„Hoću li i ja onda naručiti nešto hranjivo?“, postavio je Luky retoričko pitanje meni, sebi i konobarici neposredno nakon našeg susreta u jednom pakračkom kafiću u koji sam pristigao koju minutu prije njega i na terasi narečenog ugostiteljskog objekta ga čekao s friško naručenom, dobrano orošenom bocom jednog prehrambenog tekućeg proizvoda na bazi hmelja.

Iako po struci komercijalist, trgovački putnik koji radi na promociji i prodaji medicinskih proizvoda, Marijan Lukić – Luky istovremeno je i pasionirani bajker, amaterski fotograf, hobistički bloger i putopisac te nekoć djelatna vojna osoba JNA, a kaže kako mu je najljepše zanimanje koje je imao bilo ono časnika Hrvatske vojske. Osim toga, saznat ću uskoro kako ispred mene sjedi i veliki ljubitelj prirode i životinja koji voli slušati Azru i Status Quo, strastveni navijač zagrebačkog Dinama, uvjereni domoljub i vjernik u čijemu životu nije prošao nijedan dan bez molitve. Teško je takav širok dijapazon interesa svesti pod zajednički nazivnik, ali ipak bi se jedna nota mogla provući kroz sve aspekte njegovog bogatog života – ljubav prema svemu što radi i čime se bavi.

Mogila kao spiritus movens

Luky je nadimak koji si je dao za potrebe ulaska u moto-svijet, kad je zajedno s još šest prijatelja prije petnaestak godina osnivao motoklub „Mogila“. Tome je prethodilo poznanstvo s nekoliko ljudi s kojima je počeo zajedno voziti, a nakon jednog povratka s izleta motorima iz Sarajeva odlučio ih je pozvao na roštilj i pitati jesu li zainteresirani za osnivanje kluba. U tom trenu bilo ih je sedam, a danas ih ima desetak. „Cilj nije da klub bude velik, već da budemo izvrsno integrirani. Od originalne sedmorke, u klubu je nakon petnaest godina i dalje nas četvero. Ovo troje otišlo je iz privatnih razloga, ali uvijek su nam dobrodošli“, kaže Luky.

MK Mogila na Starom gradu Sisak

Kad su osnivali klub, imao je prijedlog da svatko od njih sedam izađe s nekoliko ideja o njegovom nazivu, međutim na kraju im se nijedna od njih nije svidjela. Onda je krenuo razmišljati u smjeru toga da njih sedmero povezuje to što su u Zagreb stigli kao „dotepenci“ i u tom trenu sjetio se Mogile Hrvatskog sokola, spomenika napravljenog na tisućljeće Hrvatskog kraljevstva. Budući da su pod njime zakopani određeni pergamenti i zapisi iz 155 gradova i krajeva značajnih za našu povijest, zaključio je kako bi simbolika tog naziva izvrsno utjelovila njihovu priču i tako su svoj klub u konačnici nazvali – Mogila.

Kod osnivanja su postavili neka pravila kojih se pridržavaju, jer klub se mora poštovati. „Ako se negdje ide motorom, uvijek se mora nositi uniforma, odnosno prsluk s oznakama kluba. Taj prsluk s oznakama naša je svojevrsna svetinja i na njega smo jako ponosni. Danas smo već dobro etablirani i u međuvremenu smo ostvarili neka nevjerojatna prijateljstva, od kojih bih posebno istaknuo ona s MK Iohannites Lipik te MK Vitezovi tame Pakrac. Imamo jedno lijepo i ugodno zajedništvo, međusobno se poštujemo, a poštujemo i ostale pripadnike moto-scene“, dodaje.

