Prije pet godina je zaživjela lokalna pakračka pivovora Pivovara Slavonica. Godinu dana kasnije na tržištu su zaživjela i prva pakračka piva Grof i Grofica što smo popratili velikim razgovorom s vlasnikom Markom Barčanom. Što se u tih turbulentinih četiri godine, praćenih corona lokcdownom, velikom ovoproljetno inflacijom događalo s pivovarom i njegovim očekivanjima u pogledu razvoja ovog biznisa, pitali smo vlasnika četiri godine poslije.

Prije pet godina si registrirao tvrtku i započeo postupak registracije piva. Godinu dana kasnije započeo si i s komercijalnom proizvodnjom svog piva, Grofa i Grofice. Što se u te četiri godine za taj projekt dogodilo bitno?

Rekao bih da sam nakon tih pet godina poslovno živ i opstajem. Idemo stalno naprijed i razvijamo se. U srpnju 2018. sam dobio status male nezavisne pivovare što je bio ključni korak u pojavljivanju na tržištu „Grofa, a do kraja te godine i našeg drugog piva „Grofice“. Iduće godine smo izbacili i treće pivo „Caricu“ i pokrenuli naš Slavonica Food & drink shop dućan koji je osmišljen kao gastro suvenirnica domaćih proizvoda uže i šire okolice. Nakon toga smo pojačali marketinšku aktivnost u smislu organizacije određenih događanja radi privlačenja ljudi. Onda je 2020. nastupila pandemija i lockdown. Unatoč nastalim financijskim obvezama preživjeli smo, pri čemu je pivo išlo nekada bolje, nekada lošije. Sve skupa ova dinamika nam nije omogućila razvoj kakav sam planirao u startu, ali sam preživio zahvaljujući i ugostiteljstvu što kroz razna lokalna događanja, što kroz lipičku bazensku sezonu.  Nadam se da se sada vraćam onom osnovnom, razvoju piva i ovog objekta u Tomislavovoj ulici gdje sam uredio terasu i, širenjem vlasništva, stvorio prostor za budući razvoj. Nadam se da je to povratak na u startu planirani razvoj i da nas više nikakve nevolje poput pandemije neće onemogućavati na tom putu.

Uz terasu si nedavno promovirao i novo pivo – Slavonska NEIPA. Koliko sada imaš vrsta piva?

Četiri osnovne etikete

Imam četiri osnovne etikete. Grof, Grofica i Carica su nam art, umjetnička kolekcija koje razvijamo u turističkom smislu, pričamo priču o kraju iz kojeg dolazimo. Ta priča nije završena jer ćemo ju proširiti i s nazivom „Templar“, koje bi trebalo biti naše prvo crno pivo i koje planiram da se pojavi na tržištu u vrijeme potražnje za crnim pivom, negdje u prosincu.  Sve su to craft piva, dakle proizvodi male nezavisne pivovare izrađena u ručnoj manufakturi što je osnovno što ih razlikuje od industrijskog piva koja su uglavnom lager piva. No i mi ćemo uskoro imati lager pivo i ono će biti još ovoga mjeseca promovirano na ovoj našoj novoj terasi. Ono će biti dio naše Slavonica clasic linije proizvoda, gdje ćemo predstaviti različite pivske stilove s osobnim pečatom i koju ćemo s vremenom nadopunjavati. Tržište craft piva je takvo da zahtijeva da se stalno izbacuje nešto novo, pogotovo u Zagrebu koje je naše glavno tržište.

Kada si izbacio na tržište svoja prva piva, onda si bio na mjesečnoj proizvodnji od oko 3000 litara, što je bilo 30 posto proizvodnog kapaciteta pivovare. Je li se u međuvremenu što promijenilo?

