15. veljače bio je tužan dan za Pakrački list, naše sugrađane i šire – zatekla nas je vijest kako nas je napustio Darko Baronica, bivši urednik i novinar lista u kojemu je radio neprekidno više od 30 godina. Darko je bio poznat po svojim uvodnicima. Britkog stila, odrješiti i nabijeni osobnim mišljenjima, odražavali su prepoznatljiv stil beskompromisnog majstora riječi i ideja. Budući da su upravo njegovi uvodnici bili jedan od zaštitnih znakova prepoznatljivosti jednog osebujnog novinarskog stila, odlučili smo se podsjetiti nekih od njih, a podsjećanjem na njih zapravo se još jednom želimo podsjetiti njihovog autora. Jer, iako više nije među nama, njegove riječi ostat će zapisane i kroz njih će uvijek na neki način ostati ovdje.

Pakrački list br. 584, 29. siječnja 2021.

Bomba 25 godina nakon rata

Ovaj tjedan smo svjedočili nezabilježenom zločinu u Pakracu – bombaškom napadu na zaposlenike HEP-a gdje samo srećom nije bilo najtragičnijih posljedica po pitanju nečijeg života mada je teško povrijeđeni djelatnik u zagrebačkoj bolnici. Prethodnih godina smo nažalost pisali i o ubojstvima u našem gradu. No težina ovog zločina je u tome što su napadnuti naši sugrađani samo zato što su radili svoj posao kojim si osiguravaju materijalnu egzistenciju i pri tom niti odlučuju niti imaju izbora što će im toga dana i kod koga biti posao. Ovaj suludi čin je stoga opravdano našao osudu svih. Nažalost ne i na Facebooku na kojem se ipak našla nekolicina idiota koji su našli razloga da se kroz ovu grozotu obračunavaju s državom. Naravno da je zbog njihovih lažnih profila nepoznato kakvim se poslom bave i kako zarađuju za život. No sigurno je da se nisu stavili u poziciju i ne razmišljaju kako bi se osjećali da su oni, ili netko od njihovih bližnjih, na svom radnom mjestu životno ugroženi samo zato što na određeni način zarađuju za život.

Ovaj zločin, posebno ako završi bez najtežih posljedica, će ipak biti samo prolazna tema međusobnih razgovora koji će se brzo okrenuti ka nekim životnijim stvarima. No činjenica je da gotovo da nema tjedna da nam u dnevnom policijskom izvješću o događajima ne dođe informacija o dobrovoljnoj predaji ili oduzimanju nezakonitog oružja. Samo dan ranije prije ovog suludog bombaškog napada informacija u spomenutom biltenu je glasila: „U ponedjeljak 25. siječnja 2021. na području Pakraca, dva anonimna građana su policijskim službenicima predala dvije protupješačke mine i tri nekompletne puške“. To se ne događa 1995., posljednje ratne godine na ovom području, nego 25 godina poslije. Nevjerojatno je da četvrt stoljeća nakon rata pojedinci još uvijek imaju kod kuće pri ruci nešto poput puške ili čak bombe i mine. Radi čega ili koga? Koje probleme u vremenima Interneta i ostale silne digitalizacije i razvijene tehnologije misle njime rješavati? To valjda samo oni znaju.

Oni drugi, nenaoružani, koji su srećom u većini, imaju drugih i pametnijih problema i briga. Brine ih ova sporost u procjepljivanju protiv koronavirusa radi čega smo, unatoč statističkom poboljšanju stanje i dalje uskraćeni za niz uobičajenih sadržaja poput odlazaka djece u školu, kafića, sporta, druženja i okupljanja. Brine ih, ili bar smeta, ovo stanje na pakračkim ulicama gdje se radilišta aglomeracije stalno pomalo šire novim kopanjem, što ne bi samo po sebi bilo loše, da se ono ranije raskopano završava. Niti našim gradskim službama niti Vodama Lipik nije lako objasniti, niti mogu, zašto se bageri kontinuirano vračaju na križanja za koja smo mislili da su završena ili zašto raskopane rupe još tjednima stoje nezatrpane i otežavaju nam promet. Prema najavama neka poboljšanja na tom području neće skoro doći. Čak što više sada je na redu kopanje preko naše pouzdano izračunato najfrekventnije prometne točke, Trga 76. bataljuna i dalje prema Ulici braće Radića. Za nadati se je da to neće nasekirati nekoga od one još uvijek nerazoružane manjine naših sugrađana.

Pakrački list br. 599, 29. travnja 2022.

Nepostojeći praznik

U nedjelju je 1. maj, Međunarodni praznik rada kojeg će se, naročito ove godine, malo tko sjetiti već stoga jer pada u nedjelju, za većinu i inače neradni dan. Stariji čitatelji će se možda sjetiti vremena kada se Praznik rada očekivao s veseljem. Ne zbog onih fraza o dostojanstvu rada i prava radnika kojima su nas bombardirali u medijima danima uoči tog datuma, nego zbog privatnih ili javnih okupljanja, najčešće u formi sindikalnih izleta na okolne roštiljnice, gdje smo se okupljali uz kotao, roštilj ili janjeći ražanj.