Prije dvije godine dečke je doveo u Pakrac, odsjeli su na Omanovcu, vozili se do Velike, Jankovca i Orahovice. Zastali su i kod Marka Barčana kako bi isprobali njegovo craft pivo, posjetili lipičku Ergelu, pokazao im je Luky gdje je išao u srednju školu, pa kino u koje je zalazio kao klinac… „Zahvaljujući bajkerstvu mogu reći da imam petnaestak iskrenih prijatelja, što je zapravo odraz toga da je motoklub jedna vrsta obitelji. U svakom trenutku mogu bilo koga od njih nazvati ako mi nešto zatreba“, kaže.

Sjetio se kako mu je prošle godine otac preminuo tijekom obvezne godišnje klupske vožnje, nakon čega su dečki motorima došli na sahranu, iako im je rekao neka nastave svoju rutu, a ta njihova gesta jako mu je puno značila. Zato i mladima preporučuje da se uključe u motoklub, koji će ih odgojiti i pravilno usmjeriti. Naglašava i ulogu supruge, koja je često putovala s njim i bila mu uvijek u životu općenito velika potpora, a svjestan je kako bez njenog razumijevanja i podrške ne bi mogao ni biti bajker.

Djetinjstvo u Prekopakri uz ponekad čak i malo nogometa

Luky je rođen 1965. godine u Pakracu. Djed i baka s majčine strane bili su mu Rudolf i Fanika Šimunek, iz Prekopakre. Djed je bio češkog porijekla, dok je baka rodom iz Žrnovnice pored Solina. Roditelji s tatine strane zvali su se Ivan i Marija. Baka, rođena Majstorović, korijene je vukla iz Lipika, dok je djed Lukić iz Hercegovine u kotar Pakrac došao kao žandar.

Dok je bio mali, otac je otišao raditi u Njemačku, a ondje je i on jedno kraće vrijeme živio s njim i mamom, prije nego što će se kao predškolac vratiti živjeti s bakom i djedom u Prekopakru. Ubrzo za njim vratila se i mama, a 1972. rodio se brat Goran. Za njima se na rodnu grudu 1976. vratio i tata, jer, sjeća se Luky njegovih riječi, nije želio živjeti bez obitelji i propustiti odrastanje svoje djece. Tata je u međuvremenu na temeljima stare kuće djeda i bake Lukića u Filipovcu napravio novu kuću, u koju se obitelj i uselila te je tako Luky u osnovnu školu išao u Lipik, nakon čega je dvije godine srednje odradio u Pakracu, a završio ju je u Zagrebu, u „PTT obrazovnom centru“.

Luki s ocem Antom i bratom

Nakon što se vratio iz Njemačke, tata mu je jedno vrijeme nastavio raditi kao privatnik, vodoinstalater-limar, međutim u to vrijeme bilo je teško opstati kao obrtnik. Tako se kasnije zaposlio u Jedinstvu, pa na Pilani. Mama je radila u bivšem NIK-u (kasnije Moderna), a mirovinu dočekala na Autobusnom kolodvoru u Pakracu.

„Majka je umrla prije 11 godina, a otac prošle godine. Kad je otac obolio, nakon prošlogodišnjeg moždanog udara, brat i ja smo naizmjenično dolazili ovamo i brinuli se za njega, svaki po tjedan dana. I mati i on bili su neprikosnovene figure u našim životima. Smatram da su nas dobro odgojili. Brat i ja se čak ni kao djeca nikad nismo posvađali oko ničega. Ljudi koji nas poznaju to mogu prepoznati i dan-danas. Brat je osim supruge, djece i unučadi svakako sljedeća najvažnija figura u mom životu“, dodaje Luky.

Majka Ankica

Od djetinjstva je Luky imao raznovrsne interese. Sjeća se kako ga je pokojni Ivan Sokač iz Prekopakre, porijeklom Međimurac, učio svirati harmoniku. „Za njega bih se usudio reći da mu Pakrac i naš kraj općenito nije nikad odao priznanje kakvo je zaslužio“, spomenuo je usput. Osim harmonike, preko oca se zainteresirao za filateliju, kao i za životinje, uključujući golubove, zečeve, fazane, male izložbene životinje. S tatom se uvijek volio baviti raznim stvarima, prisjeća se. U Prekopakri se družio s Antunom Nožarićem – Tunom, Branetom Matijaševićem, Šalajem, Jojom, Zednikom, često bi završili na igralištu u Barama. „Ondje smo se znali igrati kauboja i Indijanaca, partizana, Nijemaca, a ponekad čak i malo nogometa“, kaže.

