Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, pakračka općina brojala je gotovo 8500 stanovnika, pri čemu je sâm Pakrac brojao nešto manje od pet tisuća duša. U razdoblju između tog popisa i onoga najnovijeg, održanog deset godina kasnije, odnosno 2021. godine, kao općina izgubili smo blizu 1500 stanovnika. Time je općina spala na blizu sedam tisuća ljudi, a Pakrac na nešto više od četiri tisuće.

Drastičan je to pad broja stanovnika (gotovo 15 posto) u samo deset godina. Iako se dio tog smanjenja može pripisati starosnoj strukturi stanovništva s kakvom je gotovo pa neminovno očekivati određeni pad iz godine u godinu, jasno je kako je velik dio razloga za ovako drastičan pad broja ljudi zapravo iseljavanje.

Naime, Hrvatska je 2013. godine ušla u EU, a samim time dodatno je olakšan proces iseljavanja domaćeg stanovništva u potrazi za boljim poslovima diljem europskog zapada, uz neke od nama tradicionalno primamljivih zemalja kao što su Njemačka, Austrija i po novome Irska. Mnogi Hrvati, Slavonci, Pakračani, krenuli su „trbuhom za kruhom“, rješavati svoje financijske i egzistencijalne probleme izvan granica naše tek relativno nedavno osamostaljene domovine.

Iako je s „domoljubne“ strane u pitanju određeni paradoks, ekonomski gledajući, stvar je posve logična. Visina plaća, naročito u određenim zanimanjima, u zapadnoeuropskim državama kojima naši emigranti gravitiraju ponekad je i višestruko veća negoli na domaćem tržištu rada, zbog čega je čista matematika počesto uspjela nadvladati nevoljkost napuštanja vlastitog okruženja, obitelji i prijatelja.

Odi mi, dođi mi

Nije samo gola visina primanja jedini faktor zbog kojega su mnogi naši sugrađani napuštali Hrvatsku. Nerijetko su kao razloge znali isticati i društvenu klimu te političke okolnosti, odnosno osjećaj kako društvo nije dovoljno uređeno te kako je korupcija u određenim sferama uzela dovoljno maha, a često se stjecao dojam i kako je politička podobnost važnija od sposobnosti, a članska iskaznica od zalaganja, marljivog truda i rada. Čitav niz faktora, dakle, motivirao je generaciju mladih ljudi da se kroz upravo odškrinuta vrata zapute ka zapadu iz države koja je tek nedavno pristupila velikoj europskoj obitelji.

Ipak, u zadnje vrijeme svjedočimo i suprotnom trendu. Iako je iseljavanje u druge države iz Hrvatske i dalje prisutno, prisutan je i trend povratka naših „ausländera“ i „foreignersa“ u matičnu državu. Poznata je činjenica kako Hrvatska općenito muku muči s demografijom te se čini kako stanovništvo gubimo nezaustavljivo – što zbog niske stope fertiliteta, što zbog nepovoljnog emigracijsko-imigracijskog salda.

Tom, kao i svim ostalim trendovima, kad-tad i kako-tako morao je doći kraj. Tako u zadnje vrijeme na ulicama većih gradova, ali pomalo i u nešto manjim sredinama, možemo uočiti sve veći broj stranih radnika koji su prispjeli iz za naše pojmove egzotičnih zemalja u potrazi za svojim komadićem europskog sna. Hrvatski ekonomski rast i povećane prosječne plaće nisu doduše privukle samo strane radnike, već su motivirale i velik dio naših friških iseljenika da počnu razmišljati o povratku kući.

Troje povratnika i tri lokalne poduzetničke priče

Opet, nije samo visina plaće taj presudan faktor zbog kojega iseljenici krenu razmišljati o povratku. Ima tu više čimbenika. Kao prvo, Hrvatska je ipak nakon ulaska u EU postala osjetno uređenija država – i na razini društvenog poretka, ali i npr. na razini infrastrukturnih zahvata. Pa kada bismo samo Pakrac danas usporedili s onim gradom od prije desetak godina, uočili bismo brojne i značajne iskorake, od onih infrastrukturnih (prvenstveno aglomeracija), pa do vizualno-funkcionalnih (energetska obnova zgrada, nova gradska šetnica), a ističe se i razvoj sportskog centra koji iz godine u godinu biva bogatiji za nove sadržaje.

