Piše: Duško Kliček

„... Dobro jutro preko polja, ili brijegom kud nas volja, srce pozna svaki put.

Dobro jutro, dobri maju, dobro jutro, rodni kraju, tisuću i prvi put…“

Ovim je stihovima i pjesmom iz poznatog filma „Vlak u snijegu“ dočekao  4. rujna prvoškolce, u okviru prigodne  svečanosti, dječji zbor Osnovne škole „Braća Radić“ u Pakracu pod ravnanjem učiteljice Kornelije Kobetić,  koja je tom prilikom, zajedno s kolegama i djelatnicima škole dočekala, na najljepši mogući način, novu generaciju učenika.

Da mi je biti učiteljica

U obitelji Josipa - Zlatka Kobetića, milicajca pa policajca, i Vesne, djevojački Tepeš, djelatnice pakračke bolnice, rođeno je troje djece: Kornelija, 1981. godine, naša sugovornica, a danas učiteljica u OŠ „Braća Radić“ u Pakracu, Martina, 1982., dipl. ing biologije, profesorica u OŠ Lipik i Srednjoj školi Pakrac i Domagoj, 1993. godine, liječnik, specijalizant kardiologije u bolnici Dubrava u Zagrebu.

Kornelija sa sestrom Martinom

Pakrac, Prekopakra i šira okolina znaju Korneliju, crnku krupnih crnih očiju i prepoznatljivih „kobetićevih“ crta lica: znaju ju s mnogih nastupa „Seljačke sloge“ iz Prekopakre, znaju ju kao plesačicu, kao pjevačicu, kao čuvaricu domaćih pjesama i napjeva, kao sudionicu mnogih priredaba, ali, znaju ju i kao učiteljicu koja je ovih dana započela svoju sedamnaestu godinu rada s djecom u pakračkoj osnovnoj školi.

„Od malena sam željela biti učiteljica i ništa više pa sam u čestim igrama škole u našem i susjednim dvorištima ili bilo gdje drugdje, gotovo uvijek ja bila učiteljica. Tu želju osnažila sam u prvim razredima osnovne škole gdje mi je učiteljica bila Anđelka Roček, divna osoba, stručna, smirena, pedagoginja i psihologinja - sve u jednom, koja je učiteljsko zvanje usadila duboko u mene. I tada sam, gledajući u nju, gledala sebe pred razredom učenika kako im prenosim znanje i učim ih kako da budu dobri i pošteni ljudi, kako da vole i poštuju druge… upravo tako, kako nas je učila i učiteljica Anđelka koja je, inače, bila polaznica jedne od posljednjih generacija nadaleko poznate pakračke učiteljske škole.

Promocija - najsretniji dan za roditelje

Kada sam završila gimnaziju, dileme što ću i kuda dalje, kod mene nije bilo, nego sam, uz podršku roditelja, upisala učiteljski fakultet, grupu razredna nastava i hrvatski jezik“, počela je priču učiteljica Kornelija u razredu u kojem je dočekala svoje mališane, sada učenike trećeg razreda i s njima otpočela novu školu života. Uči ih, kako je rekla, svemu onom što je naučila o temeljima ljudskosti, pripremajući ih za život u duhu uvažavanja i tolerancije, jer, kako ju je naučio život, slova i brojke često nisu najvažnije u životu i tome ih upravo ona mora pripremiti i učiti baš kao što su učili i nju.

Donja Obrijež - najljepše učiteljsko iskustvo

Nakon završenog fakulteta i nekoliko mjeseci rada na određeno vrijeme, Kornelija je dobila stalno mjesto učiteljice u Područnoj školi u Donjoj Obriježi. Bio je to njezin prvi susret sa školom kakvu je zamišljala i za kakvu se pripremala. „Mještani, roditelji ali i djeca u razredu su me poštivali i uvažavali. Čuvala sam odgovornim  radom i autoritet profesije i autoritet škole. Tako sam i nastavila kada sam nakon dvije godine dobila stalni posao u pakračkoj osnovnoj školi.

S bratom i sestrom

Odmah sam, već pri prvom susretu s učenicima i mještanima Donje Obriježi vidjela da odnos djece prema učitelju dolazi uglavnom iz roditeljskog doma. Na žalost, danas je toga ipak nešto manje i ovo je, ponekad, neka drugačija škola nego što sam ju ja upoznala u Donjoj Obriježi, iako i kod nas i danas prevladavaju lijepi primjeri odnosa učenika i roditelja i prema učiteljima i prema školi“, iznijela je svoje mišljenje Kornelija, ističući u više navrata kako niti jednog trenutka nije požalila što je učiteljica i da bi opet ponovila isti put, jer, kako je novljanski profesor Lončar rekao u jednoj svojoj pjesmi: „… od učitelja samo su bozi (bogovi) veći“:  

Korijeni od 1760.

