Obrt Šuma Šugić je već godinama na području Pakraca sinonim za izradu ogrjevnog drveta. Počeli su sada već davne 2001. godine uz pomoć brata Ive, s tri zaposlenika. Koliko su za ovih dvadeset godina narasli kazuje podatak da ih je sada 22, ali je taj vidljiv i kroz postrojenje izgrađeno na ulazu u pakračku poduzetničku zonu.

Ovog ljeta su na natječaju Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU  »Potpora za ulaganja u šumarske tehnologije i preradu, mobilizaciju i marketing šumskih proizvoda« su prošli s projektom za koje im je odobreno sufinanciranje najmanje polovine investicije pri čemu nepovrati udio Ministarstva iznosi 1,23 milijuna kuna. O tome, ali i drugim planovima, dosadašnjem rastu, trenutnom stanju na tržištu ogrjevnog drveta razgovarali smo s Marom i Jozom Šugićem, suvlasnicima obrta.   

Što konkretno obuhvaća  ovaj projekt?

Riječ je o pilani za preradu trupaca s višenamjenskim karakterom - za naše potrebe, ali s obzirom da u okolici nema takve pilane planiramo raditi i uslužnu djelatnost za druge. Nije to ništa posebno, nikakav značajan iznos, jedna normalna pilana koja bi nam trebala upotpuniti asortiman, te olakšati i poboljšati organizaciju rada.

Gdje će biti instalirana?

U industrijskom pogonu, tu gdje i sada radimo. Pitanje prostornog širenja je jedna druga priča, a trenutno nam je i problem električna energija.

Što će biti končani proizvod?

Ispiljeni drveni elementi namijenjeni prvenstveno našoj proizvodnji, ali i za tržište. Naravno logičan nastavak razvoja unutra našeg obrta je sušara jer to ide jedno s drugim i dobiva se proizvod koji je konkurentniji na tržištu.

Da li bi to značilo i dodatno zapošljavanje?

Naravno. Trebat će nam dvije ili tri stručne osobe. Proizvođač pilane ima obvezu pored instalacije pogona i stručnu edukaciju. No ona je minimalna, u trajanju od tjedan dana pa razmišljamo da si nađemo osobe koje ćemo poslati na dodatnu edukaciju.

Ukupno uzevši nova pilana će predstavljati popriličan iskorak i tehnološki i kadrovski u organizaciji tvrtke?

To svakako i u tom pravcu razmišljamo i trudimo se. Prije 20 godina smo počeli, maltene, cijepati sa sjekirama. Danas imamo stroj koji skoro pa sam cijepa. Sve je u tom pravcu otišlo naprijed.

Gdje se onda vidite u budućnosti?

Planovi uvijek postoje. Ako pilana da očekivane rezultate  logičan nastavak je već spomenuta  sušara koja bi osušila ispiljenu robu što joj diže cijenu i potražnju.

Koliko imate rok da tu pilanu stavite u funkciju?

Godinu i pol dana. Takvi pogoni se ne proizvode unaprijed već kupac ju mora kod proizvođača, u ovom slučaju iz Slovenije, najprije naručiti.

Jozo Šugić i supruga Mara

Slabi pregovarači

Imate li potrebe graditi novi objekt?

Ne, ali iz specifičnog razloga. Parcelu gdje smo ju mislili graditi, također u industrijskoj zoni samo u ovom novom, nekadašnjem Papukovom, dijelu, odmah u susjedstvu naše sadašnje parcele, nismo na natječaju koji je raspisao Grad dobili pravo otkupa. To pravo je pripalo mimo našeg dogovora drugoj osobi. Problem je što smo mi projekt za natječaj Ministarstva radili prije spomenutog gradskog natječaja za zemljište i računajući na dogovor smo projekt radili kao da će biti realiziran na tom zemljištu. Na sadašnjem zemljištu smo skučeni.

Pa zar vi niste dobili pravo kupovine zemljišta?

Nismo mi nego, recimo to tako, naša bratska firma Šuma trans pa zbog sličnosti imena neki misle da smo to mi. Mi nismo prošli, iako od kandidiranih najviše zapošljavamo. Naše potrebe bi zadovoljilo nekih sedam do osam tisuća četvornih metara. Prošlo bi i pet. No odmah računamo na daljnji razvoj – onu spomenutu sušaru. Stoga smo se natjecali za parcelu koja je odmah do naše, da lakše organiziramo proizvodni proces, povežemo stari s novim,  ali i da rasteretimo prometnice oko sadašnjeg pogona. Mi smo odmah na ulazu u poduzetničku zonu, dolaze nam kamioni, nekada i po tri, četiri u kratkom vremenu pa se prilikom utovara ili istovara pravi gužva na ulazu. Ti kamioni dolaze iz šume, nekada donesu blato što nije na ulazu lijepo za vidjeti čega smo mi svjesni. Sve to smo mislili rješavati s tom novom parcelom. No ostali smo na jedan nekorektan način bez nje.  Bili smo slabi pregovarači.  