Razlike između država u koje su naši mladi, a ponekad i čitave mlade obitelji, odlazili trbuhom za kruhom i Hrvatske iz koje su odlazili, smanjile su se, a došlo je i do još jednog efekta, a to je da čovjeku nakon provedenog određenog broja godina u inozemstvu vremenom počinje nedostajati ono okruženje u kojemu je odrastao i kojemu se najčešće ima prirodnu potrebu vratiti.

Za potrebe teme broja ovaj smo put tako odlučili porazgovarati s troje mladih Pakračana koji su u određenom trenutku svog života odlučili otići u inozemstvo i okušati svoju sreću na tamošnjim tržištima rada, a u određenom su se trenutku ipak odlučili vratiti u rodni kraj i stečena iskustva, a i dio ostvarene ušteđevine, uložiti u poslove kojima se namjeravaju baviti i nastaviti ih razvijati ovdje, u svom i našem dvorištu.

Mario Grgić (28), školovani konobar, prekaljeni građevinar i budući autoprijevoznik

Prvi iseljenik-povratnik koji je pristao podijeliti svoju priču je Mario Grgić, koji se odlučio vratiti u Pakrac u kojemu je i odrastao i ovdje pokrenuti posao. Mario dolazi iz Pakraca, a rođen je u Bjelovaru prije 28 godina.

Srednju školu završio je u Ekonomskoj i turističkoj školi Daruvar, a pohađao je smjer za konobara. Nakon što je po završetku srednje škole odradio ljetne sezone kao konobar na jadranskoj obali, a prije odlaska u inozemstvo, četiri-pet godina radio je u građevinskoj firmi kod oca.

Bavili su se visokogradnjom, niskogradnjom, šalovanjem, betoniranjem, armiranjem i povezanim radovima. Najviše su radili na području Zagreba i jadranske obale, u Istri, Primorju, Dalmaciji. Plaća mu je bila dosta dobra i ovdje u Hrvatskoj, ali ipak puno manja nego vani, primjerice u Austriji ili Njemačkoj.

„U jednom trenutku dobio sam potrebu pokušati se osamostaliti, vidjeti mogu li u poslu uspjeti bez podrške obitelji. U inozemstvo sam otišao s 23 godine, a destinacija je bila jug Njemačke, preciznije Burghausen u Bavarskoj. Ondje sam izvodio armiračke radove u građevinskoj firmi, a taj sam posao našao na preporuku radnog kolege. Ondje sam imao smještaj i organiziran prijevoz na radno mjesto, dok sam se za hranu morao pobrinuti sam“, priča Mario, pojašnjavajući da mu je život bio organiziran tako da je živio s cimerima. U jednoj sobi spavalo ih je po dvoje, a s ostalima su dijelili zajedničku kuhinju i boravak.

Nakon toga zaposlio se u jednoj velikoj njemačkoj firmi koja zapošljava par tisuća ljudi, tu je imao smještaj i svaki tjedan prijevoz za Hrvatsku iz Njemačke i nazad. Ta firma se bavila doslovno raznim djelatnostima, od prodaje i transporta betona, visokogradnje, ugradnje gotovih betonskih elemenata (zidova, deka, stepenica, balkona), niskogradnje, sve do gradnje mostova i autoputova.

Kad je prvi put došao u Njemačku, kaže, svidio mu se osjećaj nečeg novog. Shvatio je to kao novi izazov te se dosta brzo privikao na novu okolinu, nove ljude i novi jezik, a plaća mu je je bila gotovo dvostruko veća nego u Hrvatskoj.