Nekada, dok su jelovnik i ostale aktivnosti imali svoj prirodni godišnji kalendar, Praznik rada je bio ujedno i početak sezone janjetina. Niti to danas više ne vrijedi jer nam je tehnološki napredak omogućio da su nam sve namirnice u svježem obliku dostupne cijele godine. Jednako tako je razvodnjena i borba za radnička prava, uglavnom veličine plaća i drugih novčanih naknada. Bitku koju su nekada, istina ne baš previše žestoko, vodili sindikati i radnički savjeti, danas je preuzelo tržište. Osim za javne službe čiji su se sindikati upravo uoči Praznika rada kod svog poslodavca, države, izborili za povišicu od 4 posto (bar netko). Većinom ne zato jer je država naročito milostivi poslodavac, nego stoga jer taj poslodavac ne isplaćuje plaću iz svoje zarade, nego novcima poreznih obveznika i stoga jer će takvim proporcionalnim povećanjem, zbog najveće osnovice, najveću povišicu dobiti oni koji su o njoj odlučivali. Kod ostalih tko želi radnika, naročito dobrog po pitanju stručnosti, marljivosti i ostalih kvaliteta koje poslodavci očekuju, mora ga i platiti u skladu s obostranim očekivanjima. Nažalost i to pošteno pravilo vrijedi tek za manjinu koji imaju sreće da rade kod uspješnog i sposobnog poslodavca. Većina ostalih svoj rad moraju prodavati po cijeni koju je odredio njegov kupac, dakle poslodavac i nadati se po pitanju povišice njegovoj svijesti i milosti što se najčešće događa nakon što Vlada poveća zakonom propisanu zajamčenu plaću. No od jedne do druge takve povišice, što je itekako naročito primjetljivo ovog proljeća, poskupilo je sve što je poskupjeti moglo pa najveći dio onih koji žive od radničke plaće nemaju neke vajde od toga da sezona mlade janjetine, krumpira i luka traje cijele godine. Njima je po pitanju debljine novčanika za to previše i onih nekadašnjih sezonskih nekoliko tjedana. Rad, bar onaj pošten više nitko ne praznikuje. Stoga je i pošteno da ove godine Praznik rada pada u nedjelju kada će ga malo tko uočiti, a još manje slaviti.

U tom pogledu Pakrac je u specifičnoj situaciji. Već godinama je Praznik rada zamijenjen praznikovanjem „Bljeska“. Nakon dvogodišnje koronapauze ove godine se u povodu toga vraćamo javnim okupljanjima na sportskim i obilježavajućim aktivnostima. Bit će ponovo i besplatnog ili bar povoljnog čobanca, roštilja ili janjetine.

Pakrački list br. 606, 25. studenog 2022.

Ništa nije vječno, osim poskupljenja

Od ožujka 2020. godine ovo je prvi broj našeg Lista u kojem nemamo niti jedan tekst posebno posvećen koronavirusu, iako virus nismo pobijedili niti iskorijenili. No županijski Zavod za javno zdravstvo cijeli ovaj mjesec u evidenciji ima dnevno između 10 ili 20 aktivno oboljelih, mada epidemiolozi dozvoljavaju da ih ima i više jer se oboljeli s blažim simptomima ne prijavljuju ili ne testiraju nego je prebole kao što smo nekada prebolijevali prehladu, iz kućne apoteke i dijelom na nogama. Ono što ipak zabrinjava je da je u naše dvije županijske bolnice svakodnevno hospitalizirano između šest i osam osoba s težim oblicima. Riječ je uglavnom o starijim pacijentima među kojima ima i cijepljenih i necijepljenih pa epidemiolozi pozivaju na oprez upravo tu stariju populaciju. Inače, kaže epidemiolog dr. Ante Vitalija, interes za cijepljenje kada je u pitanju prva doza ne postoji i oni koji u ambulantu dolaze radi toga su izuzetno rijetki. Oni koje se cijepe uglavnom to rade s trećom ili četvrtom dozom. Da je ljudima cijepljenja dosta pokazuje i pad interesa za cijepljenje protiv gripe. Dr. Vitalija kaže da je ono primjetljivo manje nego prijašnjih godina, a iz njegove izjave je interesantna i informacija da je taj pad interesa veći u Požegi nego u Pakracu. Ponovno stanovnici našeg kraja pokazuju veću sklonost, ili manji otpor, nekom očekivanom i preporučenom ponašanju od strane autoriteta bilo da dolaze iz znanosti, politike ili struke. To je čak i možda vječno.

Koroni još nismo službeno rekli zbogom, ali jesmo minama. Upravo nekidan su čelnice naše županije i grada dobile i službenu pisanu potvrdu da više u našem okruženju nema minsko-eksplozivno sumnjivih površina za koje smo još prije nekoliko godina mislili da ih se nećemo nikada riješiti.