 S čime se točno bavi vaš obrt? 

Možemo govoriti o dvije djelatnosti. Jedna je uslužno sjeća trupaca prema ugovoru s Hrvatskim šumama. Druga je proizvodnja ogrjevnog drveta. Nama je prioritet sjeća za potrebe Hrvatskih šuma i to nam je bila početna djelatnost. Pokazalo se je sjeća nije moguća u svim vremenskim uvjetima pa smo s ogrjevnim drvetom krenuli kako bi smo zaposlili ljude i u danima kada pada kiša ili iz nekih drugih vremenskih prilika ili drugih razloga rad u šumi nije moguć. S vremenom je to preraslo one početne dopunske poslove, mada nam je rušenje ostala glavna djelatnost s tim da je ova godina, po pitanju ogrijeva, posebna, a sve je započelo s ratom u Ukrajini i najava mogućih teškoća u opskrbi plinom. Tada su krenule narudžbe za ogrjev sa svih strana.

Izvozite li?

Da, vjerojatno više od 90 posto ukupne proizvodnje u Italiju, Njemačku, Mađarsku, Austriju, Sloveniju.

Koliko sada poduzetnika radi s ogrjevnim drvima u Pakracu?

Teško je to precizno reći. Čujem i vidim da sada kreću i neki novi.

Koliko vama treba sirovine da bi zadovoljili svoje potrebe?

Radimo na ugovor s Hrvatskim šumama. Nešto oko 6 do 7 tisuća kubika godišnje. Mada dokupimo i privatno, a nešto i na licitaciji što su dva značajno skuplja oblika nabave sirovine.  Naravno da s novom proizvodnjom do koje dođe montiranjem nove pilane će trebati više. No to nije ista sirovina jer za pilanu će trebati tehničko drvo. Ovo sada je ogrjevno.  Upravo ta potrebna drvna masa je i jedan od razloga što na novoj pilani dio planiramo raditi i iz usluge.

Je su li Hrvatske šume ove godine povećavale cijenu drveta?

Nešto su povećavali, ali je nešto smanjen i PDV. No kod privatnika i na licitaciji je bilo znatnih poskupljenja.

Potražnja za ogrjevom stala

Traje li ta potražnja za ogrjevnim drvetom i dalje?

Ne, sada je to stalo. Nema upita niti iz izvoza. Ide nešto, ali je to jako malo. Tako da smo ponovo se većim dijelom vratili rušenju za potrebe Hrvatskih šuma za koje obavljamo i neke uzgojne radove poput šumskog reda.  

Znači li to da je i cijena ogrijeva pala?

Da sada je paleta oko 130 do 150 eura. Ljetos  je bila 180 pa i 200. Pad je oko 50 eura po paleti.

Vrijedi li to i za lokalno tržište?

Da mada mi jako malo radimo za lokalne potrebe. Teško je nekome tko ima malu mirovinu uzeti 1500 kuna  za paletu drva.  Kako da taj prati kupca iz Njemačke ili Austrije? Nismo znali kako da se postavimo. S druge strane nismo ni mi socijalna ustanova.

Spomenuli ste kupce iz inozemstva. Kako ih nalazite?

Do sada su oni nalazili nas, no sada ćemo mi morati tražiti njih. Ljetos u vrijeme velike potražnje svaki tjedan je kod nas bio najmanje jedan Austrijanac ili Talijan. No to je stalo. Nama je dobro jer imamo osobu koja kod nas radi već desetak godina koja dobro poznaje to tržište u Italiji pa nam plasman nije bio problem.

Ima li na razini Hrvatske neko udruženje ili nešto slično koje bi se bavilo plasmanom u inozemstvo proizvoda brojnih hrvatskih drvara? 

Ima mada je upitno koliko je to zaživjelo. Jedan od razloga je i to što do sada nije bilo potrebe za tim jer je potražnja i bez njih bila velika. Sada ćemo vidjeti.

Je li to znači da ste zabrinuti za plasman ogrjevnog drveta?

Nismo. Oscilacije u potražnji su bile prisutne i ranije, naročito u ovo doba godine. No ove godine smo mislili nakon one silne ljetne potražnje i zbog stanja s plinom  da će se to izbjeći. No sada su informacije da plina ima i to je odmah rezultiralo padom interesa za ogrjevnim drvetom.

Ima li inače sezone u vašem poslu?

Može se reći da ima. Sada je sezona rada u šumi. Od 1. listopada traje pojačana sjeća sve do kraja ožujka, uglavnom drvo za tehniku. Od proljeća do jeseni je sezona ogrjevnog drveta. Nama to odgovara i nakon početnog iskustva smo se mi u tvrci tako i organizirali. Na taj način smo postigli bolju cjelogodišnju iskoristivost i tehnike i ljudstva.

Radite li samo na području pakračke šumarije ili i šire?

