Umirovljenici danas žive ekonomski lošije nego prije deset godina! Istražujući ovu temu to su nam rekli neki od naših sugovornika, sami umirovljenici, ali i Ruža Vulinović, predsjednica Udruge umirovljenika Pakrac-Lipik.
S obzirom na sva ova poskupljenja do kojih je došlo ovog proljeća na tržištu energenata, ali i svih dnevnih potrepština, ova konstatacija nikoga ne čudi. Potvrđuju to i razne statistike. Tako je prosječna mirovina za ožujak bila tek nešto malo veća od 2900 kuna pri čemu je to, kaže službena statistika, bilo manje od 36 posto veličine prosječne plaće, nikada u povijesti lošiji odnos na štetu umirovljenika. Vlada ističe da su od 2016. godine mirovine rasle 20,15 posto. No čitavih 12 posto tog povećanja odnosi se na zakonsku indeksaciju (usklađivanje) čime se pokušava koliko toliko pratiti porast troškova života. Prema trenutnim podacima Državnog zavoda za statistiku usklađivanje bi trebalo sada iznositi 5,75 posto no iz Vlade stižu najave povećanja mirovina u rujnu za 1,5 posto. Stoga je zabrinutost umirovljenika u pogledu toga što nosi jesen vrlo velika, kaže predsjednica njihove pakračko-lipičke udruge. Naročito s potrebom uključivanja grijanja.
Ruža Vulinović, predsjednica Udruge umirovljenika Pakrac-Lipik
Udruga umirovljenika Pakrac-Lipik ima 106 članova s plaćenom članarinom no okuplja oko 200 članova. Nažalost, radi vlastitog siromaštva svom članstvu može pomoći vrlo malo - tek s nabavkom piletine koja je povoljnija jer se plaća s odgodom na tri rate, kaže Vulinović. Ostale aktivnosti uglavnom se svode na druženja kroz plesne večeri u njihovom prostoru u Cesarčevoj ulici, razne sekcije poput pjevačke, sportske igre na razini županije, a posljednje vrijeme i kroz projekt „Zajedno u drugu mladost“ pri čemu im je, uz druge zabavne i edukativne aktivnosti, najvažnija mogućnost informatičkog opismenjivanja. Naime, kako kaže Vulinović, uz ekonomske i česte zdravstvene teškoće, umirovljenicima, naročito starijima koji su mirovinu zaradili prije sveopće informatizacije društva, nemali problem predstavlja sveopći prelazak okruženja na digitalizaciju što je veliki problem umirovljenicima jer je ono sve prisutnije u novčanom poslovanju, zdravstvu, komunikaciji s državnim službama… svakodnevici pa im je i u tom segmentu potrebna pomoć, najčešće djece. S obzirom da mnogi od pakračko-lipičkih umirovljenika imaju mirovinu manju od 2000 kuna i bez materijalne pomoći djece mnogi od njih ne bi mogli živjeti. Da je tako, i da su djeca uglavnom spremna pomoći, uvjerit ćemo se u ovom tekstu i nešto kasnije kada budemo pisali o zbrinjavanju starih osoba kroz lokalne domove.
Grad nekada živio od mirovina
No nije uvijek bilo tako. Autor ovog teksta sjeća se razgovora iz kraja 90-tih godina prošlog stoljeća s Antom Stričevićem, pokojnim dugogodišnjim predsjednikom pakračkog udruženja, vremena kada brojne pakračke tvrtke poput „Papuka“, Staklane, „Moderne“, „Budućnosti“, mjesecima nisu isplaćivali plaću i kada su brojne obitelji živjeli od mirovina starijih članova. Stričević je tada ustvrdio da grad hrane umirovljenici s čime smo i naslovili ondašnji intervju. Na sreću ekonomska vremena su se promijenila, pojava neisplate plaća su izuzetno rijetke. No stalno zaostajanje mirovina za plaćama i porastu troškova života, umirovljenike s ispodprosječnim mirovinama, naročito ako žive u jednočlanim domaćinstvima, dovelo je nakon ovoproljetnog vala poskupljenja, u vrlo nepovoljan položaj u koje ih ne stavlja samo tržište, nego i razna zakonska socijalna rješenja.