Nije, na tome smo i danas. Nije bilo niti rasta niti pada. Djelom je razlog nestabilnost izazvana epidemijom. Prije njene pojave nas je bilo kroz ugostiteljstvo u cijeloj Hrvatskoj, od Osijeka, do Istre i u Dalmaciji do Krila Jesenica. Problemi koji su nastupili za ugostitelje u lockdownu brzo su se prelili na nas, njihove dobavljače i više nisam imao količinski dovoljno narudžbi da bih mogao razvoziti pivo po cijeloj Hrvatskoj i morao sam se koncentrirati na Zagreb.  U tome je dobro što smo mali, pa nam je bilo lakše prilagođavati se.

U koroni ti se povećala kućna dostava, ali je zabilježen pad u ugostiteljstvu. Je li se ona onda odrazila pozitivno ili negativno?

Bila je samoodrživa jer je nosila i uspone i padove. No nije nas ubila, održali smo se.

Turistički radnici najavljuju sezonu iz 2019. godine. Jesu li i tvoja očekivanja takva?

Ne mora biti. Očekujem rast, najviše zbog novih proizvoda i aktivnosti, ali i očekujem da ću obnoviti suradnju s nekim turističkim objektima s kojima sam radio prije korone, mada je more prvenstveno tržište tamošnjih pivara. Nama je tržište Zagreb. U našem programu je sve više evenata, u Osijeku, Zagrebu i drugdje.

Kada smo prije četiri godine imali ovako veliki razgovor, tada smo govorili o četrdesetak malih nezavisnih pivovara u Hrvatskoj. Kakvo je danas stanje?

Sada ih je stotinjak. Znači ima puno novih, ali ima i onih, naročito u Slavoniji, koje su se ugasile. To je posljedica toga što je Slavonija ipak ekonomski slabija sredina gdje se teže probiti i opstati na tržištu s novim proizvodom.

Imamo li i dalje pojavu da se na tržište vas malih pivara ubacuju velike pivovare s takozvanim svojim craft pivima?

To je i dalje prisutno. One našem razvoju i statusu smetaju na neizravan način gurajući svoja nefiltrirana i nepasterizirana piva pod nazivom craft. Naravno da mi mali ne možemo parirati njima koji imaju ogromne proizvodne potencijale i ogromna sredstva namijenjena marketingu svog proizvoda koji im omogućava da ugostiteljima nude ekskluzivne ugovore kojima se priječi ulazak nas malih u njihov objekt. Naravno da im mi ne možemo konkurirati niti cjenovno i na tom planu se ne treba niti pokušavati boriti. 

Kada smo razgovarali prije četiri godine, govorio si o početnoj  investiciji od  nekih 575.000 kuna. Gdje si na tom planu danas?

Uvijek se nešto od opreme moralo nepredviđeno kupiti ili zanoviti, tako da uvijek govorim  o početnoj investiciji do početka proizvodnje od oko 100.000 eura.

Dio tih sredstava su bili krediti uz određeno razdoblje počeka. No vjerojatno je sada taj poček već istekao. Što to znači za poslovanje s obzirom na vrijeme pandemije i lockdowna?

Tako je, otplata ide. Ona je u vrijeme korone bila stopirana. No i to je razdoblje prošlo. Za sada kredite servisiramo redovito što mi je kao mogućnost pokazivao i onaj početni izračun na bazi mjesečne proizvodnje od 3000 litara, uz pokrivanje svih ostalih troškova pri čemu uvijek ima potrebe i za neka manja ulaganja.

U startu si govorio da ne očekuješ da će Pakrac i Lipik biti primarno tržište. Je li se to nakon ove četiri godine potvrdilo?

Zagreb glavno tržište

Uglavnom da. Na lokalnom području smo prisutni u nekih 10-tak ugostiteljskih objekata pri čemu su mi u susret izašli ugostitelji. Moja izlazna cijena piva je 12 kuna za bocu i da su na tu cijenu ugostitelji primijenili svoju uobičajenu maržu ono bi u lokalima bilo znatno skuplje od boce klasičnog piva. Ovako smo ostali cjenovno visoko pozicionirani, ali ipak ne s prevelikim odstupanjem od cijene klasičnih piva.

