Ponekad nam se ne da kuhati ili se jednostavno želimo počastiti. Ponekad nam u goste dođu prijatelji, rodbina, pa ih poželimo izvesti. Stoga smo za ovu temu broja odlučili istražiti što se, kako i gdje u Pakracu može pojesti te smo s tim na umu obišli nekoliko ugostiteljskih objekata. Svaki od njih ima svoju priču i svoju specifičnu gastronomsku nišu.
Omanovac
Za početak smo se uputili na najpoznatije pakračko „brdo“, popularno vikend-odredište, destinaciju koja je podjednako zanimljiva zimi i ljeti, podjednako primamljiva biciklistima i planinarima, ali i nama komotnijima, koji ćemo se gore uspeti automobilom i ondje uživati u prirodi, pogledu, ali i domaćinskoj atmosferi za koju su zaslužni Dean i Dalija Nagy te njihov četveronožni ljubimac Zeus. Na Omanovac smo se zaputili automobilom jednog snježnog jutra. Iako nas je nakon telefonske najave Dean upozorio da pričekamo prolazak ralice pa krenemo iza nje, pouzdali smo se u moć prianjanja svojih zimskih guma. Bila je to početnička greška zbog koje smo zapeli usred uspona, otprilike kilometar od odredišta.
Auto koji se našao ni na nebu ni na zemlji uspjeli smo zagurati na prilaz pored ceste, a svoj smo uspon nastavili pješke, odglumivši barem tu zadnju dionicu puta planinare koji se probijaju kroz malu snježnu mećavu. To nam je pružilo onaj autentičan osjećaj koji su zacijelo osjetili brojni izletnici prije nas; propisno rashlađeni, pomalo žedni i gladni, ušetali smo u toplinu planinarskog doma. Ondje nas je dočekao dobro raspoložen domaćin koji nam je odmah poslužio toplo piće te nije trebalo dugo da okrijepimo dušu i tijelo.
Nakon što smo okusne pupoljke okupali čašom kuhanog vina i snagu povratili pozamašnom porcijom jednog od specijaliteta kuće, njokima s kupusom i kobasicama, zamolili smo Deana da nam pobliže opiše gastronomsku ponudu planinarskog doma.
Na samom ulasku u dom može se uočiti tabla s oznakom Okusi tradicije zlatne Slavonije te nas je zanimalo o čemu se tu točno radi. „Među prvim smo nositeljima te oznake u županiji, a zaslužili smo je jer smo zadovoljili dovoljno kriterija, od kojih je glavni taj što 80 posto namirnica koje koristimo u pripremi hrane nabavljamo lokalno“, započeo je Dean priču o hrani na Omanovcu.
Iako se na Omanovcu može dobro najesti, važno je napomenuti kako se ondje uvijek potrebno unaprijed naručiti. „Dom je često u najmu, imamo grupe od 50-ak ljudi, bilo da se radi o svatovima, velikim planinarskim društvima, privatnim zabavama… S druge strane, u zimskom razdoblju ljudi se dolaze sanjkati, popiti kavu, a 6-7 stolova koje imamo na raspolaganju brzo se popune, zbog čega je obavezno naručiti se na vrijeme za ručak“, naglašava Dean.
Što se tiče same ponude jela, objašnjava kako su orijentirani isključivo na tradicionalni i uobičajeni planinarski jelovnik. To podrazumijeva grah i kobasice, kao neizostavan dio planinarske ponude, zatim gulaš, njoke i salatu, pri čemu gulaš pripremaju nešto drugačije. „S obzirom da su moji korijeni pola iz ovog kraja, a pola iz Dubrovnika, to sam u gulašu sjedinio, tako da radimo gulaš koji „baca“ na dubrovačku pašticadu. Kad pripremimo taj gulaš, obično plane u rekordnom roku“, kaže. Osim toga, u ponudi imaju kobasice s njokima i dinstanim kupusom, eventualno s buncekom. Od brze hrane uvijek su u pripremi zamrznuti krumpirići za prženje i bečki odresci, što mnoga djeca vole. „Jedan omiljeni specijalitet koji prigodno pripremamo dvaput godišnje su tzv. vrhburgeri, odnosno vrsta hamburgera pripremljena s nešto posebnih začina i malo maštovitosti. Osobno ih nisam probao, ali oni koji jesu, kažu da su baš vrh“, pridodaje Dean.
Kaže kako uvijek imaju sličnu, klasičnu ponudu te pozivaju ljude da svakako nazovu kako bi se lakše dogovorili u vezi menija. U ponudi su obično dvije do tri vrste jela, a s obzirom da preko tjedna tu ima malo ljudi, ponuda je klasična, dok se vikendom prilagođavaju grupama koje su na spavanju. Ako je grupa naručila roštilj, punjenu papriku, sarmu, toga uvijek naprave više, kako bi imali ponudu i za izletnike.
