U zadnje dvije godine vjerojatno ste barem nekoliko puta primijetili jedan bračni par koji pakračkim ulicama uvijek trči zajedno. Teško ste ih zapravo i mogli vidjeti zasebno, jer oni se najčešće ne odvajaju. Sva ona pravila, sve one regule koje uzimamo zdravo za gotovo i koje nas ponekad u životu i koče te odvlače s puta našeg pravog životnog poziva, ili kao što bi Dimcho i Mariana rekli, od naše misije, za njih ne vrijede. Odlučili su sebi i svijetu pokazati i dokazati što se sve može kad se donese čvrsta odluka i kad se ustraje. Presudno je doduše da ta odluka bude stopostotna i da se ne obaziremo na prepreke – a tad štošta onoga što je djelovalo nemogućim odjednom malo po malo, uz naprstak dosljednosti i upornosti, postaje mogućim.

Pa tko je ovo dvoje naših nesvakidašnjih protagonista koji žive svoj pakrački san? Oboje sviraju klavir. Dimcho Velichkov rođen je 1987. u Staroj Zagori, u Bugarskoj, a Mariana Koval 1995. u Perehinske, u regiji Ivano-Frankivsk, u Ukrajini. Prije šest godina, Dimcho je bio učitelj klavira u Beču, a Mariana mu je bila učenica. Svidjeli su se jedno drugom čim su se upoznali, pa bismo mogli reći da se ljubav rodila na prvi pogled. Već dva mjeseca od upoznavanja bili su sigurni kako su jedno za drugo, a nakon desetak mjeseci su se vjenčali.

Ljubav na prvu i skok u tenisice

„Mnogo sam godina proveo u Beču, 15-ak godina. U Beč sam stigao kad sam imao 18 godina. Ondje sam godinama studirao, a zatim i poučavao dvije ili tri godine prije nego što smo se Mariana i ja vjenčali 2019.“, započinje priču Dimcho. Nakon vjenčanja otišli su u Mađarsku, u kojoj su proveli dvije godine. To je bilo u vrijeme prije COVID-a, kad je glazbenicima bilo teško, čak i onima u Beču. „Puno je lakše zaraditi novac kao učitelj, ali to nije ono zbog čega smo se pripremali, to nije naša misija, nije nam cilj poučavati. Misija nam je da budemo koncertni pijanisti, a to je teško ostvariti, jer bez veza nije bitno koliko si dobar, ne vrijediš ništa. Ako imaš veze, možeš svirati bez obzira na to jesi li dobar, izvrstan ili tek osrednji izvođač. Ta situacija vrijedi za čitav svijet i nije specifična za određenu zemlju“, opisuje Dimcho kako favoritizam dotiče i tu sferu ljudskog djelovanja, gdje ga možda na prvu i ne bismo očekivali.

U Mađarskoj su živjeli u gradiću blizu austrijske granice, 60-ak kilometara udaljenom od Beča. Tamo 2020., 2021. godine postali su očajni, pripovijeda Dimcho, jer koncerti se nisu održavali, a oni su željeli nastupati. „Jedino što nam je preostalo bila su natjecanja, online natjecanja. Sudjelovali smo na brojnim natjecanjima, ali ništa nismo uspjeli postići. Kao što sam rekao, ako nemaš veze, nitko si i ništa. Nije važno kako sviraš, ako nisi poznat, ne možeš napredovati. Nakon četiri, pet, šest natjecanja, rezultat bi uvijek bio isti – ništa, ništa, da, jako ste dobri, ali – ništa. Došli smo do točke u kojoj smo bili toliko očajni da smo počeli razmišljati o tome da se ostavimo glazbe i krenemo se baviti nečim drugim“, kaže Dimcho.