Devet ljudi u 107 kvadrata i tri najdraže životne preokupacije

„Kad sam u 3. srednje krenuo u Zagreb, vrlo rijetko bi koji vikend prošao a da ne bih došao kući, jednostavno me vuklo. U Zagrebu bih ostajao eventualno ako bi Dinamo ili Cibona igrali neku važnu domaću utakmicu, ali i u tom bih slučaju najčešće stigao doći ovamo za vikend, pa se u nedjelju vratiti poslijepodnevnim autobusom“, kaže.

U jednom od takvih povrataka uočio je maturalnu sliku u izlogu na kojoj je najljepša bila jedna Snježana, rođena Barić, a po majci Kobetić. „Bilo mi je krivo što ima dečka i što joj ne mogu „uletjeti“. Ipak, nekako smo se našli u zajedničkom društvu te proslavili jednu Novu godinu na kojoj smo dogovorili susret u Zagrebu na kojemu smo shvatili da imamo nešto zajedničko“, podsjeća se. Nakon što su bili na svadbi kod njene sestrične Jasminke, to je i nju ponukalo da krene razmišljati o sljedećem koraku u njihovom odnosu. Kad je shvatio da bi bila spremna udati se za njega, Luky nije dugo čekao i tako su se vjenčali već u kolovozu iste godine.

Sinovi Krešimir i Domagoj...

U braku su dobili dva sina, Krešimira i Domagoja. Krešimir ima troje djece, tako da danas imaju dva unuka i jednu unučicu, dok Domagoj tek kreće, ima ozbiljnu curu koja je sve češće kod njih. „Trenutačno u kući od 107 kvadrata na zagrebačkoj Kustošiji živi nas devetero – supruga i ja, njena mama, stariji sin sa svojom suprugom i troje djece te mlađi sin. Nije uvijek sve idealno; ipak, nema nekih teških svađa, ali zna se čekati na red u kupaonici, pogotovo ujutro“, kaže. Napominje i kako Krešimir sa suprugom Monikom planira uskoro preseliti u Donji Dragonožec, možda čak već ove godine.

„Unuka od dvije te unuci od četiri i sedam godina trenutno su mi najveća životna preokupacija. Kad je na svijet došao Dante, najstariji od njih, radio sam kao putujući trgovac. U trenutku njegovog rođenja shvatio sam da želim naći stacionarni posao, tako da radim samo u Zagrebu. Možda sam se podsvjesno sjetio rata i ratnih okolnosti, pa i svog oca koji je govorio kako mu nedostaju djeca te želi gledati kako odrastaju. Tako sam i ja, kad mi je došao unuk, shvatio da ne želim više biti po terenima, već želim gledati tog unuka i uživati svaki tren u njemu“, kaže ponosni deda Luky.

...unučad Aurora, Dorian i Dante...

Dok je još radio po terenima, sjeća se kako bi se tresao od uzbuđenja dok bi ulijetao u sobu da bi ga vidio. „Sličan odnos ostvarujem pomalo i s preostalo dvoje unučadi i mogu reći da je to nagrada. Istina je ono što ljudi kažu, da tek s unučadi na neki način procvjetaš, odnosno sazriješ roditeljski. Smeta ti ako nekad sin poviče na njih, a ne sjetiš se da si zbog istih stvari ti vikao na svoju djecu“, priznaje. Kaže kako mnoge ljude koji žele u njima uživati unučad preoblikuje, a on je upravo jedan od njih. „Ponekad me čak brat upozorava da ih malo pustim na miru, ali ne mogu. Ako i dođem kući umoran, oni dođu dolje i traže dedu, a ja jednostavno uživam s njima“, govori sa sjajem u očima.

