiću, iako tad još nije imao vozačku dozvolu. Kad je došlo vrijeme za registraciju, umjesto da registrira auto, odlučio je s prijateljima otići na more. Jedan od njih bio je rodom iz Šibenika pa su krenuli kod njega, točnije kod njegove bake u Vrpolje, koje je vlakom od Šibenika bilo udaljeno ni 10 minuta. Kako mu se ondje svidjelo, javio se kolegi s posla i prodao mu svog Fiću kako bi mogao ostati još mjesec dana na moru, tako da je ondje proveo cijelo ljeto. Kad se vratio na posao, pitali su ga gdje je bio, na što je rekao da je bio na bolovanju, na kraju je to i prošlo te je nastavio raditi kao da se ništa nije dogodilo.

Dok je bio u Šibeniku, preko svog se prijatelja upoznao s nekim pomorcima. Njihove pomorske priče i doživljaji zazvučali su mu zanimljivo i dobio je volju krenuti tim putem. Odlučio je otići na brod, da vidi malo svijeta. „U Zagrebu sam se već pomalo osjećao kao da sam upao u određenu kolotečinu i trebala mi je promjena. U petom mjesecu 1975. godine uzeo sam ponovo godišnji odmor, sjeo sam na vlak i došao u Rijeku. Išao sam po brodarskim tvrtkama, obišao sam Jadroliniju, Jugoliniju, Splošnu Plovbu Piran… Sjeo sam na brod Liburniju i krenuo u Zadar. Tamo je bio Jugotanker, tankerska plovidba. Zatim sam otišao za Split, Korčulu, Dubrovnik, sve sam te firme ispitao prije nego sam se vratio u Zagreb“, objašnjava Antun kako je godišnji iskoristio za prikupljanje informacija.

Na otvorenoj pučini

Morao je napraviti pomorsku knjižicu, matrikulu. Čim je riješio liječničke preglede i sve ostalo, vratio se u Rijeku gdje je dobio pomorsku knjižicu i krenuo predavati molbe. Kroz nekoliko mjeseci zvali su ga da ide na ukrcaj. U to je vrijeme još radio u svojoj firmi. Kad je šefu, koji je bio Dalmatinac, objasnio što namjerava, ovaj mu je poželio sreću. Već nakon nekoliko dana bio je u Dubrovniku na ukrcaju, na koji je došao samo s jednom torbicom u kojoj je imao dokumente.

Spasili četveročlanu posadu aviona koji se srušio u more

Od početka je na brodu bio motorist, odnosno dežurni u strojarnici. Četiri bi sata radio, pa osam sati bio slobodan i tako neprestano. Zadatak mu je bio pratiti instrumente, paziti na tlakove, temperature…

Prisjeća se kako su 1976. godine. 106 dana stajali usidreni ispred Dohe u Kataru, gdje su čekali ulazak u luku da se mogu iskrcati. „Pecali smo, jednom tjedno išli bismo čamcem u grad po namirnice. Posada na brodu vremenom se zbliži i postane jedna velika obitelj. Napravili smo si bazen, kupali se. U bazenu bismo se kupali noću, kad se voda malo ohladi, jer po danu je neizdrživo. Temperature su tamo ljeti strašno visoke, 40 stupnjeva je neka normalna temperatura“, podsjetio se Antun jednog vrelog ljeta na usidrenom brodu.

1980. godine dobio je čast osvojiti plavu vrpcu Vjesnika, godišnju nagradu koju je Vjesnik dodjeljivao pojedincima i posadama za iznimne zasluge pri spašavanju na moru. „Išli smo s Kube na Jamajku. Dežurni konobar u zoru je izašao na krmu zapaliti cigaretu, bilo je možda 5, 6 ujutro. Čuo je pozive upomoć i odmah se javio posadi na mostu koji su bili predaleko da bi mogli jasno čuti te pozive“, opisuje Antun ovu dramatičnu situaciju.

Vjesnikova značka za iznimne zasluge pri spašavanju na moru

Brod se, priča dalje, ne može samo tako zaustaviti. Kad su snimili poziciju unesrećenih, javili su strojarnici da naprave krug. Usporili su motore, okrenuli se i u konačnici pramcem došli točno do četvrtastog pojasa za spašavanje za koji su se unesrećeni držali. Naknadno su saznali kako su, nakon što im se avion srušio, u moru proveli 38 sati. „Spustili smo im ljestve na konopcima, ali samo je jedan Kolumbijac imao dovoljno snage da se uspne, ostali su bili previše iscrpljeni. Nakon toga spustili smo skalu i vadili ih van jednog po jednog. Pilot kojega sam pomogao izvući van toliko me čvrsto primio za ruku da se nisam mogao osloboditi njegovog stiska i pritom nam je bez prestanka zahvaljivao“, priča Tonča. Brodski ih je doktor potom zbrinuo, a u konačnici su ih u Kingstonu predali Amerikancima. Nagrade su im dodijeljene u Opatiji. Glavni oficir palube dobio je vrpcu, a njih četvorica značke.