U to su vrijeme započeli s trčanjem i odlučili doći do profesionalne razine. To je bilo vrlo teško, jer su kretali od nule. „Znali smo da će nam za postizanje zacrtanog cilja, a to je pobjeđivanje u utrkama na natjecateljskoj razini, trebati dvije do tri godine. Nadali smo se da ćemo jednog dana doći u situaciju da nas ljudi zamijete kao trkače, a da će nas onda istovremeno prepoznati i kao glazbenike koji mogu biti profesionalci u dva različita područja“, pojašnjava Dimcho njihovu ideju.

Trčanjem se, kaže, bavio već dugo. Amaterski je trčao 15-ak godina, doduše vrlo polagano i samo ljeti. Danas trče svakodnevno, od približno 10 do 15 kilometara, odnosno oko sat vremena dnevno. „To je postalo dio naše rutine. Do prije dvije godine nije bilo tako. Kad smo tek započinjali, kretali smo s polaganih 2-3 kilometra, nakon čega bismo bili umorni. Dva do tri dana nakon toga ne bismo trčali, već samo hodali, kako bismo se oporavili. Nakon nekoliko mjeseci podigli smo tempo na triput tjedno, pa nakon nekog vremena na četiri puta tjedno, pa onda na gotovo svaki dan – za što nam je trebala godina dana“, podsjeća se. Dodaje kako su s trčanjem krenuli u rujnu 2021., što će reći da trče nešto preko dvije i pol godine.

Panonija previše ravna za trkače, Pakrac idealan

Od trčanja se može zaraditi, kažu, iako sponzore nemaju, što im predstavlja određeni problem. I dalje traže sponzore koji bi im mogli pomoći, međutim napominju da ako si došao do određenog vremena, a njihova je dionica ona od pet kilometara, u Hrvatskoj na lokalnoj razini možeš zaraditi solidan iznos. „U proljeće, ljeto i jesen, gotovo svaki tjedan se negdje održava utrka, dok se one plaćene održavaju dva do tri puta mjesečno. Ako si dovoljno dobar, možeš zaraditi oko tisuću eura mjesečno. Krenuli smo od ničega, preko manjih iznosa, pa do sve većih“, kaže Dimcho, pridodajući kako trenutačno zarađuju podjednako od glazbe i od trčanja.

Dimcho nema braće ni sestara, a roditelji, koji su nekoć radili u glazbenoj školi u njegovom rodnom gradu i dalje žive u Bugarskoj. Zahvaljujući njihovom utjecaju, klavir je počeo svirati još kao dijete. Redovito odlaze onamo kako bi posjetili njegove roditelje i školske prijatelje, a isto tako redovito posjećuju i Marianinu obitelj u Njemačkoj. Njena je obitelj inače u Njemačku preselila prije mnogo godina, zbog studija i profesionalnog napredovanja, nakon čega su ondje našli i poslove te ostali živjeti.

„Kad smo počeli trčati, razmišljali smo kako želimo nešto dijametralno suprotno glazbi. Sport se nametnuo sam po sebi. Trčanje je odličan odabir, jer ne treba ti bicikl koji košta 10-ak tisuća eura, već samo tenisice i trčiš. To je vrlo jednostavna, vrlo prirodna aktivnost koju možeš obavljati svakodnevno. Kad sjedimo i sviramo klavir, sjedimo satima, a to nije dobro. Nedostaje nam pokret, sport, trčanje. Jedno tako nadopunjuje drugo – glazba razvija mozak, a sport razvija tijelo“, objašnjava Dimcho.

S trčanjem su započeli u Mađarskoj, međutim teren je ondje posve ravan. Dva ili tri mjeseca nakon trčanja po ravnicama, shvatili su kako moraju preseliti negdje gdje teren nije posve ravan, što će im pomoći da unaprijede treninge. „Tražili smo neke brdovitije terene u drugim državama, u Češkoj, Poljskoj, Austriji. Pogledali smo kakvo je stanje u Hrvatskoj, odlučili provjeriti i na kraju se prije dvije godine odlučili ovamo i preseliti“, kaže Dimcho.

