Prelistali smo stara izdanja Pakračkog lista iz mjeseca veljače kojima smo se vratili trideset, dvadeset i deset godina unatrag, u prošlost našeg grada. Kakvi problemi su mučili gradsku vlast, a kakvi građane, navest ćemo u nekoliko crtica.
U listu od 4. veljače 1993. pronalazimo informaciju o valu poskupljenja komunalnih usluga. Tako je cijena jednog prostornog metra plina za domaćinstva iznosila 109 HRD, voda je koštala 195 HRD, kanalizacija se naplaćivala 16 HRD na potrošeni prostorni metar vode, dok je odvoz smeća iznosio 55,5 HRD po četvornom metru. Cijene grijanja u zgradama iznosile su oko 330 HRD po četvornom metru stana.
Pripremali su se izbori za tadašnja Općinska vijeća, Županijsku skupštinu i Županijski dom Sabora pa nije manjkalo predizbornih skupova i već svima poznatih obećanja, pogotovo o obnovi ratom teško stradalog grada. Općina Pakrac imala je tada oko 7200 birača, koji su mogli glasati na 15 glasačkih mjesta, a zanimljivo je da su građani dobivali pismeni poziv za glasanje na kojima je bio naznačen samo broj izborne jedinice kojima pripadaju, ne i glasačko mjesto, s tim da su pozivi dolazili na adrese sa starim, „prijeratnim“, nazivima ulica koje se više nisu koristile ni službeno, a ni u praksi. O rezultatima ne moramo, jer je svima poznato kome je pripala vlast na svakim lokalnim izborima u Pakracu od rata do danas, no napomenut ćemo da je odaziv na izbore tada iznosio čak 67,1 posto.
Komunalnom pogonu prethodila radna grupa
Nekoliko mjeseci ranije osnovana je Radna grupa za obnovu Pakraca, na inicijativu Ministarstva obnove, koja je imala zadatak raščišćavati ulice od smeća i građevinske šute, uređivati putove, sanirati oštećenja na obiteljskim kućama, ali i na gospodarskim zgradama. Grupu su činili najvećim djelom bivši radnici „Konstruktora“, „Papuka“ i „Jedinstva“, njih oko dvjesto, pri čemu je mnogima taj rad predstavljao i jedini izvor financiranja obitelji. Iako je takva grupa bila prijeko potrebna, najveća zapreka kvalitetnom obavljanju posla bio je nedostatak materijala i osnovnog alata kao što su brusilice, bušilice i motorne pile.
Deset godina nakon, u veljači 2003. nailazimo na tekst o razminiranju u centru grada, točnije razminirana je unutrašnjost i okoliš Vladikinog dvora, parcela iznad crkve UBDM te manja parcela uz Pakru. Također, izvršeni su izvidi na 46 stambenih objekata kojima je slijedila obnova, s ciljem da se utvrdi zahtijevaju li oni razminiranje ili ne, pogotovo ako je okoliš već bio očišćen i nije bilo saznanja da je područje zagađeno minama. Najavljeno je i razminiranje na pet lokacija na Psunju, za koje se točno znao raspored mina, nakon čega bi se pakračkoj šumariji omogućio pristup na čak 750.000 četvornih metara šume.
Od radova na gradskim objektima, najavljivali su se završeci radova na Kuriji Janković u koju je planirano preseliti Osnovnu glazbenu školu, koja je dotad radila u zgradi „Ćirinović“, kao i izgradnja nove gradske tržnice u Ulici Matice hrvatske. S obzirom da su u gradskom vlasništvu bili brojni objekti (Kurija Janković, kineski paviljon, spahijski podrum, sportska dvorana, tržnica, zgrada gradske uprave, poslovni prostor gdje je smješten Centar za socijalnu skrb, zgrada „Ćirinović“, zgrada gdje se nalazi UHVIDR-a, zgrada sajmišta na Matkovcu, starogradska vijećnica, atomsko sklonište i poslovni prostor iznad banke), postavilo se pitanje financiranja troškova režija te tekućeg i investicijskog održavanja. Grad je bio uvjeren kako je korist od tih objekata mnogo veća od troškova, a intencija je bila da se većina objekata samofinancira ili da krajnji korisnici snose troškove održavanja.
Popularni pakrački „prolaz kod banke“ još je prije dvadeset godina vapio za uređenjem, krečenjem, ostakljivanjem…, kako prilikom kiša, snijega i niskih temperatura ne bi bio opasan za brojne prolaznike. Iako je ta zgrada jedna od prvih obnovljenih, i sa novom fasadom jedna od najljepših zgrada u gradu u to vrijeme, nesređeni vlasnički odnosi su razlog da se na održavanju prolaza ništa nije uradilo, ni deset godina nakon rata, a svjedočimo, ni nakon trideset.
Prvi EU projekti
Prije deset godina, Pakrački list je pisao o projektu „Stazama lipicanaca i kune“, jednom od prvih EU projekata na našem području, kojemu je cilj bio osnažiti turizam na pakračkom i lipičkom području kroz obnovu turističke infrastrukture. Kroz ovaj projekt, vrijednosti oko 3,9 milijuna kuna, tako je uređeno pakračko izletište Omanovac koje je „osvježilo“ fasadu na Planinarskom domu, a postavljeno je i tematsko dječje igrališta „Kuna grad” kao i urbana oprema. Jezero Pakurnovac također je dobilo edukativno dječje igralište na temu moto-crossa, sjenice i igralište za odbojku, dok je oko gradova Lipika i Pakraca uređena biciklistička kružna staza. Gradovi su se ujedno obvezali sedam godina od dovršetka projekta svu uređenu i izgrađenu infrastrukturu održavati u funkciji o svom trošku, a zadatke održavanje prohodnosti staza, košnju i čišćenje smeća namijenili su svojim komunalnim pogonima.
Bavili smo se i prosvjetnom problematikom i uvijek aktualnim temama o nasilju u hrvatskim školama, pri čemu su svoje mišljenje iznijeli prosvjetni radnici i ravnatelji. Iako nisu poricali da uvijek ima pojedinačnih problema i incidenata te da autoriteti više nemaju onu snagu kao nekad, u usporedbi sa drugim sredinama, ti problemi su bili rješivi unutar škola. Temeljem svakodnevnog iskustva u radu s djecom, ali još više uspoređujući s djecom iz drugih sredina, zaključak je svih sugovornika bio da su naši učenici – sjajna djeca!