Prije dvije godine kada su nam se na ulice uselili bageri i druga mehanizacija aglomeracije isto tako nam je nikada rješivo izgledalo i kopanje po našim ulicama. I tim silnim bagerima je ipak ove jeseni došao kraj, mada kopanja, ali sporadičnog još ima i uvijek će ga biti - nekada više, nekada manje. Ali vjerojatno nikada više kao ljeta 2020. i 2021.

Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu puno ljudi, ne samo kod nas nego u većem dijelu Europe, intenzivno je razmišljalo o zamjeni grijanja plinom ogrjevnim drvetom. Takva razmišljanja su trajala cijelog ljeta. Ali sada kada je prestala euforija informacijama o nestašici plina, kažu naši proizvođači ogrjevnog drveta, nestala je i euforija potrage za cjepanicama.

U kategoriju da ništa nije vječno možemo ubrojiti i nogometnu euforiju kada nam na velikim natjecanjima igra reprezentacija. Ponukani velikim uspjesima bili smo sigurni da ćemo takva nogometna natjecanja uvijek pratiti uz sveprisutnu euforiju na ulicama u dresovima, majicama, zastavama okićenim autima, masovnim okupljanjima pred TV ekranima. No za ovo svjetsko prvenstvo na koje upravo u danu pisanja ovog teksta igramo prvu utakmicu ništa od toga. Neki čudni termin (zima) i neki čudni sati (prijepodne) zaustavili su to naše ludilo dokazujući da čak niti to ne mora biti zauvijek. Ništa dakle nije vječno. Osim poskupljenja svega bez čega ne možemo.

Pakrački list br. 610, 31. ožujka 2023.

Suvozači

Vjerujem da ste primijetili da se odnedavno, točnije od 1. veljače, kao autor tekstova na našem portalu i novinama više ne pojavljuje Dinko Kliček. Otišao je raditi isti posao u susjedni Compas. Danas je, bar za sada, posljednji radni dan u Pakračkom listu i Ivi Širac. Od ponedjeljka 3. travnja, najmanje neko vrijeme, neće biti ni mene. Tako se spletom raznih okolnosti ekipa koja vas je od 2014. godine imala zadaću informirati o lokalnim događanjima i pojavama kroz naša dva medija u potpunosti se raspala što još početkom ove godine nije bilo planirano. Zadaću lokalnog informiranja, što je vidljivo posljednjih nekoliko tjedana na portalu, ali pomalo i u ovom broju Lista, preuzeti će Balaševićevim rječnikom rečeno „neki novi klinci“. Naravno, nisu klinci, ali su u prosjeku u odnosu na onu pobrojanu „staru gardu“ znatno mlađi i što je bitnije, znatno neiskusniji. Nesumnjivo će im trebati vremena za prilagodbu pa im stoga dajte i priliku i strpljenja.

Nešto slično u ovom broju Lista bilježimo i na čelu našeg dječjeg vrtića. U mirovinu je otišla najdugovječnija ravnateljica Višnja Klobučar, jedina preostala čelna osoba neke gradske institucije iz ratnih godina. Naravno da nakon odmaka od 28 godina od „Bljeska“ i završetka Domovinskog rata na našem području ovakve informacije ne mogu čuditi. Doista su rijetke osobe koje su danas još radno aktivne, bilo među obrtnicima, zdravstvu, prosvjeti, upravi…, a da su to bile i onih ratnih godina početkom 90-tih.

Dolazak mlađih je neminovnost i treba im se veseliti jer podrazumijeva da su obrazovaniji, ambiciozniji, suvremeniji, fleksibilniji, a ponajviše sposobniji odgovoriti na tako brojne i snažne promjene koje su u tehnološkom, društvenom i svakom drugom smislu nastale samo u posljednjem desetljeću, da ne idemo predaleko u prošlost. Osim po kojeg starog recepta za hranu i piće, suštinski skoro pa ništa više nije isto. Pri tome nije stvar u tome plaćamo li s kunama ili eurima. To je samo naziv. Promijenio se ritam, navike, potrebe, komuniciranje što je dovelo do toga da je generacijski jaz između mladih i onih manje mladih nikada nije bio veći i primjetljiviji. Naravno da to mlađe generacije ne primjećuju. One misle da su internet, mobiteli, stotinu televizijskih kanala i drugi takvi suvremeni sadržaji koji su nam život prebacili u digitalnu dimenziju oduvijek. Stoga su njima i ovakve kadrovske promjene nešto posve normalno, prihvatljivo, nešto što se podrazumijeva.

Oni stariji će se sigurno još po koji put sa sjetom prisjetiti vremena kada se plaćalo isključivo papirnatim novcem, liječniku išlo s papirnatom uputnicom, poštari raznosili pisma i račune, kada su se informacije čitale u tiskanom izdanju, bilo da je riječ o knjizi ili novinama, dakle na papiru. Papir više nije na cijeni, osim za ambalažu u koji nam lijepo upakiraju proizvode novog digitalnog svijeta koji pripada generacijama rođenim poslije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Oni stariji u tom svijetu sjede na mjestu suvozača što oduvijek podrazumijeva i pravo na prigovor, ali ne i na volan.