U kuhinji ih se rotira nekoliko, a vremenom i praksom došli su do određene razine kvalitete, tako da je posve svejedno tko je taj dan kuhar; jela su na podjednako visokoj razini. „U krajnjoj liniji, ovo je planinarski dom u kojemu je i gostima dozvoljeno koristiti kuhinju, tako da ponekad iskoristimo i njihove dvije ruke“, kaže nam domaćin, što je netom ranije i potvrdio, kad je kolegi novinaru dao kecelju i objasnio mu kako da nam skuha naručene njoke s kupusom i kobasicom.
Dalje kaže kako je kuhinja zapravo tek sporedna u ponudi njihovog objekta, koji se bazira na najmu soba. „Samo prošle godine imali smo oko 2500 noćenja. To je za jedan objekt, pa ako gledamo i na razini županije, solidan broj. Spavanje je kod nas relativno jeftino, pa od tih 2500 noćenja i ne ostane tako puno prihoda. Noćenje je trenutačno od 10 do 18 eura. Ako netko jede doručak, ručak, večeru, ako pije na šanku, naravno da mu nećemo naplatiti 18 eura. 18 eura je samo za ljude koji traže isključivo spavanje, što je rjeđi slučaj“, pojašnjava.
Dean kaže kako im je udarna sezona ljeto, a obilježavaju ga Erasmus programi. 40 do 50 mladih ljudi iz Europe, ali i šire dolaze na Omanovac i provode ondje po devet dana. Kod njihove ishrane je izazovno to što ima jako puno vegetarijanaca, vegana, alergičara na gluten i na razne druge sastojke. Zbog toga njima ne pripremaju jedan, već šest različitih obroka i to je prilično stresno, ali užitak je kad ti ljudi odlaze kući i kažu da hranu kakvu su ovdje jeli nigdje nisu imali prilike probati te prezadovoljni odlaze odavde.
Naš je domaćin uočio i jednu zanimljivu promjenu u ishrani u zadnjih nekoliko godina. „Prehrambene navike kod ljudi jako se mijenjaju. Ljudi koji borave u prirodi, planinari, biciklisti i ostali imaju sve više specifičnih zahtjeva za određenom vrstom prehrane. Ove smo godine bili jedini nosioci Okusa koji su u svojoj ponudi tijekom dana Okusa imali vegetarijansku hranu. U apsolutno svu hranu koju radimo, od graha, gulaša, ne stavljamo papriku ni Fant niti bilo koji drugi potencijalno alergen sastojak. Vremenom smo uočili da 30 do 40 posto ljudi koji dolaze kod nas imaju totalno drugačije prehrambene navike u odnosu na do prije svega par godina“, primjećuje.
Kaže kako su porcije koje poslužuju nešto veće s obzirom da većina ljudi tu došeće, a njihov je slogan „Možda nismo najjeftiniji, ali kuhamo s ljubavlju“. Jedan solidan ručak može se pojesti za 8 eura, dok à la carte jela, jela za grupe u cijeni imaju uračunat i najam sale, što povećava iznos, ali to nastoje kompenzirati time što posjetiteljima dozvoljavaju da ponesu vlastita pića. Uobičajeni dnevni meni kreće se od 8 do 10 eura, s tim da se od jedne porcije sigurno može najesti dvoje ljudi, kaže.
Mogućnost plaćanja karticom u objektu ne postoji, ali postoji mogućnost plaćanja virmanom – ako netko uz sebe nema gotovine, dobit će virman koji će moći naknadno uplatiti. „Iako smo svi ovdje pasionirani kuhari, ipak smo prvenstveno planinarski dom i osnovna nam je djelatnost to da ljudi dođu, provedu neko vrijeme u planinarskom domu, da se osjećaju kao kod kuće. Primarna djelatnost nam je smještaj, zabava, ugođaj, a na kuhinju gledamo kao na usputnu ponudu. Ne živimo od kuhinje, živimo od noćenja, koja su nam prioritet, a kuhinja je samo jedna zabava, jedan doživljaj, zato je tako i prezentiramo i pokušavamo što više gostiju uključiti u kuhinju te nastojimo da konačni proizvod u sebi ima barem 80 posto lokalnih namirnica, tako da se taj novac vrti i da ostane u gradu“, kaže u zaključku veseli domaćin.
Omanovac, na koji smo stigli gladni i promrzli, napustili smo siti, ugrijani i napunjeni pozitivnom energijom. Ralica je u međuvremenu očistila cestu, tako da smo se prošetali do svog zaglavljenog prijevoznog sredstva i spustili se u grad, do sljedeće ugostiteljske destinacije.
