Franjo sa suprugom Vesnom
Pa gdje si imenjače, prvo je što sam čuo prije no što ću se rukovati s Franjom Jozipovićem, koji me dočekao ispred svoje rodne kuće u Donjoj Obriježi. Kao otac prijatelja iz djetinjstva, bio nam je zanimljiv najviše zbog toga što se u to vrijeme bavio maloprodajom i imao svojih nekoliko trgovina, a ideja o prostoru punom slatkiša, sokova i ostalih stvari što djeca vole potiče na maštu.
Nije Franjo oduvijek bio trgovac, više bismo rekli da je radio u mnogim granama industrije. Kad sam ga upitao što je po struci, uslijedio je neočekivan odgovor. „Molio sam tatu i tajnika škole da me ispišu jer nisam volio ići u školu. Htio sam ići zaraditi novac, da si mogu kupiti sat, da imam kao sva druga djeca“, sjeća se Franjo.
Bremenito djetinjstvo
Kao dijete iz mnogobrojne obitelji, a imao je jednog brata i petero sestara, živio je u skromnim uvjetima. Budući da novca nije bilo, išlo se zarana raditi, pa su tako sestre kao mlade djevojke išle u nadnice kopati vinograde, kako bi si priuštile za obuću i odjeću. Takav je, kaže, nekad običaj bio.
Franjo kao dijete
Stariji brat, s druge strane, nakon vojske pokušao je s još nekoliko prijatelja emigrirati u nadi da će se dokopati Australije, međutim zaustavljeni su na granici, nakon čega je ostao u Puli u kojoj je i ostao živjeti sve dok 2004. godine, kad je u tamošnjem staračkom domu i umro.
I dok je brat otišao u potrazi za boljim životom, a sestre se jedna za drugom vremenom poudale, Franjo je kao najmlađi ostao s roditeljima, jer otac mu je vremenom obolio od raka grla te je roditeljima pomoć najmlađeg sina bila neophodna. Kad mu je otac umro, sa svojih 17-18 godina ostao je sam u rodnoj kući s mamom, ali i spreman krenuti u samostalan život.
Poruka u brodu, na zabavu kroz vodu
Dok me posjeo za stol u novoj kući, čiju je gornju etažu izgradio uz pomoć supruge Vesne, majke i rođaka, primijetio sam kako je pripremio mnoštvo obiteljskih fotografija iz svih razdoblja života. Jedna mi je upala u oči, jer na njoj se nalazio pored modela broda. „Ovaj sam brod radio sam, u njemu je napisana i zatvorena priča u kojoj sam pisao o sebi, o svojim snovima i vizijama. Danas-sutra kad netko razbije taj brodić, naći će taj papir, moju svojevrsnu poruku kroz vrijeme. Taj brodić je na ormaru u našem muzeju starina“, kaže.
Model broda s porukom
Iako formalno neobrazovan, kroz život je radio svašta i pokazao se vrlo sposobnim i vještim bilo kao majstor, kao trgovac, vozač... Ipak, više od svega nekako je cijenio poštenje te je u tom duhu odgajao i djecu. Učio ih je primjerom kako je važno u životu sve postići s vlastitih deset prstiju i čistog obraza. Zato ističe da je neizmjerno ponosan na svoju djecu te što su izrasli u poštene i čestite ljude.
Danas 71-godišnji umirovljenik na najvažnije putovanje svog života ipak se nije zaputio brodom, viličarem niti kamionom koje je kasnije vozio, već kad je kao mladić prije pola stoljeća krenuo na zabavu u Sređane i ondje upoznao svoju suprugu Vesnu, inače rodom iz Badljevine, s kojom živi i danas, 46 godina nakon vjenčanja. „Na zabave u Sređane išli smo preko Zobovca i rijeke Bijele. Nekad je put znao biti poplavljen, gaziš, a do pojasa si u vodi. Onda skineš robu i cipele i pregaziš, mora ić, nema tu, mora ić!“, kaže i smije se.