Ipak, cilj mu je bio vratiti se u svoju zemlju, pričati svoj jezik, živjeti u svojoj kulturi i u skladu sa svojim običajima. „I kad sam odlazio, to je bilo s mišlju kako ću se jednog dana vratiti i ako Bog da, započeti vlastiti posao“, otkriva Mario, koji je u inozemstvu sveukupno proveo preko tri godine.

Plan je bio uštedjeti nešto i vratiti se

„Namjeravao sam tijekom svog boravka i rada u Njemačkoj nešto uštedjeti kako bih to kasnije mogao uložiti u nešto ovdje, kod nas, bila to nekretnina, posao ili nešto slično“, kaže. Uspoređujući sredine u kojima je boravio i radio vani, primjećuje kako je ondje veći protok ljudi, a veća je i ekonomska aktivnost u odnosu na Pakrac i pakračko područje. Međutim, u Pakracu se dosta toga naočigled promijenilo, kaže, prvenstveno što se tiče izgleda grada. „Primjetan je osjetan napredak, puno se toga uredilo vizualno, uočljive su nove fasade“, govori Mario.

U međuvremenu je u Hrvatsku uveden i euro, uslijed čega su i neke cijene vrtoglavo skočile, što je na neki način i očekivao. Unatoč svemu, u Pakracu se danas osjeti određena poslovna perspektiva, a čini mu se i kako se dosta ljudi namjerava vratiti iz inozemstva. Povratkom mladih ljudi neminovno je da se stvari pokrenu nabolje, a Mario očekuje kako će se samim time u budućnosti otvarati i dodatni poslovi i poslovne prilike. „Optimist sam u pogledu svog budućeg poslovanja. Bez rada i truda nema ništa, a osobno sam takav da se volim truditi, zalagati i raditi, zbog čega vjerujem kako ću uspjeti“, odlučan je.

Mario je upravo u postupku otvaranja autoprijevozničke tvrtke, a namjerava se baviti prijevozom raznih roba koje ulaze u gabarite nedavno kupljenog transportnog vozila. Obrt još nije otvoren, ali u planu je da uskoro krene s radom. S povećanjem opsega posla u budućnosti, firmu namjerava širiti, a time i povećavati broj vozila. „Vrijeme će pokazati kako će se posao razvijati, ali svakako sam ambiciozan i volio bih da u budućnosti moj posao raste“, potvrđuje.

Što se tiče kvalitete života, misli kako je ona puno bolja kod nas, upravo zbog toga što je u inozemstvu čovjeku u glavi samo onaj zadatak koji mora odraditi, nakon čega valja odmoriti, a sutradan opet nastaviti isto – i tako iz dana u dan. Zapravo se najviše veselio ponovnom dolasku u svoje mjesto u kojem bi provodio slobodno vrijeme, tako da je praktički svaki tjedan putovao za Hrvatsku i natrag.

Mladima koji razmišljaju o odlasku „trbuhom za kruhom“ poručuje da sve probaju i u svemu se okušaju kako bi stekli što više iskustva u raznim područjima. Ipak, savjetuje im da je najbolje biti na svom te pokušati napraviti nešto u mjestu u kojemu si rođen i odrastao.

Sebastijan Draksler (34), IT stručnjak i programer

„Kad odeš van, na zapad, prve dvije-tri godine bude super, jer sve ti je novo, po uređenosti na samim ulicama možeš vidjeti gdje tvoj novac od poreza odlazi i postoji dojam da se taj novac troši na ispravan način“, kaže 34-godišnji Sebastijan Draksler, rođeni Pakračanin s aktualnom adresom u Lipiku.

Nakon te dvije-tri godine, shvatio je da je ipak u pitanju drugačiji svijet nego kod nas. U zapadnoj Europi puno se teže stječu nova prijateljstva, za razliku od Južne Amerike, u koju je putovao i tamo svjedočio drugoj krajnosti. „Dovoljno je izaći na ulicu i naći ćeš najboljeg prijatelja, dok su s druge strane u zapadnoj Europi ljudi vrlo zatvoreni. Naš je kraj upravo negdje između te dvije krajnosti. Imaš s kim popiti kavu, ne moraš susret najavljivati mjesec dana unaprijed“, primjećuje Sebastijan, iako kaže kako se čini da taj zapadnoeuropski princip nekako na mala vrata pokušava ući i kod nas.