Pričajući o svojoj obitelji, nije mogao zaobići svog brata Gorana, poznatog pod bajkerskim nadimkom Burke. Supruga Ivana umrla je mlada, nakon čega je on ostao sam sa sinom, ali uspio se vlastitom snagom izboriti za život. Burke je u ratu bio teško ranjen i jedva je preživio, a nakon što je supruga izgubila bitku protiv teške bolesti, nije klonuo duhom. „Sjećam se da je na sve to rekao nešto u stilu: Bog mi je uzeo ženu, uzeo mi je dio zdravlja, promijenio mi je život iz korijena, ali dao mi je svo vrijeme svijeta da se bavim svojim sinom“, kaže. Dodaje kako ne zna samohranog roditelja koji je tako uspješno odgojio svoje dijete kao što je to Goran napravio s Lukom, pri čemu mu je ostalo vremena i za puno drugih stvari, kao i ostati čovjekom. „Luka je meni kao treći sin. Fantastičan, predivan dečko, zahvaljujući njemu“, zaokružio je Luky priču o obitelji.

...i brat Goran.

Premlaćivanje u vojarni JNA, pa odlazak na bojište u hrvatskoj odori

Prvo radno mjesto nakon srednjoškolskog obrazovanja Lukiju je zapravo bilo u JNA, gdje je bio zaposlen po ugovoru na određeno vrijeme. „Nakon vojne obuke, dobio sam čin i status djelatne vojne osobe u vojarni Kerestinec. Međutim, nikad to nisam vidio kao svoj poziv. Bježao sam od uniforme, ali veliku ulogu u tome da počnem raditi u JNA odigrao je velečasni Marijan Franjčić, koji je rekao da ćemo možda ubrzo požaliti što naših nema više u vojsci i tadašnjoj miliciji. Bio je intelektualac koji je znao prepoznati trenutak“, kaže.

Iako se u vojsci nije najbolje snašao, nadao se da će konačno doći u mogućnost završiti faks, a studirao je kriminalistiku, međutim već tad se osjećalo da se u tadašnjoj Šimunskoj pokušavaju odgajati neki podobniji kadrovi. „Ubrzo nakon toga došao je i taj užasni rat. Jedno popodne oglasila se uzbuna, kao napast će Tigrovi iz Rakitja. Pod tom uzbunom poslali su nas van, a tu sam se ja totalno slomio. Stavio sam kalašnjikov na prsa i molio sam krunicu, na što me jedan Makedonac prijavio da sam se okrenuo puškom prema vojarni, iako to nije bilo točno“, sjeća se Luky.

Po toj prijavi uhapsili su ga i pretukli te su ga nakon toga držali pod strogom prismotrom. Nakon određenog vremena održan je sastanak sa zapovjednikom vojarne na kojemu je rečeno kako ondje ima kadrova koji se ne uklapaju i koji ne vole Jugoslaviju. „Čuvši to, ustao sam i rekao, ako ciljate na mene, ja sam taj koji je protiv Jugoslavije. Znam što se događa u Pakracu, znam tko je stavio bombu pod kapelicu sv. Josipa, znam tko po noći koga provocira, tko ne smije u čiju birtiju, tako da nemojte mi pričati o Pakracu i o naoružavanju nekih formacija“, prisjeća se i dodaje kako se u tom trenutku izgubio, nije osjećao strah, ali nije ni bio svjestan što radi, međutim iz njega je samo krenulo.

