Piše: Duško Kliček

U pakračkom prigradskom naselju Prekopakra ili Preko Pakra kako se kroz jedno razdoblje svoje duge povijesti zvala, većina, ali stvarno većina, obitelji bili su ili jesu, prema svom interesu pa i dijelom  nacionalnoj opredijeljenosti, članovi ili „Češke besede“, ili „Seljačke sloge“, ili „Hrvatske žene“, ili svi izmiješani zajedno u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, Nogometnom klubu „Slavonija“ ili pak u Društvu Mađara, ili Društvu Talijana. Tako brojna društva i udruge ima malo koje mjesto pa nije ništa neobično da  je i obitelj Dubravke i Oskara Arland, talijanskog porijekla,  našla svoje mjesto  u „Seljačkoj slozi“, Kulturno-umjetničkom društvu starom već 94 godine.

U slučaju Dubravke Arland ne radi se samo o članstvu, nego je ta vrijedna i poduzetna žena već 12 godina i predsjednica „Seljačke sloge“, društva koja kulturu hrvatskog življa, jezik, nošnje, pjesmu, priče i običaje čuva  od zaborava i pronosi ju širom županije, Hrvatske pa sve do Škotske, Njemačke, ili čak sve do Pariza i Francuske.

Dubravka maturantica

Otac me upisao u medicinsku školu

Dubravka je rođena u ožujku 1962. godine u obitelji Zandona, Antuna, medicinskog tehničara na internom odjelu  i Dragice, čistačice - oboje, zaposlenika pakračke bolnice. Zajedno sa sestrom Renatom, poznatom pakračkom cvjećarkom, odrastala je  na prelijepim padinama Prekopakre, dijeleći s ostalom djecom  sve ljepote bezbrižnog djetinjstva.  Tri razreda osnovne škole završila je u Prekopakri uz učiteljice Ružicu De Zan i Veru Drašković, a više razrede u Pakracu.  „Nismo bili imućna obitelj, tek nešto vrta i okućnice, ali dvije plaće su ulazile svaki mjesec u obitelj, pa oskudice nije bilo. Nismo često išli na more,  ali imale smo lijepo djetinjstvo. Kao dijete nisam razmišljala što bih željela biti, pa me otac, kao medicinski radnik, upisao u medicinsku školu i usmjerio mi život u tom pravcu. I, nije mi žao, jer da se ponovo rodim opet bih bila medicinska sestra. Jednostavno, volim pomagati ljudima, posebno bolesnima, i svako ozdravljenje, ili samo pomoć me čini sretnom“, kaže Dubravka koja najveći dio četiri desetljeća svog dugog radnog staža radi na odjelu intenzivne njege u pakračkoj bolnici.

Dragica i Antun Zandona

Stari bicikl

Oskar je rođen1963. godine i odrastao u Ploštinama. Otac Đuro (1938.) i majka Dragica (1944.) imali su uz Oskara i kćerku Violandu, sada udana Tatić. Četiri razreda je završio u područnoj školi u Ploštinama, a ostatak u Pakracu. Otac je bio poljoprivrednik i ciglar, a to znači težak, težak posao na koji je ekipa odlazila svakako, pa i biciklima sve do Virovitice i okoline. „Imali su dnevno tri obroka i to mlijeko i palenta, a na „jelovniku“ je kod nekih bila i  rakija čičoka. Kada su se „odmarali“ između dvije peći s nekoliko tisuća komada cigli, kod kuće su obrađivali zemlju, sadili duhan. Ja sam si kao dijele puno toga želio, novi bicikl mi je bio velika želja, ali tek sam si mogao  priuštiti da si od nekoliko starih bicikala složim jedan koji sam mogao voziti“, prisjeća se Oskar, koji je završio i školu za vozača. Oduvijek je volio mehaniku, pa je nakon osnovne škole otišao u „Papuk“ u zanat i u metalsku školu u Kutini. „Pilana je imala dobre majstore i od svakog se dalo puno toga naučiti. Radio sam u stolariji na održavanju strojeva pa onda i u ljevaonici. Nakon rata sam prešao u „Zagrebačke transporte“ kao vozač autobusa, a potom u VIOS, tvrtku šogora Tatića u Lipik“, podsjetio je Oskar na svoj radni put.

