Hrvatska je malena država neobičnog oblika. Uslijed naše burne povijesti, granice države i saveza država i državica u kojima smo postojali i opstojali te kroz sva ta silna stoljeća na kraju i uspjeli nekako opstati, često su se mijenjale. Ovaj moderan oblik Hrvatska ima u velikoj mjeri „zahvaliti“ turskim prodorima koji su se nekako zaustavili manje-više na Savi i Hrvatsku stijesnili u svojevrstan oblik srpa. Budući da smo već utvrdili kako smo mala država, a još usto srpastog oblika, ispada kako ne postoji neki dio naše domovine koji nije blizu ili barem relativno blizu nekoj od granica.

Najdužu granicu dijelimo upravo sa svojim jugoistočnim susjedima iz Bosne i Hercegovine. Od ukupnih 2000 kilometara granica koje nas dijele sa svim susjednim državama, polovica otpada upravo na kopnenu granicu s BiH. Kada bismo išli karikirati, mogli bismo reći da je gotovo čitava Hrvatska pogranična zona, a većina te pogranične zone orijentirana je upravo prema Bosni i Hercegovini.

Odnosi Bosne i Hrvatske povijesno su blisko isprepleteni i uvijek smo na ovaj ili onaj način bili orijentirani jedni na druge. Čak i danas, u ovom periodu povijesti u kojemu smo možda razdvojeniji no ikad, zahvaljujući činjenici da je Hrvatska u EU i tvrdom šengenskom granicom razdvojena od susjeda u svom „mekom trbuhu“, Bosna i dalje nije daleko.

Preko Mađarske do Bosne

Upravo zbog blizine granica, u našem slavonskom slučaju osim s Bosnom, bliski su nam i Mađarska, pa donekle i Srbija, tu i tamo potegne se pitanje isplati li se prelaziti granicu u namjeri obavljanja određenih kupovina. Tamo 90-ih godina prošlog stoljeća upravo se često znalo potegnuti do Mađarske, tipično odredište bio je pogranični Barč. U ovom gradiću veličine Daruvara upravo je u to vrijeme cvjetala trgovina jer se zbog konkurentnih cijena brojnih proizvoda mnogim Slavoncima isplatilo odlaziti u veće šopinge upravo onamo. A kupovalo se svašta – od robe, obuće, pa do prehrambenih namirnica.

Vrijeme Barča nekako je prošlo, porezne i carinske politike učinile su svoje i početkom novog tisućljeća sve se rjeđe prelazilo mađarsku granicu s južne strane. Nekako u to vrijeme, kao sljedeća šoping-destinacija iskristalizirala se Bosna i Hercegovina, odnosno nekolicina njezinih pograničnih gradova. Kada Pakračani pričaju o Bosni, obično se na umu ima Bosanska Gradiška, koja se maltene podrazumijeva kao krajnje odredište kad god se kaže „idemo u Bosnu“. S obzirom na to da kod nas imamo Novu i Staru Gradišku, nekako je zgodnije i kraće, pa čak i jasnije reći „u Bosnu“ nego „u Gradišku“, a tko će još izgovarati i ono „Bosansku“.

A u Bosnu se išlo po svašta. Od onih artikala koje ipak nećemo reklamirati jer, osim što služe za razonodu, izazivaju ovisnost i štetni su po zdravlje, pa se išlo tenkirati, obavezno na nezaobilazne ćevape. Kupovala se roba na pijaci, kupovao se špeceraj, kupovao se elektromaterijal, dijelovi za radne strojeve, ukratko, nema što se nije kupovalo. Kroz godine smo se nekako iz Barča preorijentirali na južnu granicu. I pokazala se to kao dobra međugranična suradnja.