Zakoni nemilosrdni prema umirovljenicima
Potvrdila nam je to i Dubravka Špančić, stručna suradnica u gradskoj upravi zadužena za socijalnu problematiku, koja je umirovljenike prepoznala kao najugroženiju veliku socijalnu skupinu. Pravo na pomoć iz gradskog socijalnog programa, a isto je i u Centru za socijalnu skrb, isključivo ostvaruju osobe koje žive u obiteljima ispod zajamčenog socijalnog minimuma koji sada iznosi 800 kuna po članu obitelji s najavom skorog povećanja na 1200 kuna. To znači da dvočlana obitelj, do sada s mirovinom većom od 1600 kuna nije ostvarivala nikakvo pravo na socijalnu pomoć kao što je vaučer za račune za struju od 200 kuna, naknadu za nabavku drva i slično pa D. Špančić zaključuje da je, tako gledajući, bolje biti socijalni slučaj nego umirovljenik s malom mirovinom.
Već smo napisali da pakračka umirovljenička udruga okuplja oko 200 umirovljenika. No koliko uopće ima umirovljenika na području Pakraca i Lipika i kolike su im najčešće mirovine nismo uspjeli doznati. Tim podatkom ne barataju u pakračkom uredu Zavoda za mirovinsko osiguranje i trebali bismo se obratiti s takvim pitanjem glasnogovorniku u Zagrebu. Probali smo to prije 10-tak godina tražeći osim samog broja i strukturu (radničke, vojne, obiteljske, invalidske mirovine, visine i slično). No osim brojnih dopisivanja tražili su od nas da im to i platimo, a isto iskustvo ima i gradska uprava kojima je taj podatak trebao radi isplate božićnica iz gradskog proračuna. Na kraju su u upravi, već nekoliko godina, tražili da se umirovljenici sami jave i tako isplatili božićnicu. Lani se ona odnosila na mirovine manje od 1500 kuna i u gradsku upravu samo s područja Grada Pakraca javilo se 170 takvih umirovljenika koji su dobili po 150 kuna. Svi znamo što se kroz mjesec dana, naročito nakon podmirenja računa za režije, može kupiti za ostatak od 1500 kuna.
Najgora sezona grijanja
Stoga i Ruža Vulinović upozorava na, naročito za umirovljenike, problematičnu godišnju sezonu grijanja. Iz njenih brojnih kontakata s umirovljenicima zna da je njihov redoslijed plaćanja računa najprije grijanje (režije), lijekovi kojih je sve manje besplatno pa tek onda hrana. Kako kaže, umirovljenici će se prije odreći jednog obroka dnevno nego grijanja i stoga ih naročito zabrinjava ovo što se događa s cijenom plina i struje. Mnogi od umirovljenika koji žive u više etažnim stanovima nemaju izbora i ne mogu birati energent na kojem će se grijati. Problem je i kod onih koji žive u svojim kućama kada je u pitanju grijanje drvenim ogrjevom. Drva treba izrezati, pocijepati i, što je najveći problem, svaki dan donijeti u kuću što mnogima godine ili zdravlje ne dozvoljava, a neki nemaju nikoga bliskog pri ruci koji bi o tome brinuo na dnevnoj razini. Tako grijanje postaje u listopadu najveći umirovljenički problem uz sve ostale kao što je već spomenuta informatizacija, nedostatak javnog prijevoza, prorijeđene male kvartovske trgovine, stalna poskupljenja. Cijene, kaže Vulinović, najviše pogađaju umirovljenike koji su nedavno otišli u mirovinu, naročito u prijevremenu, gdje je ona nerijetko 1500 ili 1600 kuna i u takvim slučajevima, ističe predsjednica Udruge, ništa bez pomoći djece. Na sreću, prema njenim saznanjima ne zna za slučajeve koje bi mogla okarakterizirati kao zanemarivanje roditelja, a istu ocjenu smo dobili od čelnih osoba naših lokalnih domova za starije osobe raspitujući se o životu naših umirovljenika u tim ustanovama.