Već je godinama (od 1987.) član Lovačkog društva „Fazan“, gotovo isto godina koliko je i član „Seljačke sloge“ u koju se upisao, kako kaže „pod prisilom žene“, ali je izjavu, pogledavši u Dubravku, isti trenutak povukao.  Ne samo da je član „Sloge“, nego je naučio i svirati brač i sudjeluje u mnogim „Sloginim“ aktivnostima. U tome je i velika potpora supruzi.  

Od 1984. godine zajedno

Milijunaši nakon svatova

Dubravka i Oskar su se upoznali, ne znaju točno, da li  u Ploštinama ili Prekopakri i nisu baš sigurni da li 1982. ili 1983. godine na jednoj od mnogih subotnjih zabava uz koje su mladi živjeli u godinama mladosti. „U tom obilju zabava pa i disko kluba u Prekopakri, ne možeš ne naći curu“, dodao je Oskar. Svatove su imali 1984. godine. Bili su to pravi selski svatovi  pa je većina Ploštinčana došla u prvi dio svatova po mladu, u Prekopakru. Nakon toga otišlo se u Dom na ručak, a slavlje je nastavljeno kod mladoženje, do jutra u Domu u Ploštinama. „Bili su to veliki svatovi, 300 do 400 ljudi. Uz ostale skromne poklone dobili smo oko 21 milijun dinara i za te novce kupili smo polovnog „Fiću“. Tada je to bilo kao danas „Mercedes“ kada nije baš svatko imao auto. Bila je to velika radost za nas“, kažu Dubravka i Oskar. Kroz naredne godine, kako je standard rastao, mijenjali su i aute. U njihovom dvorištu parkirali su „Yugo“, pa „Mitsubishi“ (prvi novi auto 2000. godine), a danas uz „Golf“ imaju i dva terenca, vjerojatno za Oskara i lov.

Dubravka i Oskar u prekopakranskim nošnjama

Tri kćerke i kuća

Nakon vjenčanja Oskar je došao „pod krov“ svoje supruge, u Prekopakru i počela su pristizati djeca – tri kćerke: Andreja (životna suputnica Ivana  Čevizovića) je rođena 1984. (završila je medicinsku školu i Visoku školu predškolskog odgoja; Ana (suprug Krunoslav Juranović), medicinska sestra (1986.) i Arijana (frizerka) - zaručnik Ivan Kaurin, 1998. Kćerke su proširile i obogatile obitelj Arland unučadima - čak njih petero. Nema sumnje da je ljubimac bake i djeda, ali i cijele brojne obitelji, dvogodišnji Roko (Andrejin sin). Baka Dubravka se jednostavno oduzme kada priča o unuku. „Otvoren je, zaigran, zna pjevati… voli tamburicu i još podosta toga…“, nabraja sretna baka, a mnogo lijepih riječi ima i za Aninu djecu: Niku Leu, Dina i Luku. Kada dođu, puna je kuća, a kada odu, kuća je itekako prevelika. Da mogu, skinuli bi barem gornji kat, jer u kući ih je samo troje: uz Dubravku i Oskara a njima je u donjem dijelu Dubravkina 84-godišnja majka Dragica. Još je uvijek vrlo pokretna i vrijedna i često uskoči s kolačima (na dan ovog razgovora s krafnama) pomete, obriše prašinu… ma velika je pomoć Dubravki u svakodnevnim poslovima. „A i neka je, samo neka poživi i bude zdrava“, kaže Dubravka.  

Kćerke (s lijeva): Ana, Arijana i Andreja (uz tortu)

I njihova kuća ima svoju priču: ratnu i poratnu. Na mjestu stare kuće koju su gradili još Dubravkini roditelji, Dubravka i Oskar su digli još jedan kat, jer bile su tu dvije obitelji sa sedam duša. Mislili su, kao i većina roditelja da će bar neka od tri kćeri ostati u Prekopakri u Ulici Dalibora Duchača 52. Međutim, kako to obično biva, kćerke su otišle, a velika je kuća ostala. Kako je bila na brisanom prostoru, doživjela je tijekom rata znatna oštećenja pa je kroz naredne godine obnovljena do današnjeg izgleda.