Bosance kolokvijalno bije glas dobrih domaćina. Vole ugostiti, vole popričati, što bi se u narodu reklo, „ljudovati“. Nekako su još malo opušteniji od nas, još je malo kod njih vrijeme usporenije, nema velike žurbe ni stresa, što dodatno uljepšava boravak ondje i čovjeku je u takvom okruženju nekako lakše odriješiti kesu, manje ti bude žao ostaviti koju marku više.

Od marke do eura i natrag

U Bosni se i dalje kao valuta koristi kod mnogih nikad prežaljena marka, doduše službenog naziva konvertibilna, ali marka je marka. Bosanci su ostali vjerni valuti koja je i u vrijeme raznih dinara, jugoslavenskih, hrvatskih, srpskih, nekako bila najdraža valuta bivše države, nakon čijeg su je raspada istočni susjedi odlučili „legalizirati“. Dodatna je pogodnost što u jedan euro otprilike stanu dvije marke, tako da je preračunavanje poprilično jednostavno – cijenu se podijeli na pola i dobijemo iznos u eurima.

Euro je inače relativno draga valuta u Bosanskoj Gradišci. Iako ga ne prihvaćaju na svim mjestima, odnosno u određenim trgovačkim centrima i ugostiteljskim objektima, na većini mjesta ipak slobodno cirkulira. Tako ćete na popularnoj gradskoj tržnici moći kupovati eurima, a i „kusur“ ćete najčešće moći dobiti u istoj valuti. Potrebe za mjenjačnicom nema ni ako kupujete na spomenutim mjestima koja eure ne primaju, jer ondje redovito možete plaćati „provlačenjem kartice“, bilo debitne ili kreditne, kao da ste i u Hrvatskoj. U nekim ugostiteljskim objektima možete birati hoćete li platiti karticom ili gotovinom, s tim da onda u slučaju plaćanja gotovinom, ostatak iznosa dobijete u markama, osim ako ga ne odlučite ostaviti konobaru kao „bakšu“.

S graničnog prijelaza ravno na ćevape

Jedan od razloga za otići u Bosnu svakako je kulinarsko-ugostiteljski ambijent. E sad, koliko se isplati? Recimo to ovako. Ako se u Bosnu ide ciljano kako bi se nešto pojelo, to vam svakako neće donijeti neku uštedu. Jasno je da se više isplati ostati kod kuće i kupiti namirnice u lokalnom trgovačkom centru. Međutim, jedan od razloga zašto se ide u Bosnu, osim specifične hrane, zapravo je turističke naravi. Isto kao što se strancima isplati doći na Jadran, ne zato jer će tako uštedjeti, već zato što si takav odmor mogu priuštiti, tako i mi volimo skoknuti u Bosnu na ćevape ili slično – jer to je gušt koji si možemo priuštiti, odnosno neće nas previše oplesti po džepu.

Postoji još jedan problemčić kad govorimo o putovanju u Bosnu i natrag, a on se zove granica, preciznije, granična kontrola. Kontrola sama po sebi nije problematična, jer većina nas najčešće ne pokušava švercati nedopuštene stvari ili nedopuštenu količinu dopuštenih stvari, ali stvar je u tome što kontrola traje, a to nerijetko uzrokuje zastoje na granici, već ovisno o dobu dana i tjedna. Stoga smo u Bosnu za potrebe ovog članka otišli dvaput – jednom na radni dan, a drugi put u subotu.

Prvi odlazak odradili smo u četvrtak. Od Pakraca do granice, ako se ide preko Okučana, cestovna je udaljenost otprilike 40 kilometara. Promet najčešće nije gust i nema nekih zastoja, tako da se ta dionica prolazi bezbolno. Treba ipak pripaziti na ograničenja brzine, jer osim jedne fiksne kamere, nerijetke su i policijske kontrole, a ograničenja nisu uvijek intuitivna, pa bi vam se, ako niste dovoljno pažljivi, moglo dogoditi da vas npr. ravnica u Okučanima „povuče“.