Kornelija, inače, potječe iz velike prekopakranske obitelji Kobetić, koja se spominje još 1760. godine u jednom od najranijih popisa stanovništva pakračkog kraja. Među i danas u Prekopakri prisutnim prezimenima: Širac, Drašković, Martinović, Ivanović, Nožarić, Jednaković… zapisan je i Ilija Kobetić.

Predsjedniku Tuđmanu uručila je poklon Grada

Priča se po selu, ili legenda tako kaže, da je još davno, prapradjed Kobetić prodao tada malu kuću u dvorištu, smještenom negdje na sredini dugačke ulice Ante Starčevića, nekom Hašpelu i tek ju je desetak ili stotinjak godina kasnije ponovo kupio Kornelijin djed Antun. U tom dvorištu izgradili su, uz štale i štagalj, obiteljske kuće Zvonimir i njegov brat Josip - Zlatko, Kornelijin otac, i, zanimljivo je, pa i poučno kako su se ta dva brata, zajedno s trećim, Tomom dogovorili da će stanovati u istom dvorištu i da ih buduće supruge, ali niti nitko drugi ne smiju posvaditi. I, tako je i bilo, pa i danas - je. Još jedna zanimljivost potječe iz tog istog i ne baš velikog dvorišta: u svijet su otišla dva doktora: Tomo, poznati infektolog koji je još davno nakon Pakraca posao nastavio u KBC-u Dubrava, i mladi Domagoj, Kornelijin brat, upravo sada specijalizant kardiologije.

Pjesme i ples - značajan dio života

Za Korneliju je otac Zlatko, nakon njezinih djetinjih akrobacija znao reći da je „trebala biti muško“. Bila je vrlo, vrlo živa, pa i preživa: lomila je dva puta desnu ruku, tri puta lijevu i jedan puta nogu, dok se one sitne ranice, padove s bicikla i čvoruge ili otekline nisu ni brojile. „Bila sam često u središtu nevolja, pa su se problemi uz mene jednostavno vezali i stizali jedni druge“, kaže uz smijeh Kornelija o tim, ipak lijepim, danima.  

Kao malu, sve ju je interesiralo pa je još kao dijete upisana, kao uostalom i svi Kobetići i većina Prekopakrana, u Kulturno-umjetničko društvo „Seljačku slogu“ u kojoj je još i danas. Ljubav prema pjesmi ponijela je iz roditeljske kuće gdje se upoznala sa starim prekopakranskim i božićnim pjesmama. Slušala je starije i pamtila riječi. To joj je pomoglo da nešto kasnije sudjeluje u izradi knjige izvornih pjesama i napjeva Prekopakre, čime je dala nemjerljiv doprinos očuvanju bogate kulturne baštine ovog kraja.

Lede (s lijeva: Gordana Cecić, Martina Kobetić, Martina Lopar, Martina Svjetličić, Anita Širac i Kornelija)

S pjesmom je, uz ples, polako u KUD-u narastala i kao vrsna pjevačica postala je počimalja (ona koja počinje pjesmu) i dio tek osnovanog ženskog pjevačkog sastava „Lede“ (Leda - lijepa djevojka). Bile su to, uz Korneliju: njena sestra Martina, pa Anita Širac, Martina Lopar, Martina Svjetličić i voditeljica i pjevačica Gordana Cecić. Plesni sastav KUD-a vodile su glazbene pedagoginje i zaljubljenice Justina Justa Puhmajer i Cvija Grčević.

„Lede“ su snimile „a capella“  2005. godine lijepe stare izvorne prekopakranske pjesme i napjeve i ostavile ih na dva nosača zvuka pod imenom „Prekopakro, milo selo moje“, naraštajima koji dolaze. Uslijedili su, zajedno s plesačkim i tamburaškim dijelom KUD-a  brojni nastupi u zemlji i inozemstvu na etno smotrama i prigodnim priredbama, na Đakovačkim vezovima, Zagrebačkoj smotri folklora, zatim u Škotskoj, Njemačkoj… uvijek i svugdje u službi promocije Grada Pakraca i Prekopakre.

Poseban doživljaj joj je, kako kaže, ostao u sjećanju, kada je 1999. godine u Pakracu, predsjedniku Republike Hrvatske doktoru Franji Tuđmanu, uručila, obučena u prelijepu prekopakransku nošnju, poklon u ime Grada. 

„Ti nastupi i sve oko glazbe i KUD-a ispunjavali su me srećom. I nisam ja bila počimalja samo na nastupima, ma, zapjevala sam ja često prva, i na obiteljskim okupljanjima i proslavama, smotrama, u autobusu ili u centrima gradova gdje smo nastupali. Uvijek me je pjesma pratila i bila je neizostavni dio mog života.