Smatraš li da su te dvije ili tri kune više bitan razlog odvraćanja potencijalnih kupaca?

Ne radi se samo o dvije ili tri kune, nego i šest do osam kuna razlika. Naravno da ljudi na to gledaju. No onaj tko baš želi craft pivo će to platiti. Ovo novo pivo Slavonska NEIPA je još dvije kune skuplje. No u Zagrebu je prva tura otišla.

Zašto bi netko platio za Grofa 18 kuna, kada ima Žuju ili Pan po 13?

Ljudi koji piju craft pivo piju ga zato što je drugačiji proizvod. On je prirodan, od četiri osnovnih sastojaka bez ikakvih adjektiva i konzervansa. Netko je spreman platiti za domaći kruh 20 kuna, umjesto šest ili sedam za industrijski.  Isto vrijedi i za pivo.

Znači li to da pijanci ne piju craft pivo?

Ja bih (smijeh) rekao da ne i mi ovdje u pivovari takvih problema nemamo. Ovo pivo i nije za natakanje u velikim količinama. Ovo novo lager pivo će biti lakše, nekih 4 posto alkohola pa će ga se moći popiti više, mada će zbog činjenice da neće biti filtrirano niti pasterizirano ipak biti drugačije od industrijskog, bogatije okusom. Potrošači se naprosto trebaju navikavati na tu novu vrstu piva. Desetljećima smo na tržištu imali samo industrijska lager piva i sada su došla piva s novim okusom, drugačijom bistrinom i drugim svojstvima i to zahtijeva jedno vrijeme prilagodbe potrošača.

U lokalnoj trgovačkoj maloprodaji te nema, osim na pragu pivovare?

Nema me i ulazak u neki od trgovačkih lanaca mi je sljedeći korak u razvoju. Kroz nakupljeno iskustvo ovih godina sam stekao i povjerenje u pogledu ponašanja mog nepasteriziranog piva na sobnim temperaturama na kojima će najčešće biti u trgovini gdje mu neće ništa loše biti niti nakon boravka nekoliko tjedana na sobnim temperaturama.  U početku sam išao s rokom trajanja na temperaturama ispod 15 stupnjeva Celzijusa od šest mjeseci. No sada vidim da bez problema mogu ići i na 12 mjeseci.

Možeš li ti s ovih 3000 litara mjesečne proizvodnje ući u velike trgovačke lance?

Može, no najčešće se treba jamčiti količina, ali ona više nije toliko velika. Važno je dobro planirati. Meni se čini izvedivo.

Pakračani i Lipičani, osim onog bazenskog ljetnog dijela, tebe i tvoje pivo najčešće sreću na raznim kulturno-povijesnim manifestacijama. Koliko je za cijelu tu priču o pivu bitna ta marketinška povezanost s lokalnom povijesti?

Marketinška povezanost s lokalnom povijesti

Meni osobno jako bitno. Ideja nije nikada niti bila da radim samo pivo. Uvijek je ideja bila da uz to kvalitetno pivo ispričam i turističku priču oko svog proizvoda. U lancu proizvodnje  onaj tko proizvodi slad, zaradi najmanje. Onaj tko proizvede pivo zaradi nešto više. Onaj tko ispriča priču o tom pivu, on može zaraditi još više. Da sam htio proizvoditi samo pivo, meni bi jeftinije bilo proizvodnju pokrenuti u poduzetničkom inkubatoru, nego ovdje u ovoj kući i dvorištu u centru grada. Jest da sam ovdje na svom, ali to je koštalo ulaganja u adaptaciju različitih prostora za razliku od poduzetničkog inkubatora gdje bih imao samo i ne preveliku najamninu.

Može li ta lokalna povijest biti marketinški adut u Zagrebu gdje većina nije niti čula za grofa Jankovića?