Radimo i šire, na području Uprave šuma Bjelovar. Nas devet poduzetnike iz te branše smo napravili zajednicu s kojom pokrivamo cijelu Upravu, odnosno njihovih 15 šumarija nastojeći se organizirati lokalno. Ja odavde pokrivam područje šumarija Pakrac, Lipik i Sirač. Netko drugi bjelovarsko područje, netko garešničko i tako redom.  Na taj način, radi manjeg prijevoza  su manji proizvodni troškovi, a u tom poslu nije nebitno i poznavati teren na kojem radiš. No mi poslove u smislu konfiguracije terena ne možemo birati. Nekada je on bolji, nekada lošiji.

Je li i to natječajni posao?

Da, najčešće višegodišnji što je dobro s jedne strane  je li omogućava neke planiranja na duži rok, mada ima i godišnjih i kvartalnih. No lani, kada se pojavila inflacija pokazala se i loša strana višegodišnjeg ugovaranja. Mi smo ugovorili poslove po jednoj cijeni. Nakon toga je došlo do velikog rasta cijene nafte što se odrazilo na naše prihode. Zbog tog rizika inflacije  smo ove godine uzimali manje posla tako da su nam trenutno takvi poslovi bolji na kraći rok. Do kraja godine imamo dovoljno posla, a sada očekujemo natječaje za iduću. Sve je to dio, rizik, našeg poslovanja.

Je li sirovina za buduću pilanu također lokalnog karaktera, iz obližnjih šuma?

Da, to je hrast i bukva. Kod ogrjevnog drveta to je uglavnom bukva i grab, ali ne kvalitete tehnike. Time će pilana doprinijeti boljoj iskoristivosti  lokalnih resursa. 

Ovisni o lokalnoj sirovini

Vaše kolege drvoprerađivači u razgovorima s medijima se uvijek žale na ugovorne kvote kada je u pitanju sirovina iz Hrvatskih šuma. Vi to u ovom razgovoru ne spominjete. Znači li to da nemate s tim problema?

Imamo. Mi ugovaramo pet do šest tisuća godišnje. Da nam je još pet tisuća. Nama je ugovor s Hrvatskim šumama jako bitan za sigurnost u poslu. Prva stvar je u cijeni jer onda znaš koliko je ulazna cijena. Kod kupovine kod privatnika to je uvijek stvar dogovora, nekada čak i ucjene. Druga stvar je sigurnost. S ugovorom znaš koliko ćeš u nekom slijedećem razdoblju imati sirovine pa možeš planirati i posao, plasman. Kod privatnog nakupa ili licitacije,  te sigurnosti nema.

Je li isplativo u vašem poslu ići po sirovinu, primjerice u Gorski Kotar?

Nije, preskup je prijevoz, a i tamo nema dovoljno sirovine za njihove drvoprerađivače. Mi imamo vlastiti prijevoz, ali je skupo gorivo. Ne isplati nam se ići po sirovinu niti sto kilometara. No, ako imaš ugovor o isporuci, a lokalne sirovine nema, onda nemaš izbora. Srećom mi nismo imali takvih situacija, djelomično i stoga što smo mi u stanju, ne samo čekati višemetricu iz šumarije, nego uzimati sirovinu, što se kaže,  na panju. 

Je li pakujete drva za poznatog kupca?

Da  i to je stalna praksa. Naravno, uvijek uskoči nešto neplanirano, ali to je u odnosu na ukupne količine zanemarivo. Primjerice stalni kupci ugovaraju po 50 kamiona, a ovako netko tko naiđe neplanirano uzima po dva ili tri.

Koliko vi onda tjedno proizvedete tih kamiona?

Zavisi o sezoni i u kojem dijelu sezone. Prosječno pet do šest kamiona tjedna pri čemu na svaki kamion stane 24 palete. Proizvodnja je tijekom ljeta, kada je manje posla u šumi pa povučemo ljude na pilanu, i veća.  No tada je i najveća potražnja. Stoga nam se pokazuje jako dobrim da imamo zaokružen proizvodni ciklus, od panja, izvlačenja, prijevoza do završne obrade.

Dobar radnik kao dobitak na lutriji

Imate li teškoća s radnom snagom?

Velikih. Dobiti dobrog radnika je ravno dobitku na lutriji.  Jako je teško naći dobrog radnika, ali ja sam ih našao, odnosno oni su pronašli mene. Dečki koji su trenutno zaposleni su jako vrijedni i njima sam jako zadovoljan.  Lokalno radne snage nema jer nas je sve manje. Iz Bosne i Srbije smo iscrpili tako da sada razmišljamo o udaljenijoj radnoj snazi.

Znači li to da je posao naporan?

Ovaj dio rada u šumi da. Tu baš trebaju jaki, spremni i sposobni dečki. Treba i znanja za rad s motorkom, ali i voziti po šumi strojeve od 20 tona. Znači opasno je i teško. Kod rada na pilani s ogrjevnim drvetom je ipak lakše.

Znači li to da su plaće dobre?

Plaće su redovite, trudimo se da su ljudi zadovoljni i da nas ne napuštaju.