Veliko glazbeno iskustvo i znanje, Kornelija je primijenila i u pakračkoj osnovnoj školi, gdje vodi mali pjevački zbor, onaj, koji na najljepši način, pjesmom dočekuje svake godine male đake prvašiće.

2. A sa svojom učiteljicom

S pjesmom nisam živjela samo u KUD-u, nego sam jedno vrijeme pjevala i s bendovima, uz Željka Gašparović - Gašu i u „Moslavačkim lolama“ na svadbama, zabavama, veselicama i gradskim događajima“, ispričala je Kornelija o tim glazbenim danima koji i danas traju, doduše u skromnijim količinama. 

I nije to sve što se tiče pjesme. Bila je Kornelija i dio glazbenog sastava „Vita nova“, koji je po dolasku župnika Dražena Radigovića osnovan u pakračkoj župnoj crkvi. Uz novi sastav pokrenut je i festival ili smotra crkvenih glazbenih sastava pod nazivom „Hodočašće u došašće“.   

Lijep učiteljski život

Posljednjih godina Korneliju su naši sugrađani i gosti znali susresti tijekom ljeta, u za, po mnogim predrasudama, neobičnom za jednu učiteljicu, radnom mjestu - s bocom piva, soka ili kave na pladnju, poslužujući goste. Bila je, tako, učiteljica Kornelija, tijekom ljetnog školskog raspusta, konobarica, kaže -  s ponosom, jer doživjela je samo pohvale. „Ja jednostavno, ne mogu ne raditi ništa i zato sam odabrala rad u kafićima „Manivi“, „Malom caffeu“ u Lipiku i na bazenima kako bih ispunila slobodno vrijeme, ostala s ljudima u komunikaciji, ali i osobnim primjerom pokazala i mogla pričati, posebno mojim učenicima, da nije ništa u životu sramota raditi. Ponosna sam na to, jer sam dobila pohvale od dragih prijatelja, poznanika pa i roditelja mojih učenika. To je u nekim slučajevima bio šok kod nekih koji su me vidjeli u neuobičajenoj ulozi, ali negativnih kritika nije bilo. Uslijedile su čak i čestitke što osobnim pozitivnim primjerom pokazujem da se svaki posao treba voljeti i cijeniti i da svaki ima svoje dostojanstvo. I o tome pričam svojim učenicima. To je škola života.   

U kafiću

I, još nešto, radeći u kafiću shvatila sam koliko je posao učitelja gospodsko zanimanje i koliko je lakši u odnosu na konobara, jer i to čovjek mora iskusiti kako bi drugima mogao prenositi osobna iskustva“, rekla je Kornelija o tom svom ipak neobičnom, ali mudrom izboru.

Povratak u Prekopakru

Kornelija je zadovoljna životom. „Radim posao koji volim, kolege na poslu su profesionalne i kvalitetne, međusobno se poštujemo i uvažavamo; zdravi smo, imam drage prijatelje, pjesma je i dalje moj hobi, moj život, jer su me preko pjesme mnogi upoznali i s njom sam proputovala dio Europe i gotovo cijelu Hrvatsku, s njom sam doživjela lijepe trenutke u mom životu“, zahvalna je pjesmi Kornelija. 

Danas živi s petnaestogodišnjim sinom Jakovom u Pakracu, koji je postao srednjoškolac u daruvarskoj gimnaziji. Normalno je da su sva majčina ljubav i velik dio njenog životnog iskustva usmjereni njemu, k njegovoj sreći. Godinama je bio nogometaš „Hajduka“, sada je rukometaš „Pakraca“. Naravno, majka sve to i mnogo toga drugog  podržava.

Sa Jakovom, njenom najvećom ljubavi

Nakon smrti oca, u kući u Prekopakri je majka Vesna. Sama. Djeca su se, kako se to kaže, razbježala po svijetu, iako Kornelija, Martina i Domagoj navraćaju.  Naravno, majci uvijek premalo.

U dvorištu Kobetićevih u Prekopakri dvije su kuće, dvije obitelji - Zvonkova i Zlatkova, i dvije snahe - Vesna i Matilda -  koje se, kako su se braća dogovorila, ne svađaju. Kornelija kaže, kako njihova kuća neće ići na bubanj  jer će se ona jednoga dana vratiti, u Prekopakru. Previše ju uspomena veže uz nju. Sjeća se prelijepih badnjih i božićnih večeri, božićne jelke okićene bombonima u „staniolu“, slame pod stolom i oraha… odlazaka na polnoćku… u toj kući je naučila prve pjesme i plesove, obukla prvu nošnju, odživjela uz brata, sestru i roditelje lijepo djetinjstvo i ispunila si jednu, najveću želju,  postala je učiteljica.