Ciljevi umjesto planova, Eliud Kipchoge kao inspiracija

„Što se tiče budućnosti, ne bih rekao da imamo planove, već ciljeve. Planovi su promjenjivi, zbog čega je bolje imati ciljeve. Kad imaš ciljeve, ako se neki planovi u međuvremenu i promijene, to ne mijenja cilj. Isto vrijedi za trčanje i za glazbu. Zato ne planiramo budućnost, ali imamo ciljeve. Želimo svirati na koncertima kao i drugi normalni glazbenici, dvaput-triput mjesečno“, otkriva Dimcho jedan od glavnih ciljeva ovog dinamičnog dua. Budući da je to bez veza nemoguće ostvariti, prije dvije godine pokrenuli su Instagram profile, jedan glazbeni i jedan sportski. Na „klavirskom“ Instagramu imaju preko 10 tisuća pratitelja, a na sportskom preko 2 tisuće.

„U zadnje dvije godine napravili smo brojne snimke, videosnimke koje smo sami uređivali. To su glazbeni spotovi u kojima izvodimo klasičnu glazbu na klaviru. Sve smo to izradili sami i potrudili smo se to napraviti na profesionalnoj razini. Što god da činimo, nastojimo da to bude profesionalno – ne zanimaju nas hobiji ni amaterizam“, odlučan je Dimcho.

Kad ljudi čuju da trče, a imaju relativno puno godina za trkače, često ih proglašavaju starima, kaže. „Željeli smo svima dokazati da je dob samo broj. Ako uistinu nešto želiš, možeš to učiniti. Maratonci Eliud Kipchoge (39) i Kenenisa Bekele (42) i dalje trče i bolji su od 99 posto konkurenata. Ako znaš kako tijelo funkcionira, kako trenirati, što je optimalno za tvoje tijelo – ne treba ga forsirati, treba ostaviti prostora za oporavak, treba paziti na prehranu – u takvim okolnostima možeš trčati godinama, bez problema i bez ozljeda. U slučaju urođenih mana, primjerice sa srcem, krvnim žilama, ne možeš biti profesionalac. U suprotnom, ako nisi ekstremno visok ili nizak, možeš bez problema biti trkač“, uvjerava Dimcho, dodajući kako genetika igra određenu ulogu, ali najčešće ne presudnu, dok je najbitnije zdravlje.

Vratio se na onaj presudan trenutak, dok su u Mađarskoj bili očajni zbog nedostatka koncerata i neuspjeha na natjecanjima. „U ljeto 2021. bili smo u Bugarskoj, u vrijeme kad su se održavale Olimpijske igre. Vidio sam Eliuda Kipchogea koji je predvodio ceremoniju. Tad nisam znao tko je on, ali djelovao je kao netko tko je pun samopouzdanja, kao netko tko je zaslužio to zlato. Mogu reći da me na neki način nadahnuo, aktivirao je neku sklopku u mom mozgu i dva-tri tjedna nakon toga, nakon što smo se već vratili u Mađarsku, na osnovu toga dobio sam ideju. Poveo sam Marianu u slastičarnicu i uz kolač joj izložio svoju ideju. Pitao sam je, jesi li spremna biti profesionalna trkačica? Vrlo je teško, počet ćemo od ničega, trebat će nam godine, suočavat ćemo se s preprekama, ali nećemo odustajati ni pod koju cijenu“, predložio je supruzi Dimcho, na što je ona izrekla sudbonosno „da“.

Dodaje kako žele ljudima pokazati da pravila – poput onih da moraš trenirati od djetinjstva, da moraš imati vrhunsku genetiku, da moraš imati trenera, da moraš biti mlađi – da sva ta nepisana pravila koja je netko zacrtao i kojih se ostali drže nisu odraz stvarnosti. „Ta nas „pravila“ ograničavaju. Mnogi su ljudi pokušali pokrenuti nešto, bilo kao sportaši ili na drugim područjima, da bi im članovi obitelji ili prijatelji rekli, ne možeš to, prestar si, predebeo si, prenizak si, nećeš uspjeti, izgubit ćeš… ti glasovi obeshrabruju mnoge koji nakon njih niti ne pokušaju ili pak brzo odustaju“, dodaje Dimcho.