Pod uvjetom da normalno vozite, tih 40 km do granice proći ćete za nekih četrdesetak minuta. U tom trenutku postavlja se pitanje svih pitanja – kolika je kolona na granici? Taj četvrtak od dolaska na hrvatsku granicu pa do izlaska s bosanske strane trebalo nam je desetak minuta, što možemo smatrati rekordnim prolaznim vremenom. Kolona je bila mala i velikih zastoja nije bilo. Na povratku je bila nešto duža, ali i tu smo sve uspjeli proći unutar dvadesetak minuta. Za razliku od četvrtka, u subotu je situacija bila drugačija. Za ulazak nam je trebalo nešto više od dvadesetak minuta, dok je na izlasku situacija bila zagužvana i od trenutka od priključivanja koloni pa do ulaska u Hrvatsku, protekao je čitav jedan školski sat.

A kakav bi to bio izlet da se neposredno po dolasku nismo išli počastiti? Jednom smo na „platu za dvoje“ sjeli u ugostiteljski objekt uz granicu, drugi put na platu istog naziva u objekt pored tržnice. Plate su cijenom usporedive, odnosno konkretno 28 maraka u jednom te 32 marke u drugom objektu, što bismo mogli staviti u neki okvirni iznos od petnaestak eura. Tko god je u Gradišci naručivao plate za dvoje zna koliko je teško da dvoje ljudi to sve uspije pojesti. Realno su to plate za troje ili čak troje i pol prosječnih ljudi. Hrana je sočna, ukusno spravljena, obilno poslužena i užitak ju je „tamaniti“, ali u jednom trenutku čovjek shvati da su mu oči bile veće od realnih mogućnosti.

Ako se dvoje opuste, na salate i pića lako je potrošiti dodatnih petnaestak eura, ali tu se vraćamo na onu priču o ugođaju i turističkom doživljaju kojim smo se tu i tamo spremni počastiti bez razmišljanja baš o svakom euru koji ćemo iza sebe ostaviti. Osoblje oba restorana ljubazno je, uslužno, opušteno, euri su rado viđeni, a još ako ostavite neku sitnu napojnicu, bit ćete i drugi put rado viđen gost za kojega nije problem ispuniti neki od eventualnih specifičnih zahtjeva.

Nezaobilazna pijaca

Nekad se u Bosnu masovnije išlo kupovati robu na tržnicu. Zadnjih godina tržnica je u opsegu nešto smanjena, ali i dalje se od robe može pronaći gotovo sve što jedan prosječan čovjek može poželjeti ili zatrebati. Cijene doduše nisu konkurentne kao što su nekoć bile te su se manje-više izjednačile s cijenama npr. na našoj tržnici, a iako se prodavači većinom kunu u kvalitetu upravo njihove robe, te je tvrdnje teško objektivno provjeriti. Prodavači se trude ponuditi što više artikala, pa čak i onih koje kupac možda nije sam tražio. Cjenkanje je moguće, iako je dojam da uštede koje bi možda time moglo biti moguće ostvariti najčešće nisu vrijedne natezanja.

Prodavači s tržnice redom su se izmicali objektivu fotoaparata te bi od njega, kad bi ga uočili, bježali kao oprženi. Nekoliko puta čulo se „inspekcija!“, a ni objašnjenje kako smo novinari koji rade prilog za Pakrački list nije im djelovalo uvjerljivo. Dojma smo kako su neki prodavači očigledno imali neugodnih iskustava s inspekcijom, ne vole se naročito eksponirati, a budući da za nijedan kupljeni proizvod nismo dobili račun niti ih je itko uopće i spominjao, stvoreno je ozračje polu-legalnog poslovanja u kojemu se određene zakonske odredbe vjerojatno zaobilaze ili barem mudro prilagođavaju vlastitim potrebama.