U Zagrebu možda ne toliko mada je ta priča ovdje na pragu pivovare, gdje nas posjećuju ljudi u grupama, nešto što im se jako svidi. U Zagrebu se to svodi na komentar da je etiketa jako lijepa pa i pročitaju prateću priču. Nije ban Jelačić, ali unatoč tome i Grof, Grofica i Carica su našli svoje mjesto na tržištu. No lokalno je to jako bitno jer zaokružuje turističku priču.

Ostaje li i dalje ta marketinška politika?

Djelomično da. Mi ćemo i dalje ići na neke jednodnevne manifestacije jer se volimo pokazati, ali da i građani osjete našu prisutnost. No ove godine ne idemo na sezonu na bazene jer nas to jako angažira više mjeseci uslijed čega ne ostaje vremena za razvoj pa taj segment jako trpi pa bez obzira na trenutnu korist, dugoročno nam šteti. U međuvremenu smo uspostavili tu terasu, izbacili jedno novo pivo, uskoro i drugo, tako da nam i to zahtijeva više angažmana ovdje u pivovari.

U kontaktima s kolegama novinarima, između ostalih i s onima koji uređuju poznati portal pivnica.net stekao sam dojam da si poznatiji kao pivar i cjenjeniji izvan Pakraca nego u Pakracu. Imaš li i ti taj dojam?

Poznatiji i cjenjeniji izvan Pakraca

Ima u tom nešto. Najteže je biti prorok u vlastitom selu. Naši posjetitelji su češće izvana. No ocjenjujem da imam dobru podršku i iz lokalne zajednice, ali mogla bi ona biti i brojnija. Nisam jedni s tim sindromom. On je vjerojatni prisutan i kod Ćasića s vinima, Tessarija s biciklima.  Stvarno nas pozivaju na različite manifestacije. Ovaj vikend u Osijek, prije toga u Zagrebu. Uskoro na Terezijanu u Bjelovar gdje su oni naše pivo Caricu, praćeno s adekvatnim kostimima, prepoznali kao nešto što im je poželjno na manifestaciji koja je inspirirana  Marijom Terezijom, njihovom osnivačicom grada.

Je li to primjer da se ulaganje u  taj povijesno-kulturološki marketing vraća?

Moglo bi se reći, mada uopće uzevši još uvijek sve sredine to dovoljno ne koriste. Za mene interesantan je primjer toga Daruvar gdje oni još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri iskoristili porodicu  grofa Janković koji su izvorno daruvarski i koji je osnivač njihove pivovare. 

U kojem postotku se sadašnja proizvodnja od 3000 litara popije lokalno?

Teško je to precizno odgovoriti, ali negdje približno pet do 10 posto.

Imaš vrlo lijep poklon pakovanja od tri boce. Je li za njima potražnja?

Je, zato što je simpatično i dobro se prodaju u gastro suvenirnicama u Zagrebu, Ivaniću, Virovitici, Novoj Gradiški i Požegi. Nitko od njih ne uzima pojedinačne boce, ali da poklon pakete koji su vrlo dobro prihvaćeni.

Je li gastro suvenirnica dala efekt?

Lijepo je 2019. u prosincu sve krenulo. Imali smo evente s kuhanim džinom, pečenim sirom…, a onda je došao lockdown i sve je stalo. Uglavnom gastro suvenirnica nam nije financijski teret pa imamo vremena i prostora ju pomalo razvijati. Nekoliko poslovnih subjekata je iskazalo interes za poslovnim poklonima i to nam je postao najveći promet u suvenirnici, naročito u prosincu kada nam se pokazuju i limiti u pogledu mogućnosti isporuke naših partnera, sirana i proizvođača suhomesnatog.

Nedavno si u dvorištu otvorio 60-tak kvadrata terase kao dio kušaonice. Kako si zamislio njen rad, kao dio ugostiteljske ponude, ili nešto, što je kod tebe uobičajeno drugačije?