Brodom rasparanog trupa preko Atlantika

Kvarova je bilo, raznih, što manjih, što većih. Jednom su se našli na Karibima i ondje „najašili“ na greben. Rasparali su brod 14 metara u dužinu. Brodovi imaju dvostruko dno koje sadrži balastne tankove, pitku vodu, naftu… Srećom, rasparao se na dijelu gdje su balastni tankovi. To se nije smjelo nikome prijaviti, već su iz tadašnje Jugoslavije došli ronioci s opremom i pregledali brod da vide je li upotrebljiv. Na kraju su tamo ostali još cijelu zimu. Nitko nije smio znati za problem osim radnika u strojarnici. Zatvorili su sve ispuhe i odzračnike kako more ne bi probilo u unutrašnjost.

„Balastni tankovi u biti služe za ravnanje broda. U slučaju većeg nevremena postoje i peraje koje se izbacuju kako bi održale brod u ravnini“, pojašnjava Antun ukratko. S tako oštećenim brodom u konačnici su prešli cijeli Atlantik. Po povratku u Lošinj oštećenje je sanirano, a za to su morali dovesti varioce iz Splitskog škvera.

„Jednom nam je u Perthu brod otišao. S kolegom mehaničarom Slovencem zadržao sam se malo dulje u gradu, kad smo se vratili u luku, on je već isplovio. Naš bi brod petkom izlazio u međunarodne vode, gdje bi se usidrio, a u nedjelju navečer vraćao se u luku. Naime, na brodu smo imali kockarnicu, a kockanje je u Australiji bilo zabranjeno“, opisuje Antun svoje pomorske pustolovine. Kako su tog petka zapeli na obali, javili su se svom agentu koji ih je odveo u Pomorski klub gdje su mogli prespavati, jesti, bio je to svojevrsni motel. Taj su klub držali katolički svećenici, a svećenik koji ih je dočekao na recepciji bio je Slovenac, kao i njegov kolega.

Sydney, Australija

Vikend im je tako ostao za provod na kopnu, a svećenik ih je između ostaloga uputio kamo ići, a kamo bolje ne zalaziti. Tako im je rekao da mogu ići u Dalmaciju, jer to je bio jugoslavenski klub. Bilo je u blizini i hrvatskih klubova, u koje im je savjetovao da ne zalaze, jer kad bi ih netko „cinkao“, mogli su imati velikih problema.

Jednom su prigodom bili u izlasku u Manili, na Filipinima. Čovjek koji je sjedio za šankom naručio im je rundu. „Kad sam mu prišao da ga pozovem za naš stol, nakon kraćeg razgovora shvatili smo da je i on iz Zagreba, s Kruga, na kojima sam nakon školovanja radio. On je još davnih dana napustio Zagreb, pa ga je zanimalo da mu pričam kako je tamo. Na kraju se ispostavilo kako je član ustaške organizacije, ali i da taj klub u Manili u kojemu smo bili vodi jedan Virovitičanin“, govori Antun, navodeći to kao primjer kako je i u najudaljenijim dijelovima svijeta moguće naletjeti na naše ljude.

Na brodu je prestao raditi zbog obiteljskih okolnosti. Tata mu je umro 1977. godine i mama je ostala sama, a već je bila starija. Jedno je vrijeme bila u Dubravi kod brata u stanu, ali imala je želju vratiti se u Badljevinu. Uz logističku pomoć sestre, jer Antun je tad još brodario, kupili su građevinski materijal. Kad je došao u Badljevinu i vidio koliko tog materijala ima, shvatio je da može napraviti daleko veću kuću nego što je planirao. U dogovoru s braćom i sestrom, oni su mu prepustili zemljište i tako je izgradio kuću u kojoj s obitelji i danas živi.

U to je vrijeme upoznao i suprugu Snježanu, tako da je odlučio zatvoriti priču s pomorstvom i vratiti se u Badljevinu. Vjenčali su se 1984. godine, 1985. se rodila Lucija, a 1986. mu je umrla mama. Sin Luka rodio se 1989., a Josip 1998. godine.

Lucija, Luka i Josip kao djeca

Politička previranja u Badljevini

Unatoč neplaniranom povratku iz bijelog svijeta u Badljevinu i zasnivanju obitelji, sudbina nije htjela dopustiti da Tonča živi mirnim seoskim životom. Naime, u Badljevini su negdje 1986. godine započela politička previranja. „Ferdinand Štampf – Ferda tad je bio sekretar partije, predsjednik nogometnog kluba, predsjednik vatrogasnog društva, ukratko držao je sve poluge vlasti u svojim rukama. Ivan Martinović – Brico je u zgradi stare zadruge u kojoj je bila i pošta imao svoj frizerski salon i brijačnicu. Pored njega je bila kancelarija PIK-a i kooperacija. PIK je komasacijom desetak godina ranije preuzeo privatna zemljišta u badljevačkim Lukama kako bi formirali velike poljoprivredne parcele. Ljudi su dobili neku sitnu odštetu, netko nije dobio ništa, netko je dobio zamjensku zemlju, ali to je kod ljudi izazvalo tinjajući revolt. 1986. godine, Ferda je dobio nalog da iseli Bricu kako bi zadruga mogla preuzeti njegov prostor za svoje potrebe“, daje nam Antun povijesni kontekst.