Grill
Ondje smo zatekli vlasnicu, Snježanu Nožarić. Osim kao catering, Grill je poznat i po gablecima. Zamolili smo je da nam kaže nešto više o njima.
„Kroz mjesec dana vrtimo četiri menija, tako da bi se moglo reći kako imamo mjesečni meni. Ponekad ubacimo nešto novo i napravimo određene izmjene, ali većinom se vrte isti obroci koje pripremamo i za socijalno ugrožene sugrađane, preko usluge „Pomoć u kući“. Dostavom pokrivamo čitavo područje Grada Pakraca, sve do najudaljenijih sela. Postoje sela u kojima imamo samo jednu osobu, a dnevno poslužujemo preko stotinu gableca“, započela je Snježana. Gablec se u Grillu svakodnevno može pojesti do 13 sati, a njegova cijena je iznimno prihvatljivih 3,50 eura. Većina pripremljenih gableca dostavlja se socijalno ugroženim građanima, ali i ostalim umirovljenicima te svima kojima je iz ovog ili onog razloga praktičnije naručiti obrok nego ga samostalno pripremiti. Gableci s dostavom mogu se naručivati i pojedinačno, ali većina korisnika naručuje mjesečnu dostavu gableca, tako da im dolazi na prag svaki dan osim nedjelje, ali zato subotom dobiju dva obroka. Cijena takvog aranžmana je 100-njak eura mjesečno.
„Osim gableca radimo isključivo catering jer još nismo dovršili salu koju ćemo izgraditi u produžetku objekta. Od cateringa radimo rođendane, skupštine, karmine i to nam jako dobro ide. Radimo svoje mesne plate koje smo sami osmislili i kojima svaki put dodamo nešto novo. Nešto rolano, punjeno, pravimo umake“, objašnjava Snježana. Na gablec se može doći i bez najave jer obično pripreme 10 do 15 obroka viška, a uvijek postoji opcija i da se ubaci nešto što može biti brzo gotovo, npr. pohani bečki i prženi krumpirići, vratina s roštilja, ćevapi i slično, dodaje. Od manjih novosti koje su nedavno uveli, a tiču se jelovnika, ističe rolanu puretinu sa šunkom i sirom koju dosad nisu imali na platama te rolanu piletinu u umaku s gljivama, također punjenu šunkom i sirom. Na mesnim platama po novome svoje je mjesto pronašao i pohani zagrebački odrezak sa šunkom i sirom, što se pokazalo dobrim potezom.
Dok smo još bili na Omanovcu i s Deanom razgovarali o kulinarskoj ponudi u gradu, osvrnuo se na činjenicu kako je pomalo tužno što u Pakracu više ne postoji klasičan restoran. Zanimljivo, Snježana nam je ponudila ekskluzivu upravo na tu temu.
„Ove godine idemo u kompletnu renovaciju Grilla iznutra, uključujući i kafić. Razmišljamo o tome da uvedemo i pizzu. Dio u kojemu se trenutačno poslužuju gableci proširit ćemo i spojiti s novo izgrađenim produžetkom te možemo reći kako će Grill nakon zamjene krova i nove fasade sada napokon postati pravi restoran“, otkrila je. U renovaciju se kreće u srpnju, a za vrijeme radova koji bi trebali trajati oko mjesec dana, kuhinja će svakako nastaviti s radom, a eventualno i terasa.
Futuro
Kad već pričamo o novim prostorima, početkom listopada prošle godine na šetnici su modernu zalogajnicu otvorili Andrej i Marina Brus, vlasnici jedinog pakračkog fast-fooda, Futuro. Njihova vanjska terasa raspolaže s 40, a unutrašnjost s 32 sjedeća mjesta. Uvođenjem kebaba u ponudu privukli su još veći interes Pakračana i stanovnika iz okolnih mjesta, a isključivo srijedom prodaju pileći kebab koji se, kako kažu, pokazao punim pogotkom. Asortiman hrane je proširen primjerice doručkom/večerom u vidu jaja sa šunkom, slaninom i kobasicom, a ponuda pića je dodatno obogaćena.
„Pitanja sugrađana kad ćemo otvoriti zalogajnicu na šetnici, hoće li otvorenje biti uskoro, samo je dokaz da smo ostavili dobar dojam među dosadašnjim klijentima i mislim da je nova lokacija pun pogodak. U planu nam je s vremena na vrijeme uvoditi nešto novo kako se ljudi ne bi zasitili, a uz standardno najpopularniji kebab, hamburger i cheeseburger, jako dobro idu i lignje. Cijene smatramo pristupačnima, mijenjali smo ih samo na proizvodima za koje je porasla nabavna cijena, a svakako su prilagođene kraju i standardu u kojem živimo, kako bi si svatko mogao priuštiti obrok u našoj zalogajnici“, rekli su nam Brusovi u razgovoru povodom otvorenja prije tri mjeseca.