Dakle, na tržnici nećete možda ostvariti neke uštede u odnosu na naše lokalne tržnice, o razlici u kvaliteti robe teško je objektivno pričati, ali doživjet ćete onaj autentičan ugođaj bosanskogradiške tržnice koji je unatoč svemu i dalje prisutan. Prosjačenje nije neuobičajena pojava, a susreli smo se s dva slučaja – u prvom je prosjačilo dijete, a u drugom mlada žena koja je pored sebe vodila slijepog čovjeka. Izazivanjem osjećaja sažaljenja pokušava se od ljudi izmusti koja marka, a naročito ako „nanjuše“ da ste izvana, jer kod takvih mušterija očigledno imaju više uspjeha.

Na pitanje dolazi li na tržnicu puno kupaca iz Hrvatske, na naše iznenađenje, prodavačica je rekla kako imaju mnogo kupaca ne samo iz Hrvatske, već i iz Slovenije, koji očigledno imaju svoju računicu za jednodnevan turistički izlet do Bosne. U prolazu se osim slovenskog na nekoliko mjesta čuo i njemački, tako da tržnica možemo reći ima jedan pravi multinacionalni karakter. Prodavač sportskih dresova barata kuriozitetnim nogometnim informacijama i voli razgovarati o raznim regionalnim sportskim klubovima, a ubacuje informaciju i kako ima dva sina koji navijaju za različite nogometne klubove, što zna rezultirati obiteljskim prepirkama i nadmetanjima. U ponudi ima i razne zastave, pa čak i nekih država koje više ne postoje, ali su i takvi rekviziti očigledno u određenim krugovima još uvijek traženi.

Na ulasku u tržnicu nasmiješeni čičica prodaje „suvenire“ s likom Josipa Broza Tita. Sve to govori nam da je država u kojoj je valuta njemačka marka, u kojoj se prodaju amblemi nekog bivšeg režima, jednom nogom i dalje ostala živjeti u romantiziranoj verziji bliske prošlosti.

Bosna kao turistička destinacija

Odlučili smo provjeriti i cijene određenih artikala iz svakodnevne upotrebe, a za potrebe toga posjetili smo lokalni trgovački lanac. Dosta artikala istaknuto je sa sniženim cijenama, a među njima i neki hrvatski brendovi, pa je tako npr. veliko pakiranje jedne popularne domaće bombonjere isplativije kupiti na akciji u Bosni nego u bilo kojem hrvatskom trgovačkom centru. I većina ostalih artikala povoljnija je nego u domaćim trgovinama, tako da bi se ciljanom obiteljskom kupnjom zasigurno mogla postići određena ušteda, ako ništa drugo, a ono barem da se kompenziraju troškovi goriva i na taj način izlet u Bosnu učini praktički besplatnim.

Osim toga, jedan nam je čitatelj javio kako je elektromaterijal za koji bi lokalno platio 400 eura u Bosni platio upola manje, pri čemu je za tu kupnju mogao ostvariti još i pravo na povrat poreza. Drugi čitatelj često kupuje razne metalne predmete, poput roštilja ili dodatnih alata za pripremu hrane, kakvi su u prosjeku također približno dvostruko jeftiniji. Jeftiniji su i određeni specijalizirani mehanički dijelovi, npr. komponente kosilica, trimera i sličnih radnih strojeva, tako da se majstori raznih „fela“ i hobisti u potrazi za dijelovima često upućuju upravo prema Gradišci.

Ono što je nekad bila Mađarska, danas je Bosna – šoping destinacija brojnih Slavonaca. U svoja dva izleta nismo imali negativnih iskustava. Dočekali su nas susretljivi i vedri prodavači, ugostiteljski djelatnici, opuštena bosanska atmosfera i osjećaj malog turističkog izleta kakav nam je svima tu i tamo dobrodošao. Pa ako si već ne možemo priuštiti zimovanje u Austriji ili ljetovanje na sve skupljem Jadranu, možemo tu i tamo sjesti s nekim u auto i počastiti se ćevapima, pa da i mi barem na jedan dan budemo negdje dočekani i posluženi kao turisti.