Unuk Roko

Obitelj pa „Seljačka sloga“

Od kada zna sebe, Dubravka je pratila rad „Seljačke sloge“, njihove nastupe, prelijepe nošnje i već se, kako kaže, kao cura priključila Društvu. Imala je manje prekide zbog obiteljskih razloga, ali prikupilo se, godina po godinu, tek nekoliko godina manje od pola stoljeća. Bila je Dubravka i još je uvijek aktivna  u pjesmi i plesu, a u „Slogu“ je povukla supruga, koji je naučio svirati brač i kćerku Arijanu koja svira bisernicu. Čini se da je i Roko na najboljem putu da jednoga dana naslijedi tetku, baku i djeda. 

„Ja to jednostavno volim i ništa mi nije teško napraviti za „Slogu“. Znatan dio mještana su naši članovi, broj se stalno vrti oko 300, a tu je i 30 aktivnih članova od 5 do 60 godina. Veliku pomoć imamo od starih članova, koji, na žalost, polako odlaze, ostavljajući nama mlađima uspomene, neke stare stvari, dragocjene savjete - i kako da to ostavim, nemam srca. Ma, samo da čujete kada stari članovi: Jozo Kobetić, Dina Rihtarić i Boro Širac zapjevaju  kao „sokolovi“. To je nešto prelijepo…

Pa mi smo našu prelijepu  prekopakransku nošnju promovirali ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi. Dva puta smo kao prvaci županije izborili nastup na državnom natjecanju… Kupujemo dijelove nošnji, nešto po njima sašijemo, nešto izradimo po originalima smještenim u posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu.  Mnogo su po tom pitanju napravile vrijedne ruke naših članica: Jakomine Nine Šmit i Zlate Svjetličić…“ nastavlja Dubravka i po tko zna koji puta podsjeća na njihovu veliku želju i problem – problem njihovog doma.

„Mi smo u 94. godini svog postojanja, a nemamo svoj kutak, svoj dom. Doduše, koristimo godinama Češki dom za nastupe, zatim koristimo i hol Osnovne škole za probe, a privremeno smo koristili i prostor Vatrogasnog doma i „plave kuće“ uz Češki dom. Dobro surađujemo sa svima, ali, mi smo, jednostavno, beskućnici. Nošnje nosimo svako svoju kući, a po kućama, najviše kod mene, smještene su neke zajedničke stvari „Sloge, ponešto arhive i drugog materijala.

Bilo je nekih pokušaja za izgradnju doma, ali stvari se pokrenu, pa ponovo utihnu, pa je nama osnovni zadatak ne ugasiti „Seljačku slogu“ i nastaviti s ovakvim radom i nadom da će se započeti projekti oko izgradnje Doma ponovo pokrenuti i jednu od narednih obljetnica dočekati u svojoj kući“, gotovo u jednom dahu je rekla Dubravka, ističući dobru suradnju sa Gradom Pakracom i Županijom, ali Dom i dalje ostaje tiha patnje. . 

Jer, kako ističe, „Seljačka sloga“ je svojim brojnim nastupima prezentirala na najbolji način Pakrac; predstavila nošnje, običaje, pjesme prekopakranskog kraja; sudjelovali su povremeno na „Đakovačkim vezovima“, Vinkovačkoj jeseni“; domaćini su smotre folklora „Pakračko ljeto“ i „Šokačkog sijela te gosti ili domaćini na brojnim drugim kulturnim i tradicijskim manifestacijama. 

„Uz zdravlje i sreću u obitelji, najveća mi je želja samo taj naš Dom u Prekopakri kako bismo dobili svoj kutak za život i rad. Mislim da smo to mi i svi oni koji su kroz sva ta desetljeća bili članovi „Sloge“, zaslužili svime što smo kroz  90 i više godina rada činili i sačuvali dio naše i povijesti i povijesti ovog kraja za pokoljenja koja dolaze“, završila je priču Dubravka.    

Unučad (s lijeva): Lea, Dino, Roko, Luka i Nika