Kad je na jednoj od tih zabava upoznao svoju današnju suprugu, koja je ondje bila u društvu prijateljice, pa nakon što je popričao s njom, sjeća se kako mu se odmah svidjela i čvrsto je odlučio da će biti njegova. „Bio sam uporan“, kaže. Budući da je i njen tata umro mlad, naposljetku se preselila u Franjinu rodnu kuću. „Pokojna mama tad mi je dala slobodne ruke da radim što god sam naumio, tako da sam si odvojio jedan dio zemlje i zatražio građevinsku dozvolu kako bismo sagradili kuću“, vrti Franjo pomalo film života.
Nova kuća
Drugačije se prije živjelo, drugačije su se i kuće zidale. Nekad su u izgradnji kuće pomagali rodbina, šogori, susjedi. Ili u Franjinom slučaju, barem dopola. „Kad smo kopali temelje, zemlju smo odvajali i pomiješali s ugljenom kako bismo naposljetku dobili gotovu ciglu. Između kuće i sadašnje garaže složili smo peć na ugljen s pomoću kojega smo pekli cigle. Nju smo dizali na temelje koje smo u međuvremenu postavili. Prvu smo etažu sazidali na radnim akcijama, a drugu sam sazidao u velikom dijelu sa suprugom i rođacima. Bilo je svakako“, rekao je, a glas mu je malo zadrhtao kako je ponovo proživljavao taj dio svoje mladosti.
U međuvremenu su u braku dobili troje djece, Mladena, Tomislava i Ivanu. Mladen je nakon završene vojske upoznao djevojku u koju se nakon kraćeg prijateljstva i zaljubio, a danas s njom i dvoje djece živi u Švicarskoj. Kasnije se oženio Tomislav, koji je također dobio dvoje djece, a nakon njega udala se i Ivana te i ona rodila svojih dvoje.
Tomislav, Ivana i Mladen
Usporedba vremena
Zanimalo me kako bi usporedio današnje vrijeme i ono svoje mladosti. „Vremena danas jesu bolja, jer ljudi bolje žive. Ne radi se danas kako se nekad radilo. Imali smo radne akcije, gradili smo kuće, radili igrališta. Nekad je život bio puno teži, ali su ljudi bili sretniji nego danas, kad imaju puno više novca, a i dalje su nesretni. Prije su se ljudi nekako više slagali, sad kao da vladaju zavist, oholost, ako netko nešto postigne, gleda se odmah otkud mu sad to“, nakon čega se sjetio jedne anegdote iz vojničkih dana.
U odijelu iz vojničkih dana
„Pred kraj vojnog roka, mama mi je poslala novca kako bih si kupio nešto od robe pa sam si kupio jedan kaput koji mi se jako svidio. Sa mnom je bio prijatelj rodom iz Bosne koji nije imao novca, a također mu se svidio isti kaput. A ja dobijem želju, Izudin se zvao, dati mu novac da si kupi kaput. Kaže on meni, zar se ne bojiš da ti neću vratiti? Ako ikad vratiš, vratiš, ako nikad ne vratiš, ne moraš. Takav sam bio, tako sam odgojen“, kaže. Dodaje kako mu je nakon par mjeseci Izudin ipak vratio novac.
Sjetio sam se kako mu je sin Tomislav dugo persirao, što je za naše vrijeme bila nesvakidašnja pojava. Kaže kako su oni poštovali roditelje i persirali im. Kako je on persirao svojoj mami, djeca su to vidjela, pa su i ona nastavila isto. „Odgojen sam u tom jednom staromodnom duhu“, kaže iskreno.
Posao s trgovinama
Franjo je staru obiteljsku kuću 1987. godine odlučio prenamijeniti u trgovinu. Prije toga jedanaest je godina radio u Podravki u Lipiku, a onda mu je dosadilo putovati pa se zaposlio kao prodavač u trgovini Pivare Čelarevo u Vojvodini. „Nakon toga sama poželio biti svoj gazda i otvorio trgovinu, pa kako bude. Jedno vrijeme je to dobro išlo, međutim onda je došao rat. Stoga sam nakon nekoliko mjeseci, početkom 1992. godine u travnju na nagovor prijatelja otvorio poduzeće, budući da je na taj način postojala šira mogućnost prodaje i rada“, prisjeća se.