U međuvremenu je došla zapovijed iz SSNO-a (Savezni sekretarijat za narodnu obranu) da se pod hitno svim kadrovima koji ne žele raditi u JNA da razrješenje. „Tako su otpustili nas trojicu, osim mene jednog Sarajliju i još jednog Albanca koji su rekli da misle kao i Lukić. Dali su nam otpusnice, a mi sretni. Nakon što sam napustio vojarnu, nisam otišao vidjeti ni ženu ni dijete, već sam se odmah zaputio u ZNG, gdje su bili malo sumnjičavi prema nekome tko dolazi iz JNA i želi postati hrvatskim vojnikom“, kaže.

U konačnici je raspoređen u samoborski Odred veze GSHV. Rat je kao vezist proveo po južnom bojištu, a nešto i po Slavoniji. „Bili smo spremni ići u taj rat. Imao sam stav jednog našeg dragog književnika koji je izjavio možda upravo u ovom objektu gdje sad sjedimo, „Ja tuđi kuruz nisam gazio“. Tuđu zemlju nismo htjeli, ali osjećali smo da ne damo svoje“, pojašnjava, dodajući kako nikad nije odgajan tako da treba nekoga mrziti. „Supruzi nikad nisam rekao da su me u vojarni pretukli, sve dok me nakon puno godina nije posjetio taj moj Sarajlija i spomenuo to pred njom, tako da je za tu priču saznala posve slučajno“, zaključuje o ratu.

Sa suprugom Snježanom

„Vrijeme odluke“ uz mirise bršljana ili bazge

Luky je ljubav prema motociklima povezao s još jednom strašću. Na prvi motor, APN 4, sjeo je u Prekopakri kod svog djeda. Nakon toga, tata mu je imao PUH-a, koji mu je s pripadajućom prikolicom služio kao prijevozno sredstvo za potrebe obrta. „Kad sam napokon nabavio svoj motor, shvatio sam da bih volio sudjelovati u tom svijetu, volim ga i osjećam da mu pripadam“, kaže.

U njemu se tad pojavio poriv za pisanjem i vođenjem vlastitog dnevnika, te je pokrenuo svoj blog. „Blog koji sam nazvao Vrijeme odluke u početku je bio zafrkancija. Pokrenuo sam ga u trenutku kad sam ostao bez posla, a istovremeno me zanimao taj bajkerski svijet koji sam nedavno otkrio, pa sam povezao to dvoje“, objašnjava. U isto mu se vrijeme vratila i ljubav prema fotografiji te je poželio ono što prati zabilježiti i na takav način.

Kaže kako voli našu povijest, stare gradove i dvorce. U svojstvu svojevrsnog amaterskog putopisca tijekom godina obilazio je Hrvatsku, Bosnu, Sloveniju, nešto malo Njemačku i Austriju. „Za udaljenija putovanja treba nešto novaca, ali i dosta vremena. Nekad putujemo klupski, ali svoje putešestvije većinom obavljam sam, jer ne mogu nekoga vući sa sobom, budući da u takvim situacijama često mijenjam planove u hodu. Ponekad stanem s motorom čim vidim nešto zanimljivo, a to ne mogu zahtijevati od nekog svog potencijalnog suputnika“, pojašnjava.

Dodaje kako ljudi danas slabo čitaju, zbog čega na svojim putovanjima naglasak stavlja na ljepotu fotografije. „Naravno da neka stara zgrada, zidina ili utvrda zaslužuje popratni tekst, tako da se osvrćem na specifičnosti lokaliteta i detalje koje na svom putu zamijetim, prenesem svoj dojam, pa ako hoćeš i mirisa bršljana ili bazge koje sam osjetio na putu prema Petrinji i Banovini, koju obožavam obilaziti“, veli Luky.

Azrini svjedoci odgođenog koncerta Statusa Quo

Azra je jedna od najvećih Lukijevih ljubavi, a seže još iz srednjoškolskih dana. „Kao klinac sam skupljao objave, isječke, novinske članke o Azri i lijepio ih u jednu bilježnicu koju i danas čuvam. U srednjoj školi bio sam bolestan, dobio sam gnojnu anginu, a Dule Vukosavljević došao je, donio mi svoj kasetofon i u njemu kasetu, neku Azru. Prvu pjesmu koju je pustio bila je „A šta da radim?“. Kad je ta pjesma zasvirala, znao sam da sam otkrio svoj bend. Poželio sam biti još tri tjedna bolestan, da Dule ne dođe po kasetofon“, prisjeća se.

