Sugrađanka koju ćemo vam ovaj mjesec pobliže predstaviti slučajno mi je i u bliskom krvnom srodstvu. Zimsku sezonu kiselih krastavaca u ugodnom razgovoru zasladit će nam Julijana Delač, europska putnica. S Julijanom sam razgovarao preko goluba pismonoše, budući da odnedavno (privremeno?) ponovo okupira adresu u predgrađu Dublina. Stoga je klasična reportaža ustupila mjesto svojevrsnom dopisnom intervjuu, a kako smo se snašli u ovoj bratsko-sestrinskoj prepisci, provjerite u redcima koji slijede. Dziękuję!

Kako se zoveš, gdje si rođena, kako ti je izgledalo djetinjstvo?

Zovem se Julijana Delač, rođena sam u Pakracu na Badnjak 1989. Djetinjstvo mi je bilo kombinacija bezbrižnog i kaotičnog, pa mi se u takvom bipolarnom tonu nastavio odigravati i ostatak života.

Kao manje-više „ratno dijete“, sjećaš li se nekih situacija iz tog razdoblja? Koje ti je sjećanje ostalo najupečatljivije iz ratnih '90-ih?

Nemam snažna sjećanja iz razdoblja rata, najviše mi je u pamćenju ostalo veselje UN-ovim terencima koji bi nam bacali slatkiše kad bi ih mi djeca pozdravljali s visoko uzdignuta dva prsta. Ne sjećam se čak ni jesu li nam stvarno bacali slatkiše, ili je to bila samo priča starije djece da nas naprave budalama, sjećam se samo tog srčanog mahanja. Osim toga znam da sam imala ideju da je rat „tamo preko brda“ i da je tamo tata na poslu, ali nisam to baš sve dobro razumjela.

Školske dane provodila si u Pakracu. Kako su izgledali tvoji srednjoškolski dani?

Samom školom nisam bila previše impresionirana, što je bio i ostao tipično tinejdžerski stav. Nisam razumjela potrebu za sjedenjem tolike sate na nastavi, kad se priprema za sam ispit mogla odraditi puno kvalitetnije i efikasnije u kraćem roku uz samo par sati dobro usmjerenih instrukcija, no dobro… Voljela sam svoje društvo u tom razdoblju, imali smo dobru skupinu alternativaca i sjećam se tog razdoblja kao zabavnog, nevinog, prilično siromašnog i ispunjenog dobrom glazbom, nespretnim pijanstvima i smiješnim ljubavnim patnjama.

Prevagnula satnica od 8,65 €

Kako je bilo odrastati s tri brata? Sjećaš li se nekih anegdota?

Ne znam koliko smijem navoditi, a da se spasim od cenzure.

Bilo je jako lijepo odrastati uz braću i iako ih ne bih mijenjala, uvijek sam priželjkivala i sestru. Nisam baš bila ljubitelj prisilnog igranja nogometa i prejakog natjecateljskog raspoloženja u muškom društvu, posebno ne gledanja SVIH sportova koji su se emitirali. Pitam se koliko je to dominantno muško okruženje na kraju utjecalo na moju osobnost, koja baš ne odiše krhkošću, pogotovo ne u javnosti. Teško mi je smjestiti odrastanje s braćom u prošlost, kad mi je suživot s njima još uvijek dio realnosti. Velik dio svoje neustrašivosti dugujem tome što znam da mi uvijek drže leđa.

Jesi li kao dijete ili tinejdžerica imala želja ili ideja u vezi toga što želiš „biti“ kad porasteš?

Ne sjećam se tog razdoblja kao vremena kad sam imala pravo na neke želje. Više sam razmišljala koji će mi smjer donijeti najsigurniji posao jednog dana. Voljela sam glazbu, ali nakon osnovne glazbene škole nije bila opcija nastaviti srednju školu jer je jednostavno bilo preskupo. Ni sama ne znam zašto sam upisala gimnaziju tad, žalim što nisam imala interes prema nekom zanimanju, no to je sad, štobsereklo „water under the bridge“.

Studij te naveo na Pravni fakultet. Je li to bila tvoja želja ili „utješna nagrada“?

Oboje je pomalo točno. Uvijek mi je dobro išao verbalni i pisani izričaj pa sam se našla u tom smjeru, puno čitanja, zanimljivi primjeri iz struke, zanimljivo mi je bilo pratiti ambicije kolega studenata i često sam razmišljala o tome kud će me sva ta znanja odvesti. Maštala sam o uzbudljivom poslu i rješavanju slučajeva i kako ću svojim doprinosom učiniti svijet ljepšim mjestom.