Još na 5. godini faksa počeo je raditi u jednoj velikoj osječkoj IT firmi. „Plaća je bila prilično niska, krenuo sam s nešto preko 4000 kuna, a prije odlaska u Austriju, zadnja mi je plaća bila 6200 kuna“, kaže. U Grazu je odmah prešao na triput veću plaću. Kao dobru stranu rada u Osijeku (Span Osijek) ističe to što je u pitanju bila velika firma i imao je od koga naučiti raditi posao. U Austriju je došao približno pola godine nakon što je završio faks, a već je znao raditi bolje od mnogih tamošnjih programera, bio je negdje na razini njihovih viših programera.

Pri odlasku u Graz imao je 26 godina. Odluku za odlaskom potaknulo je to što je shvatio da se svaki mjesec mora financijski „krpati“, posuđivati novac od roditelja, npr. za trodnevni odlazak na more. „Bilo je teško sustizati obaveze. Kad sam vidio kakve su plaće vani i da imam priliku otići, odluka nije bila teška. Kad sam došao u Graz, u startu mi je sve bilo nepoznato. Ondje sam otišao s bivšom partnericom, koja je inače rodom iz Vinkovaca, a upoznali smo se u Osijeku. Tamo smo našli stan, koji je bio prazan, tako da smo sami morali kupiti sav namještaj, u početku smo imali samo jedan madrac“, prisjeća se.

S kolegama na poslu odmah se dobro uklopio, budući da smo pričali istim „IT“ jezikom. Upravo zbog toga što se tamo dobro snašao, svih pet godina koje je proveo u Grazu, radio je u istoj firmi. U trenucima kad je odlazio u Austriju, kaže kako je mislio da se nikad neće vratiti, a priznaje i da mu se Hrvatska tad malo i „gadila“. „Zbog malih plaća i administrativnih nelogičnosti, smatrao sam da se više nikad neću vratiti živjeti u Hrvatsku, a jedna od kapi koja mi je prelila čašu bila je situacija kad mi je pauk digao auto u Zagrebu ispred Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski“, dodaje.

Pakrac se totalno promijenio

Kaže kako ga je na misli o povratku potaknuo određeni osjećaj usamljenosti. „Iako sam tamo imao prijatelje, nije kao kod nas da ćeš s njima ići roštiljati. Primjerice, okupili bismo se kad bi netko imao rođendan i to je to. Ovakva neobavezna tjedna ili mjesečna druženja, kakva su nama normalna, to tamo ne postoji. Mnogi ljudi koji su došli s područja Balkana u Graz naglašavaju upravo to, osjećaju da to nije njihov mentalni sklop i njihovo prirodno okruženje“, kaže.

U tim trenucima htio se samo vratiti u Hrvatsku, nebitno kamo. Jednom prilikom vozio je prijateljicu Doris Marelju, čiji je otac Darko stradao na radnom mjestu i boravio na rehabilitaciji u Krapinskim Toplicama. Kad su došli tamo, mjesto mu se odmah svidjelo. Vrlo je brzo odlučio da se upravo tamo želi vratiti, jer je blizu Grazu, gdje mu živi sin s bivšom partnericom te je po povratku neko vrijeme proveo upravo ondje, kao podstanar.

U Austriji je, kaže, uštedio neki novac, što je bilo olakšano činjenicom što tamo zakon propisuje isplatu dvostrukih plaća i mirovina, u lipnju i prosincu, dakle dvaput godišnje. Po povratku u Hrvatsku tako je imao dosta ušteđenog novca.