Tada je otvorio trgovinu mješovite robe. Vremenom, kako je posao išao, odlučio je otvoriti i drugu trgovinu u Badljevini. Kasnije je otvorio još jednu u Filipovcu, a nakon toga i na Praulji, gdje je poslovao nekoliko godina. Negdje početkom novog tisućljeća krenuli su svoja vrata otvarati trgovački centri koji su bili jeftiniji i imali veći izbor robe. Ljudi su sve više odlazili tamo i negdje u to vrijeme bio je prisiljen staviti ključ u bravu.
Osim kao vozač viličara u Podravki i kao trgovac, radio je Franjo sa suprugom puno i na poljoprivredi, a podsjeća se i da je dobrih desetak godina radio kao RTV inkasator. „To je dosta stresan posao za koji trebaš procijeniti kako pristupiti čovjeku čim ga vidiš, hoćeš li mu uopće pristupati. Unatoč svemu, volio sam taj posao, moglo se tu i zaraditi, a preko tog posla sam bio u kontaktu s ljudima i stekao razna poznanstva“, rekao je.
Mali etno-muzej
Odveo me zatim u svoju rodnu kuću koju je naknadno prenamijenio u trgovinu, a nakon trgovine u svojevrsni muzej starih predmeta. „Pitanje je bilo što s tim objektom gdje je bila trgovina, pa smo išli napraviti nešto sa starinama, koje inače volimo“, objašnjava mi, pokazujući komad po komad starinskog namještaja, alata, pribora. „Te smo krevete dobili od supruginog rođaka. Vidiš, stara peć, šivaća mašina, ima tu puno starih stvari, pa i starih obiteljskih slika. Gle, ovaj jaram. To mi je donio jedan prijatelj iz Bjelovara. Kotlić, u takvim kotlićima se nekad pekla palenta. Pravila se s rasolom, tekućinom od kupusa kojoj se polijevala palenta. Ovdje je moja obitelj, jedna fotografija s mog vjenčanja, a druga stara na kojoj sam ja kao najmlađi od sedmero djece. Ovo je vjerojatno više od sto godina staro. To je stara, originalna testera kojom su se razrezivala stabla“, objašnjava s posebnom pažnjom i strpljenjem.
Starinski kreveti
Stvari su, kaže, skupljali vremenom. Netko bi nešto donio, od nekoga bi nešto kupio. Nastavljao je s pokazivanjem dijela tkalačkog stana, glavnog brdila. Objašnjava mi pažljivo o čemu se radi kako me ne bi uvrijedio time što je pretpostavio da ne znam. Ima tu i lampi, drvenih vila, starih vatrogasnih šljemova, rifljača na kakvima su žene prale robu i još puno toga. „Nama je bilo drago da netko dođe u razgledavanje. Jednom su bili s požeške Poljoprivredne televizije i snimili su prilog koji se može pogledati na YouTubeu“, poručuje za kraj razgledavanja.
Najviše ponosan na djecu i kakvi su ljudi postali
Franjo ni dan-danas ne miruje. Tako uz pomoć supruge već godinama održava plantažu aronije od koje izrađuju sok i druge pripravke te koju prodaju na sajmovima te tržnici u Pakracu i Daruvaru. Rekli bi, jednom trgovac, zauvijek trgovac.
Nasad aronije u Donjoj Obriježi
Danas, nažalost, kao i većina starijih osoba ima određenih zdravstvenih problema, no um je bistar, a raspoloženje još uvijek na takvom nivou da se svako malo spreman našaliti. Ili pak podijeliti s javnošću dio svoje životne priče, „kad si vidim već tako odlučio i naumio“.
Čovjek je to koji je uvijek bio spreman našaliti se, pomoći, zapjevati, potegnuti na poslu. Na svojim je plećima zajedno sa suprugom Vesnom iz skoro pa ničega podigao kuću, troje djece, baveći se svime i svačime, a pritom uvijek misleći i na druge. Ipak, najviše od svega ponosan na svoju djecu. Nazvao me jutro prije nego što ću napisati reportažu kako bi me zamolio da ne zaboravim to naglasiti. Eto, takav vam je Franjo Jozipović.
