Pakrac 1932. 

piše: Jelena Hihlik

Unatoč svim promjenama, Božić je još uvijek najveseliji i najomiljeniji vjerski blagdan. Ovdje ćemo zabilježiti priču o Božiću kakav je nekad bio i kakav se slavio u okolnim seoskim sredinama, obilježen različitim običajima od kojih se većina nije očuvala do današnjih dana. Vrijeme prije Božića tradicionalno je bilo vrijeme priprave i iščekivanja rođendana božjeg djetešca koje ljudima donosi spasenje, a vrijeme Došašća se tradicionalno provodilo u miru, molitvi, iščekivanju i slavljenju svetaca koji su prethodili ovom velikom blagdanu.

U seoskoj tradiciji katoličkog stanovništva oko Pakraca sv. Katarina odnosno 25. studeni je bio dan kada su se po zadnji put prije Božića održavale tzv. Katarinske zabave ili Katarinballovi. U razdoblju Došašća nepisano pravilo je bilo da nije smjelo biti nikakvih zabava ni vjenčanja jer se smatralo kako se za Božić treba pripremati u miru i tišini. Nakon sv. Katarine započinjale su mise zornice koje su se održavale kako im i samo ime kaže u zoru već u 6.00 sati ujutro. Obilježavali su se sv. Nikola, sv. Barbara i sv. Lucija, sijala se pšenica. Prije Božića krenulo se i s pečenjem kolača i to onih sitnih, suhih koje su još zvali i poheraji.

Medenjaci, paprenjaci, šape, košarice, krancli, pusle brižno su se spremali i skrivali od ukućana koji ih nisu smjeli kušati prije Božića. Na Badnjak se ustajalo vrlo rano već u 4 sata ujutro i palile su se vatre za pečenje pečenica. Bitno je bilo tko će prvi zapaliti vatru, a kada bi je domaćin zapalio, opalio bi iz kubure tako da svi čuju i znaju u čijem dvorištu se počelo s pečenjem. Prije podne pucalo se i karabitom iako je to bilo strogo zabranjeno ali ovo je nekada bila omiljena momačka razonoda. Badnjak je bio dan kada se strogo postilo i nije se mrsilo, taj dan su žene kuhale grah i pače te su umijesile tijesto za poseban božićni kruh kićenac. Ovaj kruh se radio od najfinijeg brašna, a posebno se ukrašavao i podijelio s križem od tijesta na četiri dijela koji su sadržavali simbole četiri godišnja doba.

Pakrac, oltar u Rimokatoličkoj crkvi, 1953

Od graha se u Prekopakri kuhala, danas već zaboravljena saganlija, jelo od graha u bučinom ulju s crvenim i bijelim lukom koje se kuhalo u vrijeme posta prije velikih blagdana Božića i Uskrsa. Na Badnjak su se pekle i štruce - savijače od sira, maka, i oraha. Muški posao je na ovaj dan bio i nasaditi krispan odnosno božićno drvce i unijeti ga u kuću. U neka ranija vremena kitile su se zimzelene grane, a onda smreka te u novije vrijeme jelka ili bor. Badnja večera je bila posebna i odvijala se oko stola u samom središtu kuće. Sva jela su morala biti gotova do 18 sati, a domaćin odnosno glava kuće donosio je izvana slamu u kuću.

Ostali ukućani su stajali oko stola, domaćica je kraj vrata stajala s simplom (pletena zdjela od slame) punom zrnja pšenice, kukuruza, ječma, raži, zobi...Domaćin je ulazio i na različite načine pozdravljao ukućane najčešće sa: Faljen Isus i Marija, svi ukućani bi odgovorili uvijeke, domaćica bi ga posula sa sjemenjem žitarica, dok bi on izgovarao nešto slično ovome: Kokoši vam se legle, guske vam se legle, krave vam se telile, kobile ždrebile, svinje vam se prasile, sve vam živo i zdravo bilo!“. Nakon unošenja slame koja se stavila ispod stola ili ponegdje razasula po cijeloj prostoriji, radile su se pripreme za večeru. Uže kojim se slama vezivala stavljalo se ispod stola. Na stol se stavljao stolnjak, a ispod njega se u križ polagala slama, brus, nož, a u starija vremena i ham od konja. Simpla sa žitom stajala je negdje u kutu kuće, na klupi pored stola ili na samom stolu. Pšenica sa svijećom se također stavljala na stol kao i kruh kićenac , bijeli luk te pinklić (svežanj) sa suhim voćem.

Prije jela se pomolilo i zahvalilo na hrani, a večeru se započinjalo s tim da je svaki član obitelji morao pojesti jedan češanj bijelog luka namočenog u med i popiti malo medene rakije. Zatim se jeo grah saganlija sa suhom ili pečenom ribom, negdje samo grah i kupus. Poslije večere nije se pralo suđe već se kitilo božićno drvce, obično s jabukama kolačarama, orasima, ukrasima od krep papira, svilenim bombonima i sl. Nekada su se zaključavala vrata kuće na Badnjak sve do ponoćke. Na Badnjak se nikome ništa nije smjelo posuđivati, rublje se nije smjelo sušiti vani, a prije Božića sve posuđeno je trebalo vratiti. Stari su vjerovali da u badnjoj noći volovi mogu razgovarati ali da to nije dobro čuti.

Stjepan Kratofil, Božić

Na Badnjak je cijelu noć gorilo svjetlo (lampe, fenjeri) i peć se nije gasila. Poslije ponoćke se pred crkvom igralo kolo, a po povratku kući domaćin je darovao bunar jabukom ili komadićem kruha. Djeca su tu noć spavala na slami, a na božićno jutro kao i danas i onda su djeca tražila dar pod drvcem ali tada od malog Isusa. Darovi su bili puno skromniji od današnjih, djeca su se neizmjerno veselila naranči, voću ili čokoladi. Svečani božićni ručak jeo se uz svijeće i molitvu, a jelovnik je bio prilično bogat. Pače, juha, kuhano kokošje meso sa umakom, sarma, pečenica sa kupus salatom ili hrenom te naravno kolači. Običaj je bio da su prvi dan Božića obitelji same i ne odlazi se u čestitanje, tek drugi dan Božića se ljudi međusobno posjećuju, a na treći dan Božića iznosila se slama koja se stavljala po šljivama i mijenjao se stolnjak na stolu.

Brojni običaji vezani uz slavljenje Božića jednostavno su iščezli pred drugačijim novim vremenima. Kažu da trebamo učiti iz povijesti pa onda naučimo nešto od naših starih i Božić pronađimo tamo gdje je i rođen – u štalici, na slamici, daleko od jakog svjetla i blještavila kojima nas danas zasljepljuju.