Ubrzo nakon fakulteta život te usmjerio put Dublina. Kako je došlo do toga, kako je izgledao tvoj odlazak u inozemstvo? Kako si se ondje snašla u počecima?

Odlazak u Dublin isplanirala sam s bratom Petrom u jednom telefonskom razgovoru. On je još studirao, a ja sam upravo položila zadnji ispit. Tad je na snazi bio zakon o tzv. stručnom osposobljavanju kojim su svi ljudi bez radnog iskustva dobili priliku raditi za velebnih 1400 kn kako bi stekli iskustvo u struci. Kako sam tad živjela u Badljevini s mamom, shvatila sam da si ne mogu ni priuštiti ići na posao uz takvu plaću, niti si mogla kupiti pristojniju uredsku odjeću, a pogotovo ne bih mogla sudjelovati u troškovima kućanstva. Na HRT-u se vrtio dokumentarac o hrvatskim iseljenicima u Irsku i kako je lako naći posao, a minimalac je tad bio visokih 8,65 €. Nazvala sam Petra, pitala ga idemo li, on je rekao: idemo! Posudili smo novac za put i smještaj za prvu ruku – i otišli.

Jesi li imala jasan cilj i viziju irskog života ili je stvarnost izmijenila tvoja očekivanja?

Irska nikad nije bila u planu kao dugoročno rješenje. Plan je bio vratiti mami studentski dug, nešto zaraditi i prvom prilikom se vratiti nazad u domovinu. Međutim, dogodio se život, i jednom kad se asimiliraš u zajednicu gdje se osjećaš prihvaćeno i pošteno plaćeno, jako se teško toga odreći.

Kako je općenito živjeti u inozemstvu? Je li bilo teško adaptirati se u međunarodno okruženje?

Život u inozemstvu većina ljudi ne odabire zbog ljubavi prema putovanjima i upoznavanju novih kultura. To je potez očajnika bez drugih opcija. Ne znam puno ljudi koji radije žive u inozemstvu nego u svojoj domovini. Ne znam kako je u drugim državama, ali u Irskoj se zaista lako adaptirati. Mi Hrvati smo cijenjeni radnici, imamo dobro poznavanje engleskog, radišni smo i pristupačni. Većina ljudi su također katoličke vjeroispovijesti pa kao takvi nikako nismo trn u oku domaćinima, a sa strancima imamo zajedničko to što smo stranci, i uglavnom su nam motivi za dolazak isti, pa se i s njima lako povezati. Nikad nije osjećaj kao kod kuće, ali nakon gotovo deset godina ni u domovini nisam više domaća, tako da sam ostala bez nacionalnog identiteta.

Badljevačka klika iz predgrađa

Ima li u Dublinu ljudi iz našeg kraja? S kim se najčešće družiš?

Dublin je pun Hrvata. Većinom su to naši Slavonci, a mi imamo i svoj badljevački klan pa smo ovdje svaki tjedan u društvu prijatelja s kojima smo praktički i odrasli. Subotom nam obavezno dođu prijatelji Mato i Adriana Peić, pa dok on kuha mi tradicionalno gledamo sve epizode Večere za 5 i Potjere koje su se emitirale taj tjedan. Kao sekta smo. Pridruže nam se ponekad naši prijatelji iz drugih krajeva hrvatske, svijeta, ali mi smo baza.

S braćom i prijateljima u Swordsu, predgrađu Dublina

U inozemstvu si se ostvarila i kao majka. Tvoja kći danas ima osam godina, otac joj je Poljak, majka iz Hrvatske, ona je Irkinja. Kako ona uspijeva pomiriti te različite identitete?

Baš tako, ima tek osam godina i mislim da se ne zamara time još baš previše. Učimo je da bude ponosna na svoje nasljeđe, i trudimo se da ima uvid u sve tri svoje kulture i sva tri jezika. Nadam se da će uvijek uspijevati vidjeti prednost u tome što je „trofazna“.

Mama Julijana i kći Roza Zofia

Nedavno si se našla na televiziji, u emisiji Nu2. Kako bi opisala to iskustvo, kakve su bile reakcije okruženja?

