Piše: Duško Kliček
„Kada na večer sjedimo na terasi kuće na Sedlaru, prelijep ugođaj: iza nas Psunj s Omanovcem, a ispred nas Pakračko polje utonulo u mrak - samo svijetle rubna svjetla Pakraca, Filipovca i Lipika - izgleda kao more, kao neka riva nekog primorskog gradića. Ma, prelijepo, baš uživamo“, kažu gotovo u glas Branka i Drago Skalnik koji su kuću i život u Prekopakri zamijenili prije šest godina za mir Sedlara na sasvim suprotnom dijelu Pakraca s kojega mogu promatrati staze djetinjstva i mladosti koje su im se spojile 1978. godine od kada su zajedno.
Kuća u kojoj žive danas je u stvari nekadašnja gospodarska zgrada na polovini poznatog PIK-ovog brda koje je zbog obilja sunca nadaleko bilo poznato po kvalitetnom grožđu i vinima koja su bila prepoznatljiva sve do zagrebačkih podruma. Naravno, da je danas starim Pakračanima kuća neprepoznatljiva, jer potpuno su ju izmijenile drvetom, ciglama i ostalim prirodnim materijalima Dragine i Brankine vrijedne, sposobne i maštovite ruke. Iz velikog otvorenog prostora - vidikovca, „puca“ pogled sve do Pakraca, Lipika i još dalje, ali i do Prekopakre - toliko da Drago kaže u šali da zna nazvati sina Brunu i reći mu da vidi „kako jedna dizna na traktoru ne radi“. Odmah uz kuću je oveći travnjak obogaćen pješčanikom i mjestom za bazen, dječjim igračkama, autom i quadom i još koječim što odaje idealno mjesto za okupljanja sve brojnije obitelji.
S lijeva: Stela, Bruno u naručju oca, i Lea
I Skalnikovi živjeli od „Papuka“
Dragini preci, djed Antun s obitelji, došli su u Prekopakru oko 1880.-e godine iz okoline Praga. Drago je rođen 1957. godine i djetinjstvo je dijelio sa starijim bratom, prerano preminulim, Ivicom (1952.). Otac Franjo (1928.) bio je stolar na Pilani, dok je majka Štefica (djevojački Huška, rođena 1931.) bila domaćica. Uz očevu plaću, te nešto zemlje, konje pa traktor život je bio skroman, ali lijep u slozi i razumijevanju. Prvi doseljeni Skalnici napravili su kuću u Klišanskom sokaku, oko 300 metara dalje od današnje.
Brat Ivica je završio za automehaničara, volio je i dobro poznavao motore, radio je u auto-servisu na Pilani, pa je i Drago zavolio mehaniku. Ali, umjesto za auto-mehaničara, završio je za bravara u mehaničarskoj radnji Mate Poliganovića. „Tamo sam naučio mnogo, jer, održavali smo vozni parka „Jedinstva“ i „Budućnosti“, ali i sve ostalo od mehanike što je netko donosio ili zvao nas tako da sam iz zanata izašao kao kompletan majstor“, kaže Drago.
Nakon odsluženog vojnog roka zaposlio se u „Kamenu“ Sirač kao bagerista, ali je radi vožnje „par – nepar“ i teškoće odlaska na posao prešao u lipičku Staklanu u kojoj je radio sve do početka Domovinskog rata i prvih nekoliko godina nakon „Bljeska“, sve dok 2001. godine Staklana nije otišla u stečaj, a on u mirovinu“, prisjeća se Drago.
Branka - nakon 50 godina našla brata i sestre
Zanimljiv život imala je supruga Branka. „Rođena sam u Zagrebu, pa smo nas četiri sestre odrastale u domu, jedna je bila s majkom, a brat s bakom. S dvije i pol godine usvojili su me divni ljudi - Ankica i Marko Šurlan koji su iz Voćina doselili u Pakrac gdje je otac radio kao varilac u radionici za popravak lokomotiva na željezničkoj stanici u Pakracu. Nakon punih 50 godina sestra Sonja me je nazvala iz Šibenika, sastali smo se i od tada održavamo veze. Sretna sam zbog toga.
Osnovnu školu sam završila u Pakracu, a medicinsku u Bjelovaru i Osijeku. Radila sam u pakračkoj Bolnici pa u Zavodu za javno zdravstvo do mirovine“, završila je samo mali dio priče Branka.
Jer, po njihovoj priči, bili su jedno drugome suđeni. Naime, ustanovili su to kasnije, poznavali su se gotovo desetak godina prije vjenčanja. Išli su u osnovnu školu, zajedno na ekskurzije, a tek o nastupu zrelosti pošli su zajedno u kavanu i disko u Lipik… i tako je počelo.
Vjenčali su se 1978. godine, živjeli kao podstanari i već 1981. godine počeli graditi kuću u Prekopakri.