Primjećuje veliku razliku između Hrvatske u trenutku kad ju je napuštao i kad se vraćao, a to se najviše očituje kroz financijsku moć ljudi koji generalno imaju više novca nego u ono vrijeme. Osim toga, kaže i kako su neke stvari dosta sređenije, npr. u današnje vrijeme djeluje nezamislivo da ljudi rade četiri mjeseca bez da dobiju plaću, što je prije osam godina bilo posve normalno. „Kad putuješ po svijetu, danas možeš vidjeti Hrvate i u udaljenijim zemljama, dok prije nisi mogao vidjeti Hrvate npr. u Južnoj Americi. Pakrac se promijenio totalno, vidi se da je puno uređeniji nego što je bio“, kaže.

Sebastijan je nedavno kupio kuću u Lipiku, iz koje vodi svoj obrt u sklopu kojega radi za druge firme temeljem projektnih suradnji, većinom iz Austrije i Zagreba. „Imam puno iskustva u svojoj branši, otkad sam završio faks, nije prošlo mjesec dana da nisam radio. Ne bojim se da će mi umjetna inteligencija „oteti“ posao, jer ako si stvarno dobar u onome što radiš, uvijek ćeš naći svoju nišu“, kaže samouvjereno.

Napominje kako u našem kraju imamo bogomdanu prirodu, čist zrak, očuvane šume kakve su rijetkost danas u Europi. „Ne bismo trebali čekati da nas netko zaposli, već trebamo biti proaktivni. I ja sam prije čekao da me netko zaposli, a sad sam u poziciji gdje bih možda čak ja mogao nekome dati posao“, poručuje. Primjećuje i kako se kod nas još uvijek može relativno jeftino kupiti nekretnina te kako se sve više ljudi vraća.

Ivana Grgić (39), ugostitelj i jedna od voditeljica Hotela Pakrac

Ivana dolazi iz Brekinske, a prije odlaska u inozemstvo radila je u privatnoj tvrtki u Pakracu. „Iako je plaća bila redovita, nije bila dovoljna za četveročlanu obitelj. Moja djeca tada su imala 15 i 17 godina i imala su brojne potrebe. Osim toga, bilo je potrebno uložiti u kuću, što moja plaća tad nije mogla pokriti. Zbog toga sam prije sedam godina odlučila otići u inozemstvo, kada sam imala 33 godine“, započinje svoju priču.

Kratko je vrijeme provela u Italiji, a zatim je otišla u Njemačku. Tamo je šest godina radila u ugostiteljskom sektoru, baveći se ugostiteljstvom i turizmom. Počela je kao sobarica i pomoćni radnik u kuhinji, a kasnije je postala voditeljica ugostiteljskog domaćinstva. „Za naše prilike, plaća je bila dobra, ali živjela sam u iznajmljenom stanu i povremeno dolazila kući, premda ne onoliko koliko sam željela“, kaže.

Hotel kao nit vodilja

O povratku nije razmišljala sve do prije godinu dana, međutim, budući da su joj djeca, obitelj i prijatelji ostali u Hrvatskoj, u njoj se probudila želja za povratkom. „Kada sam se odlučila vratiti, željela sam pokrenuti vlastiti posao. Još na predzadnjem natječaju za zakup hotela prepoznala sam priliku, s obzirom na to da sam stekla iskustvo u sličnim poslovima u Njemačkoj. Smatrala sam da hotel ima potencijala i vidjela sam sebe u toj ulozi. Imala sam određenu ušteđevinu s kojom sam mogla započeti posao“, govori.

Kaže kako uočava veliku razliku između Hrvatske kakva je bila kad je odlazila i Hrvatske danas. Tada su plaće bile znatno niže, a poslova je bilo malo. Trenutno se vidi isključivo u Hrvatskoj i ne planira ponovno odlaziti u inozemstvo te vjeruje kako njen poslovni poduhvat u Pakracu ima svijetlu budućnost.

Svima koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo poručuje kako moraju biti svjesni razlika u mentalitetu. „Ako želite zaraditi i uštedjeti, morat ćete puno više raditi, a meni je najteže bilo što sam bila sama. No, ako se ipak odlučite na taj korak, trebali biste iskoristiti priliku, a sve što naučite vani jednog dana ćete donijeti natrag u svoju domovinu“, poručuje Ivana.