Iskustvo snimanja za Nu2 je bilo predivno. Novinarka i snimatelj bili su pristupačni, pa smo se Mario i ja mogli opustiti pred kamerama i ispričati svoju priču. Dobro nam je poslužila i kao reklama novootvorenog obrta, a i komentari okoline bili su pozitivni. Iskustvo života u inozemstvu teško je sročiti u 3 minute priloga. Puno je raznih aspekata s kojih se može sagledati jedno profesionalno, društveno, kulturno i emotivno desetljetno životno razdoblje, ali mislim da su nam dobro saželi poruku.

S obzirom na česte promjene životnog okruženja s kojima se suočavaš, imaš li dojam da je tvoj dom vezan uz određeno mjesto, ako da, uz koje, a ako ne, kako ti onda doživljavaš tu riječ „dom“?

Nekad sam smatrala domom rodnu kuću u Badljevini. Sad kad više nema mame među živima shvaćam da nije bilo ni do kuće ni do sela, nego do nje, nekoga da te dočeka s osmijehom i nekom slasticom u kuhinji. Imam dojam da do sad još nisam sama sebi stvorila nekakvu stabilnost i dom i svuda se pomalo osjećam kao stranac. Kad to izgovorim zvuči pomalo tužno, ali ne smatram to nečim lošim, jednostavno tako u ovom trenutku stvari stoje.

Majka ti je neočekivano i naglo umrla u jeku korona-krize, a otac ti je nedavno napunio 70 godina. Kako bi opisala njihovu ulogu u svom životu, nedostaje li ti majka?

Nisam znala što znači bol, nedostajanje i nemoć kao kad smo ostali bez majke. Jako sam se oslanjala na nju i zbog toga kakva je bila duhom nikad joj nije bio problem sjesti na let, jednom prilikom čak i u auto, pa na trajekt, i doći u Irsku, jer mi treba pomoć. Nekoliko godina je i živjela s nama u Irskoj, pa mi je najtužnije bilo zapravo to što je moja kći ostala bez bake, za koju je bila jako vezana. Kad su se roditelji rastali, bila sam još beba i ne sjećam se uopće života s ocem. Naš odnos nije otac-kći odnos, ali je korektan.

Nedavno si se vratila u Pakrac u želji za ostvarivanjem „hrvatskog sna“, naišla si na određene prepreke. Je li te Hrvatska u određenoj mjeri razočarala ili iznevjerila?

Vratila sam se kako bih stvorila taj dom koji cijeli život priželjkujem. Ideja je bila nikako ne ovisiti o hrvatskom sustavu u smislu posla za državnog ili privatnog poslodavca i pružiti svom djetetu jednostavniju svakodnevicu. U Pakracu je sve nadohvat ruke, oduševila me škola i razne aktivnosti koje su povoljno dostupne djeci i odraslima. Glazbena škola, mnogi sportovi i radionice, sve je dostupno bez da uopće imate potrebu za autom. Mirno okruženje bez gužve, prirodne ljepote i izletišta, brojni mali proizvođači zdrave hrane. Nebrojene prednosti.

Kad sam saznala da sam trudna, mislila sam kako je to to. Sve se poklopilo kako bih počela jednu mirnu obiteljsku priču. Strašno me pogodilo kad sam saznala da sam iznimka u zdravstvenom sustavu i da kao povratnica iz Irske ne ostvarujem prava na zdravstvenu zaštitu kao trudnica osim ako se ne udam ili ne zaposlim. Nakon cijele priče o Hrvatskoj kao državi koja promiče natalitet, ja sam kategorija koja ne samo da mora plaćati zdravstvenu zaštitu u iznosu od otprilike 100 € mjesečno, nego bih kao penal što nisam imala zdravstveno osiguranje morala platiti iznos za bar jednu godinu retrogradno.

Usporedbe radi, trudnice koje su azilantice, nedavno izbjegle Ukrajinke ili zatvorenice, imaju pokrivene preglede i porod potpuno besplatno. Moram spomenuti angažman pakračke gradonačelnice koja me osobno primila i obvezala se pokrenuti prijedlog izmjene zakona jer on kao takav zaista nema smisla. Potpuno sam apolitična, ali primljena sam s njene strane na najljepši mogući način i osjećala sam se slobodno iznijeti svoje nezadovoljstvo i popričati kao žena sa ženom, majka s majkom, što u osjetljivom stanju u kakvom sam sama jako puno znači.