Seljani su se na to pobunili, jer prethodno im je već oduzeta zemlja, a sad su krenuli i na zgrade, pa je tu došlo do seoskog bunta. Tražili su da se Ferda makne i da se provedu izbori, što se na kraju i dogodilo. „Izabran sam za predsjednika badljevačkog mjesnog odbora. Onda je došla 1990., a mi nismo mogli dobiti dozvolu da formiramo stranku i izađemo na izbore, nisu nam dali da se registriramo. Dozvolu smo dobili tek u svibnju, nakon što su izbori provedeni. Pakračka Skupština u to je vrijeme imala 89 članova, a nas koji smo se deklarirali kao Hrvati bilo je manje od 30, pa smo ljute političke bitke vodili iz manjinske pozicije“, kaže Antun.

„Kad su uhvatili dr. Šretera, ostali smo obezglavljeni“

„Kad se počeo pripremati rat, u Badljevini smo organizirali seoske straže i mogu slobodno reći da smo bili najorganiziranije i najkompaktnije selo na čitavom našem području. Dr. Šreter imenovan je za povjerenika Vlade za zapadnu Slavoniju, nakon čega je on imenovao Vladimira Delača za svog zamjenika. Kad su uhvatili dr. Šretera, ostali smo obezglavljeni. Delač je potom imenovan za novog povjerenika Vlade, a ja sam imenovan šefom Kriznog štaba u Badljevini. Tako je bilo sve do Sarajevskog primirja, do nove godine“, vraća nas Antun mislima u te najteže godine novije hrvatske povijesti.

Nakon toga u Badljevini se pokazala potreba za uspostavljanjem civilnog života, jer više nisu bili u ratnom stanju. „Iz lipičke staklane došli su ostakliti školu i dom. Knjižare u Pakracu bile su razrušene, pa smo iz njih izvukli komplete osnovnoškolskih knjiga i kamionom ih dovezli u badljevačku školu. Već krajem prvog mjeseca 1992. godine u Badljevini smo organizirali početak nastave, što u Pakracu još nije bilo moguće. Za to su bili zaduženi Zvonko Hihlik i Dionizije Šebetovsky – Diks“, opisuje Antun vrijeme poraća. Potom je došlo vrijeme da se i politički organiziraju. Diks je dobio zadatak formirati ogranke HDZ-a po selima, u cilju pripreme za budućnost. Kad su se formirale županije, Antun je postao član Županijske skupštine PSŽ, zajedno s Pakračanima Damirom Špančićem i Antunom Herjavecem.

Nakon što je Damir Špančić odabran za gradonačelnika Pakraca, Antun je ušao u Gradsko poglavarstvo. Predsjednik Gradskog vijeća u to je vrijeme bio Mato Brinjak. Nakon što je on napustio stranku, tu je ulogu preuzeo Antun i dužnost obnašao u dva mandata. Kad je na gradonačelničko mjesto stupio Davor Huška, tad je Antun odabran za zamjenika gradonačelnika. Dva je mandata bio predsjednik općinskog odbora HDZ-a, a istovremeno je obnašao i funkciju predsjednika Udruženja obrtnika preko kojega su između ostaloga formirali Štedno-kreditnu zadrugu. Bio je i član ceha Hrvatske obrtničke komore u Zagrebu, kao i Ceha uslužnih djelatnosti.

Doček predsjednika RH Stjepana Mesića s Damirom Špančićem ispred zgrade Općine

Kroz čitavo to vrijeme nije se želio profesionalno baviti politikom, već se oslanjao na svoj posao od kojega je u krajnju ruku i živio. Od svih tih funkcija najmanje je koristi imala njegova radionica, kaže. Protokolarne obveze predstavljale su otegotnu okolnost, budući da je morao prisustvovati na brojnim sastancima i događanjima. U jednom trenutku više nije mogao nastaviti pratiti taj tempo i žonglirati obavezama te je otišao kod Davora Huške i podnio ostavku na sve funkcije.

Antun je danas u mirovini i napokon živi mirnim seoskim životom kakav ga je dugo zaobilazio. Nakon otkrivanja Zagreba u mladosti, pa potom desetljeća pomorskih putešestvija i potom još jednog desetljeća političkih i ratnih previranja, čini se kako je sve svoje velike životne bitke napokon odvojevao. Tu i tamo pomogne sinovima Luki i Josipu u radionici, a prošle se godine odlučio sa svojom badljevačkom ekipom okušati i na lokalnom pakračkom kvizu znanja. Kad je već došao, usput je i pobijedio.

Od Tonče manje ne bismo ni očekivali.