Nakon tjedan dana, svaki tekst s albuma znao je napamet. Azru voli jer je Branimir Johnny Štulić, smatra, bio izuzetan tekstopisac, a zahvaljujući njemu i sam je počeo pisati pjesme. „Azra je dio života. Bilo nas je pet-šest s ovog područja koji smo obožavali Azru, na čijim sam koncertima bio, po svojim izračunima, najmanje 25 puta. U Titogradu sam pobjegao iz vojarne da bih slušao Azru“, priča.

Spomenute isječke s novinskim člancima povodom jedne obljetnice objavio je na Facebooku, na što je netko skrenuo pažnju Borisu Leineru, bubnjaru Azre, koji mu se povodom toga javio. Rekao je da sprema jednu drugačiju knjigu o Azri koju će napisati isključivo ljubitelji benda. Knjiga „Azrini svjedoci“ naposljetku je i objavljena, a Luky je imao čast sudjelovati u njoj svojim tekstom.

Rock'n'roll i vjetar u kosi

Osim Azre, najdraži strani bend mu je britanski Status Quo. Na njihov najavljeni koncert u pulskoj Areni prije deset godina došao je s prijateljem iz Zagreba te su se našli s lokalnim bajkerima u Rock Caffeu, u neposrednoj blizini Arene. Nakon nekog vremena prišla im je konobarica i rekla, „Di su oni purgeri što su došli na koncert, odgođen je“, na što su se nasmijali, misleći da se radi o zafrkanciji. „Kad je vidjela da mislimo kako se šali, ponovila je da su upravo na Radio Puli objavili kako je koncert odgođen. Rick Parfitt, legendarni gitarist benda, u Puli je hospitaliziran zbog zdravstvenih problema i nakon toga više nikad nije zasvirao, a nekih godinu i pol kasnije je umro“, kaže Luky.

Nekoliko godina nakon toga ponovio je dolazak u Pulu na odgođeni koncert Statusa Quo, bez pokojnog Parfitta. I upravo dok smo tako raspravljali o jednom, za hrvatske pojmove relativno rijetko spominjanom bendu, preko zvučnika se razlila jedna njihova stvar, Don't bring me down. Je li u pitanju neobična slučajnost ili je konobarica načula naš razgovor pa nas odlučila iznenaditi, nikad nećemo saznati.

Povratak na rodnu grudu

Lipik i Pakrac naš je Luky oduvijek smatrao jednim krajem i zauvijek će ih tako doživljavati te kaže kako uvijek to ljudima potencira i objašnjava, izuzev internih zafrkancija, koje ne smatra ozbiljnima. „Mladost sam provodio po Prekopakri, prvi izlasci bili su u tadašnji disco Atomac, pa u disco koji je tad bio u pakračkom Hrvatskom domu. Smatram da su u jako velikoj manjini oni koji vole samo Pakrac ili samo Lipik“, kaže Luky.

Supruga s četveronožnim ljubimcem

Sljedeće godine namjerava konačno u mirovinu koju između ostaloga planira provoditi u Lipiku i Pakracu. Unučadi želi donijeti domaći paradajz, a ne kupovnu rajčicu. Jedva čeka imati svoja, domaća jaja, namjerava obnoviti i voćnjak.

A mi jedva čekamo da nam se vrati, da svojim širokim osmijehom i omiljenim motociklom obuhvati naš Pakrac i naš Lipik i prožme ih okusima domaćeg paradajza i jaja, zvucima Azre i Statusa Quo, mirisom bršljana i bazge.