„Ne ustručavajte se tražiti svoja prava“

Odlučila si se vratiti u Dublin. Kako je tvoja kći dočekala tu odluku, imaš li trenutačno ideju u vezi toga koliko misliš da ćete ondje ostati, vidiš li to kao neko dugoročno rješenje?

Donijela sam odluku vratiti se u Dublin jer srećom imam tu priliku, u ovom trenutku nije mi nit do prava nit pravice, samo želim osigurati dostojanstven dolazak na svijet svom djetetu i dobiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu i to mi je sad prioritet. Moja se kći osjeća kod kuće u Irskoj isto kao i u Hrvatskoj. U roku od 24 sata već je primljena u lokalnu školu, ovdje isto ima svoje društvo, rutine i navike, svoje ujake koje obožava i hobije kojima će se nastaviti baviti. Trenutno ništa ne vidim kao dugoročno rješenje, voljela bih naći neku bazu gdje ću živjeti sa svojom obitelji, gdje ćemo razvijati svoj posao i gdje će nam najveća briga biti koju ćemo sljedeću zemlju posjetiti za godišnji.

Kada bi morala usporediti život u internacionalnoj tuđini i u našoj pakračkoj provinciji, kojem bi okružju i u kojim segmentima dala prednost?

Moj život u tuđini vrti se oko naselja u kojem živimo, mjestu koje je predgrađe Dublina i ono nije toliko različito od Pakraca. Možda su stanovnici brojniji i šarolikijeg porijekla, izbor dućana i mjesta za potrošiti novac nešto veći, ali okruženje je obiteljsko, mirno i sigurno. Prednost mogu dati Irskoj čisto zbog većih primanja te pojačanom osjećaju internacionalnosti i većoj anonimnosti što meni osobno odgovara. Prednost Pakraca bi bila lakše dostupna vlastita nekretnina i naravno ljepše vrijeme. Ljudi su ljubazni i spremni pomoći kao i ignorirati i podsmijati se jednako na oba fronta.

Brat ti se uskoro ženi, zaručnica mu je s Filipina, upoznali su se dok je radila u Singapuru, a bračno gnijezdo namjeravaju saviti u Irskoj. Prije toga, vjenčanje će biti upriličeno u Badljevini. Kako bi komentirala njihovu internacionalnu ljubavnu priču?

Predivan primjer kako ljubav sve daljine pobjeđuje. Petrova zaručnica Mary Grace je predivna osoba i veselim se što će i službeno postati dio obitelji. Fascinira me njena očaranost Hrvatskom i vidim ih kako dočekuju starost negdje u poljima češnjaka i među košnicama u romantičnoj Derezi. Također, što više ljudi imaš u obitelji, to ti je lakše žicati nekoga da ti pričuva dijete kad se poželiš opet malo osjetiti mladim i bez obaveza! Šalu na stranu, prosperitetan su par s lijepim planovima, samo se nadam da će biti zdravi kroz cijeli svoj put, a drugo će sve naići. Internacionalnost kao takva mi čak više nije ni neobična.

Nakon iskustva života na krajnjem zapadu Europe, postoje li stvari koje misliš da bi Hrvatska mogla usvojiti od zapadnih država članica EU? Što ti se u Dublinu najviše sviđa, a da kod nas ne postoji?

Puno je stvari koje bi Hrvatska mogla još usavršiti, ali generalno mislim da stvari ipak stalno idu na bolje. Nije to više ona Hrvatska u kojoj si nekoć nisam mogla priuštiti život. Voljela bih vidjeti kako se građanskom sloju ipak pruža malo više dostojanstva u smislu povećanja plaća i smanjenja bespotrebno napuhanih poreznih i ostalih davanja. Dublin se digao iz pepela tako što su vladajući ekstremno snizili poreze firmama i tako ih privukli na svoje tržište, posljedično s tom odlukom svjedočili smo enormnom ekonomskom rastu. Socijalne politike i svijest o važnosti mentalnog zdravlja također su na irskom tlu prilično jake i iako takav pristup radniku naravno nailazi na zloupotrebe, puno više je prednosti koje donosi.

Imaš li još što poručiti za kraj?

Kad bi moje riječi imale snagu utjecati na bilo koga, za kraj bih poručila – ne dajte se zajebavat'! Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i uz to što radimo k'o konji imamo osjećaje, želje i potrebe i od svakog od nas s hrvatskim rodnim listom, izvan i unutar države, vlast u Hrvatskoj ima ogromnu materijalnu korist. Nemojmo se ustručavati tražiti svoja prava.