Kaže kako ne mogu znati koliko će dugo ostati u Pakracu, ali zasad su ovdje. Ovdašnji im ljudi odgovaraju, mentalitetom su vrlo slični Bugarima i Ukrajincima. Govore kako je i hrana također vrlo slična te kako im mnogo bolje odgovara boravak ovdje nego u Austriji, Njemačkoj i ostalim zapadnijim državama.

Neiskorišteni potencijali našeg kraja

Dimcho i Mariana imaju dva prijedloga za Pakrac za koje smatraju da bi ga mogla unaprijediti. „Kao prvo, iako postoji klavir u glazbenoj školi, mislimo da bi bilo dobro da grad kupi još jedan profesionalni koncertni klavir. Osim toga, grad bi ljeti mogao organizirati glazbeni festival koji bi trajao mjesec ili dva. Primjerice, ljetni festival u makedonskom Ohridu traje dva mjeseca i gotovo svake večeri održava se koncert. To je vrlo velik događaj s polustoljetnom tradicijom i na njega dolaze poznati međunarodni glazbenici koji nastupaju na žičanim, puhačkim instrumentima, na klaviru, s orkestrima... Kad bi Pakrac imao profesionalni koncertni klavir, moglo bi se organizirati nešto slično u ljetnim mjesecima, a takav bi festival dodatno privukao turiste, ali bi privukao i glazbenike iz okruženja“, smatra ovaj proaktivni bračni par. Kažu kako bi to napunilo hotel, kao i bazene u Lipiku. Kad bi Pakrac organizirao takav mjesec u suradnji s Lipikom, on bi primjerice mogao uključivati i jahanje na konjima iz lipičke ergele, od Lipika do Pakraca i natrag.

Misle kako bi turizam trebao biti okosnica gospodarstva ovog kraja, jer imamo gore, rijeku, Daruvar i Lipik imaju toplice, a tu su i konji. Turizam ovog kraja treba biti autentičan i oslanjati se na ono što ga i čini posebnim, predlažu.

Dimcho i Mariana članovi su Atletskog kluba Fit Zaprešić. „Zbog administrativnih potreba neophodno je imati klub, jer bez toga ne bismo mogli ni sudjelovati na nekim utrkama i vremena nam ne bi bila službeno priznata. Na utrkama nam je cilj biti među prvih tri, a dosad smo to manje-više svaki put uspijevali“, kaže Dimcho, dodajući kako na utrkama zna biti od 50 pa čak do 700 trkača.

Mariana je ostvarila vrhunske rezultate na nekim velikim utrkama te je u Splitu primjerice pobijedila, u Zagrebu bila druga, a u Beču dvaput treća. „Najradije trčimo na pet kilometara. Postoje brojne utrke na kojima udaljenosti nisu precizne. Utrka je možda deklarirana kao utrka na 5 kilometara, a zapravo je 5,2 ili 4,8 kilometara. Amaterima to nije presudno, ali nama to čini veliku razliku jer te razlike utječu na ostvarena vremena. Zato trčimo samo na certificiranim utrkama, na kojima je certifikatom zajamčena stvarna duljina staze“, objašnjava Dimcho.

Pet kilometara trenutačno trči nešto iznad 17 minuta, dok je Mariana nekih pola minute sporija. Kažu kako im je cilj biti još puno brži od toga, premda to nije lako postići, pogotovo za nekoga tko je krenuo u njihovim godinama. Ipak, kaže Dimcho, ako uspiješ pronaći odgovarajuće vježbe za svoje tijelo, pravi režim i prehranu, sve postaje puno lakše. Dodaje i kako u zadnjih šest mjeseci treninge više i ne osjećaju, već su im postali nešto normalno te ih više i ne umaraju.