Ugostiteljski obrt uz bračni par zapošljava još pet zaposlenika. Preko tjedna rade od 7 do 22 sata, subotom su otvoreni sat vremena duže, dok je nedjelja neradna. Krajem ovog mjeseca, kažu, na meni planiraju uvesti i novost – trganu svinjetinu (pulled pork). „Najtraženiji s menija i dalje su nam burgeri i kebab. Na dobrom glasu su nam i ćevapi, naročito nakon što smo nabavili novi specijalizirani roštilj koji nam je omogućio pripremu ćevapa u somunu. U Lipik dostavljamo narudžbe skuplje od 6 eura, a u Pakrac od 5 eura pa nadalje, pri čemu samu dostavu ne naplaćujemo“, pojašnjavaju. Kažu i kako hranu dostavljaju na razne adrese, od privatnih osoba, preko poduzeća, do đačkih domova.
Stare ih mušterije redovito posjećuju, a uvijek dođe i netko novi. S vremena na vrijeme nastavit će s uvođenjem novina u meni kako ne bi došlo do zasićenja uvijek istom ponudom.
Zdravljak „MNS“
I dok se Futuro iznova brendira i pozicionira na gastronomskoj mapi grada, Zdravljak je svoje mjesto u srcima i želudcima Pakračana osigurao još odavno. Ova obiteljska slastičarnica, buregdžinica i ćevabdžinica već se generacijama odupire svim gospodarskim nedaćama, inflatornim pritiscima i promjenama životnih i prehrambenih navika, dokazujući kako postoje neki bezvremeni gastronomski trendovi koje nije tako lako izbaciti iz mode.
Iako su tijekom čitavog siječnja na kolektivnom godišnjem odmoru, na upit nam se javio Selim Demiri koji nam je dopisno odgovorio na postavljena pitanja. „Naš meni sastoji se od jela s roštilja (ćevapi, miješano meso, nekoliko vrsta burgera), bureka sa sirom i mesom, petnaestak vrsta kolača, sladoleda… Sva jela i slastice proizvodimo sami, s najvećom pažnjom pri odabiru sirovina i recepture. Higijenu pritom održavamo na najvećoj mogućoj razini i upravo je to ono što ljudi svih uzrasta prepoznaju i iskazuju nam vjernost već četiri generacije (osamdesetak godina)“, započeo je svoje izlaganje Selim.
Nadalje kaže kako mu je teško izdvojiti neki konkretan specijalitet kuće, jer svi su artikli podjednako dobro prihvaćeni. Jelovnik su, nastavlja, godinama prilagođavali upravo na način da drže isključivo one artikle koji najbolje prolaze kod kupaca, čime se istovremeno osigurava i svježina te kvaliteta pripreme namirnica. Na pitanje o potencijalnim poskupljenjima u neposrednoj budućnosti kaže kako smatra da je inflacija napravila svoje te je došlo do određene stabilizacije cijena koje u dogledno vrijeme ne namjeravaju korigirati.
Što se tiče količine posla kroz godinu, kaže kako u svom objektu ne uočavaju velike uspone niti padove unazad 20 godina, iako je prije toga znalo biti značajnijih oscilacija. „Naša kuhinja radi svakodnevno, uključujući nedjelje i blagdane, a to je moguće jer objekt i kuhinju vode uglavnom članovi obitelji. Budući da smo obiteljski posao, između sebe dogovaramo tko, kada i što radi“, pojašnjava za kraj.
Ostali ugostiteljski objekti
Naravno, navedena mjesta nisu jedina na kojima se čovjek u gradu može najesti. KTC-ov restoran jedno je od mjesta koje svakodnevno poslužuje gablece, ali i ostala jela, a organiziran je po principu menze. Imamo i dvije pizzerije, Hookah i Tessari, koje osim pizza nude i razna druga jela. Osim toga, mnogi po brzi obrok ili međuobrok često skoknu u neku od pekara ili u slastičarnu Mistena.
U zaključku, tko god se iz ovog ili onog razloga nađe u Pakracu i osjeti onaj neobičan osjećaj praznine u utrobi, kolokvijalno poznat i kao glad, tu će prazninu zahvaljujući prilično raznovrsnoj ponudi moći ispuniti na više mjesta. Bez obzira na to jeste li poželjeli kebab, burek u koji je ugrađena višedesetljetna tradicija pripreme, neku od brojnih varijacija pizze, vege planinarski grah ili obilan, a cijenom prihvatljiv gablec, sve to možete pronaći u nekom od gradskih objekata. Gladni nećete ostati čak niti ako u nedjelju shvatite da vam je frižider prazan. Osim ako istovremeno slučajno nije baš i siječanj, e jedino tad vam Pakrac više neće moći pomoći.