Mirovina nedovoljna za starački dom
U Domu za starije osobe u Marinom Selu, u vlasništvu Gradskog društva Crvenog Križa Pakrac je uvijek maksimalnih 65 korisnika pri čemu je na listi čekanja smještaja uvijek tri do četiri osobe, kaže Danijela Kiš, ravnateljica GD CK Pakrac. Stanje se često mijenja no uvijek približno za 35 osoba plaća posredstvom centara za socijalnu skrb država, a 30 je s privatnim plaćanjem. Većina njih je iz okolice, ali zbog geografske lociranosti to ne znači s područja Pakraca i Lipika nego i iz Garešnice i Kutine, mada ih ima i iz drugih sredina, najdalje iz Crikvenice. Neki od njih su u domu i po 10-tak godina i u starosti su od 50 pa do bezmalo 100 godina. Jedan je bračni par.
Nakon dvije godine ovog proljeća su se napokon riješili najvećeg dijela života režima nametnutog COVID virusom što je jedno vrijeme podrazumijevalo totalnu izoliranost te minimum unutar domskih kontakata. No, kao i sve segmente društva pogodila ih je inflacija. Samo za grijanje ove zime je potrošeno 100.000 kuna više nego prethodne. Poskupjele su i druge režije, gorivo kao i neophodne namirnice za hranu i higijenu. Zakonski su i minimalne plaće išle gore i sva ta poskupljenja nisu mogli progutati bez dizanja cijene osnovnog smještaja. Od 1. travnja pokretni korisnici mjesečni smještaj u jednokrevetnoj sobi (na vlastiti zahtjev) plaćaju 4.600 kuna, a nepokretni 5.200 kuna. U višekrevetnim sobama cijena za pokretne je 3.700 kuna, a za nepokretne 4.800 kuna što je u skladu s cjenikom koji je za korisnike za koje plaća država u prosincu prošle godine odobrilo Ministarstvo. U odnosu na prethodne cijene to je povećanje, ovisno o kategoriji, od 500 do tisuću kuna mjesečno.
I ravnateljica zna da većina takozvanih privatnih korisnika nema mirovinu dovoljno veliku niti za plaćanje osnovnog smještaja nego za to koriste, što je rijetko, zaliha ako one postoje, odnosno znatno češće uskaču djeca ili netko drugi od bližih članova obitelji. Njena iskustva, a i iskustva vlasnice nedavno otvorenog doma za stare osobe pod Kalvarijom (vidi okvir na ovoj stranici) su takva da nekih većih teškoća oko naplate smještaja nema što znači da djeca brinu o ostarjelim i financijski iscrpljenim roditeljima. Dokaz tome je i činjenica da osim u rijetkim slučajevima, mlađe generacije redovito posjećuju starije osobe u domu, oni bliži ih vode u kratkotrajne posjete svojim kućama i slično.
Starost je nešto što se ne prepušta na brigu drugima
Starost je nešto što nas sve čeka. Društvo za sada nema rješenja kako kroz mirovinski sustav za većinu osigurati da ta starost financijski bude dostojna potreba i života 21. stoljeća. Naravno da je to zabrinjavajuće, ali još više upozoravajuće da brigu o vlastitim umirovljeničkim danima ne smijemo prepustiti drugima već se o tome početi razmišljati u danima kada smo zdravi i u punoj snazi. No kako o umirovljeničkim danima razmišljati u vremenima kada većina s prosječnim primanjima i onako financijski razvlači mjesec od plaće do plaće. Stoga ovo pitanje zaslužuje da se društvo više bavi njime. Jer, ponavljamo, starost je nešto što nas sve čeka.