Sretnoj obitelji djeca su donijela dodatnu sreću. Godine 1980. rođena je Lea; 1981. Stela, a 1987. godine Bruno. Danas su tu i unučad od 2,5 pa do 23. godine: Lea i Saša Rade imaju Karlu i Bornu; Stela i Zoran Krivdić Evu i Nou, a Bruno Emu i Davida. U dvorištu na Sedlaru za svakog od njih po nešto. Gradili su kuću, dvorište puno pijeska i svega ostaloga, djeca se igraju i to nas je posebno radovalo.
Kao srodne duše o svemu su zajednički odlučivali, našli zajedničke ljubavi u svakodnevnom životu pa ne žale ni danas niti za onim što nisu napravili, niti za onim što su i kako napravili.
Vlado Eck i Drago
„Javom“ i „Princom“ po obali Jadrana
Kao mladić, motor „Java 350“ je bio ostvarenje sna. Družio se Drago s ljubiteljima motora (Tesarijem, Bartošem, Poliganovićem, Maroškom, Krejčijem, Martinovićem…) s kojima je prošao i Pakru i šumske puteljke i obronke…, ma sve gdje je snažna mašina mogla proći. Branka i on postali su zaljubljenici kampiranja, pa ruksak na leđa, a šator na motor i na jadransku obalu od Istre pa do juga. Bili su i na „Rally Sutjeska“, pa završili na kampiranju u Dubrovniku. Kupovinom prvog automobila „NSU Princa“ ljubav prema putovanjima nije se promijenila.
To isto društvo, uz nekoliko novih bilo je i pokretač osnivanja Moto kluba Pakrac, ali i izgradnje motocross staze na Matkovcu, na kojoj je Pakrac već godinama domaćin najboljim vozačima Hrvatske.
I sve je to Drago radio godinama, uvijek je bio uz čelnike kluba ili društva, nikada na čelu jer, kako kaže, njemu funkcija ne znači ništa jer imao ju ili ne, uvijek će raditi. To znači da uoči utrke na Matkovcu, supruzi kaže, „mene nema narednih mjesec dana kod kuće“. I, tako već godinama. Drago često u razgovoru spominje Vladu Tessarija po pedantnosti i odgovornost. „Ja sam uvijek vozio neke auto krševe pa s njima uđem u Vladino dvorište, a on odmah nosi karton i stavlja ga ispod motora, da ulje slučajno ne iscuri i ne zamaže ploče benkovačkog kamena“.
Rat rastavio obitelj
Kada su 1990. godine počela miniranja po Pakracu, a 1991. godine i otvorena srpska oružana pobuna, Drago se sa susjedima uključio u seoske straže. Supruga je ostala raditi u Bolnici sve do evakuacije, pa je potom odvela djecu u Popovaču. Vratila se već 4. studenoga pa je s medicinskim sestrama Natašom Svjetličić, Šteficom Marošević i Ljerkom Pavković pokrivala cijelu Prekopakru.
Drago je preuzeo sa susjedima braniteljima zapovjedništvo obrane svog dijela Prekopakre, a s Josipom Huškom, Markom Martinelijem i Stipom Hodakom i cijelu Prekopakru. Tijekom rata bio je zapovjednik punkta, pa satnije, zamjenik zapovjednika 76. samostalnog pakračkog bataljuna te na kraju zapovjednik Domobranske bojne. Zbog svoje smirenosti, odmjerenosti i staloženosti dobio je ratni nadimak „Brzi“, jer, kako kaže za sebe, ja sam sve, samo ne brz.
Iako ističe veliki ponos što je bio sudionik obrane Hrvatske i svog kraja, ipak o nekim stvarima ne želi govoriti, jer dosta toga je među braniteljskom populacijom krenulo krivim tokom, politika se u sve to pomalo umiješala, mnogi su se promijenili pa je nestalo onog zajedništva koje krasilo naš obrambeni rat. Drago je danas u mirovini u činu satnika.
S quadom i u glljive
Voće, vatrogastvo, motori
I dok na terasi kuće na Sedlaru promatramo odlazak sunca na zapad, Drago nastavlja priču kako je sa suprugom, naviknut poslu, krenuo u voćarstvo. „Nema „Papuka“, nema Staklane, pa smo donacijom luterana zasadili najprije 500 stabala jabuka pa stigli do 2500, a potom i do nekoliko stotina stabala bresaka. Dok smo se „odmarali“, proizvodili smo i do 250 tisuća sadnica jabuka s kalemom. Od 25 godina koliko smo se bavili voćarstvom 15 je bilo dobrih“, kažu, pa je osnivanje Zadruge „Voćko“ bio logičan slijed za preradu voća lošije kvalitete u sok, jer je otkup na veliko postao nesiguran. U „Voćku“ je posao našao i sin Bruno.
Drago je član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Prekopakra od 1974. godine, a danas je podupirajući i počasni član.
Napuštamo Branku i Dragu, ostavljajući ih s njihovim sjećanjima i pričama u miru Sedlara na sasvim suprotnom dijelu Pakraca od njihove Prekopakre s kojega mogu promatrati staze djetinjstva i mladosti koje su im se spojile 1978. godine od kada su zajedno.
15 dobrih godina u voćarstvu