Analizirajući njihove tipične dane, kaže kako nemaju puno slobodnog vremena, ali s druge strane, sve im je slobodno vrijeme. Kaže kako njima posao nije nešto što ne žele raditi, već upravo suprotno, a dani su im isprepleteni omiljenim aktivnostima – vježbanjem sviranja i trčanjem. Kaže i kako slobodno odlučuju kad što žele raditi, pa tako, ako je ljeti prevruće, neće trenirati u 13 ili 14 sati, kao što to rade zimi, već u 18 ili 19 sati.

Kad trčimo, onda smo trkači, a kad sviramo, onda smo glazbenici

„Sve radimo zajedno. Otpočetka smo shvatili da smo jedno za drugo, a naša je veza skladna jer imamo iste životne ciljeve. Bavimo se istim stvarima, što jača i osnažuje našu ljubav. Prepreke uvijek postoje, uvijek su tu glasovi u glavi koji obeshrabruju, bilo da se radi o trčanju ili muziciranju. Važno je pronaći svoju misiju – poučavanje nas nije ispunjavalo i u to vrijeme nismo bili sretni, ali kad smo počeli s trčanjem i kad smo krenuli raditi ono što želimo, sve poteškoće postale su beznačajne“, kaže Dimcho.

„Udobnost nas srozava, u udobnosti ne radiš ono što uistinu želiš, nisi zadovoljan i polagano propadaš. Sve počinje u glavi – ako želiš početi s tjelovježbom, to mora biti stopostotna odluka i na nju ne smiju utjecati druge okolnosti. 95 ili 99 posto nije dovoljno, odluka mora biti stopostotna“, pojašnjava njihovu životnu filozofiju Dimcho. Kaže i kako je u jednoj fazi imao preko 100 kilograma, a u međuvremenu ih je skinuo 25. Do toga je došlo jer je svirao, a pritom sjedio, zatim bi predavao, a sve to bez fizičkih aktivnosti. Nije pomoglo ni što je pritom jeo hranu koja nije najzdravija.

Zamolio sam ga da savjetuje sve nas koji smo svjesni važnosti tjelovježbe, ali kod kojih to većinom ostaje samo na teoriji. „Primjerice, možeš krenuti s hodanjem, jednom dnevno po 30 minuta ili sat vremena. To je odličan početak. Ako osjetiš da ti treba još aktivnosti, možeš početi raditi i druge stvari, recimo sklekove. Tjedan dana jedan sklek dnevno, pa svaki sljedeći tjedan jedan sklek više. Možeš početi igrati tenis, bilo što što uključuje pokrete“, savjetuje Dimcho. Dodaje i kako je dosljednost od presudne važnosti, kako kod sviranja klavira, tako i u trčanju – bolje je napredovati polagano, ali dosljedno.

Za kraj mi kažu kako se osjećaju podjednako glazbenicima i trkačima te da su ono što rade u tom trenutku. „Kad trčimo, onda smo trkači, kad sviramo, onda smo glazbenici. Kad sviraš jedan komad, trebaš razmišljati o njemu, a ne o sljedećemu. Isto je na treningu, ne razmišljaš o sljedećem kilometru ili sljedećem ponavljanju, već trebaš biti u trenutku“, kažu mi za kraj.

Pozdravljajući se s ovim netipičnim Pakračanima, nisam mogao nego zamisliti se na trenutak. Kao da sam bio u prisutnosti dvojca koji je probio životnu šifru, koji je shvatio da se na neka pravila ne treba obazirati, da se puno toga može kad se stvarno hoće, da prava ljubav ne posustaje i preskače prepreke kao da ih i nema te da je Pakrac, gle čuda, savršen poligon za srednjoprugaše. Još da nam je onaj profesionalni koncertni klavir, pa da popraćeni zvucima Brahmsovog prvog klavirskog koncerta u d-molu na lipicancima odjašemo u zvjezdanu ljetnu noć…