Početna ideja nije da ovo radi kao kafić, bar ne trenutno. Ona je namijenjena za najavljene turističke posjete, prostor za turističke obilaske, između ostalog i pivovare gdje će se moći u pauzi malo podružiti. Pod turističke obilaske ubrajam i dolazak vikendom rodbine u posjete pa ako im želite pokazati Pakrac i njegove mogućnosti pivovara može biti jedno od mjesta posjete s gastro kušaonicom gdje po dogovoru uz, primjerice, 50 kuna po osobi probate tri vrste našeg piva.

Podrazumijeva li taj sadržaj i suradnju s drugim lokalnim čimbenicima?

Apsolutno imali smo nedavno takav primjer s našim partnerom – siranom OPG Jareš gdje su posjetitelji kod njih na seoskom imanju noćili, a kod nas su između ostaloga imali obilazak. Imamo (bolje nego očekujem budući da nam dovode grupe) suradnju s našim turističkim agencijama. Još 2019. smo imali dvadesetak takvih grupnih obilazaka, ali je to zaustavila korona. Možda neki pogrešno misle da je nama grupa 10 ili 20 ljudi. Ne, nama je dovoljno i dvoje, troje ili četvero ljudi. Neka iskustva, primjerice off road turističke manje grupe, su pokazale da takvi ljudi imaju novaca pa posjete završi kupovinom paketa proizvoda što je nama interesantno jer je to najbolji način stjecanja novih potrošača.

Tvoja proizvodnja je dvostruko zahtjevna. S jedne strane si deklariran kao prehrambeni proizvod što znači da si obvezan u primjeni svih HASAP standarda. S druge strane imaš u njima alkohola, omiljenog poreznog sastojka. Podrazumijeva li to česte inspekcije?

Posjećivale su nas inspekcije. I porezna i carinska i sanitarna, ali još uvijek ne sve moguće. No nemam dojam da ih je bilo previše. U granicama očekivanja. U startu sam znao da je to zahtjevno i dobro sam se uputio i pripremio svu potrebnu dokumentaciju. No od toga je veći problem stalna papirnata evidencija koja se vodi na dnevnoj razini i uzima puno vremena u ispunjavanju tih silnih obrazaca koje mi onda nedostaje u primarnoj proizvodnji i prodaji.

Radiš li, uz proizvodnju, sve te administrativne, računovodstvene, marketinške i komercijalne poslove sam?

U samoj proizvodnji imam zaposlenog jednog čovjeka koji povremeno posluži i na poslovima dostave i asistencijama na manifestacijama. Ostalo uglavnom sam s tim da robno-materijalno knjigovodstvo te izdavanja računa obavljam sam, a servis obavlja financijsko proknjižavanje. Bilo je pokušaja s još jednim zaposlenikom. No konačni rezultat se nije pokazao učinkovitim jer se bez moje prisutnosti nije događalo gotovo ništa. Naravno da takav rad znači da sam u rješavanju te silne papirologije često ovdje dugo u noć. Ali satisfakcija je u tom da drugo jutro ne moram biti na radnom mjestu u neko određeno vrijeme i da ne moram nikome polagati račune.
Je li kroz ove četiri godine bilo promjena u tehnološkom dijelu?

Ne nije ništa bitno. Neke procese smo pojednostavnili, ali su ostali tehnološki isti. U tome je problem što bi jedna bitna tehnološka promjena iziskivalo promjene i u nastavku proizvodnog procesa i za čas smo u novoj pivovari za što nemamo niti prostora. U startu, radi veličine investicije, nismo išli u najmoderniju pivovaru, ali smo gledali da odmah budemo u gornjem dijelu sredine tako da imamo i četiri godine poslije sasvim solidnu tehnologiju što mogu, nakon obilaska nekih 30-tak sličnih pivovara reći bez problema. Ova tehnologija nam omogućuje da u pogledu kvalitete i okusa imamo apsolutnu ponovljivost proizvoda što nam je najbitnije. I radnik koji radi u proizvodnji od 2018. godine je apsolutno usvojio tu tehnologiju tako da s njom nemamo nikakvih poteškoća.

Inflacija, posebice kada su u pitanju energenti, je podivljala ovog proljeća. Kako se to odražava na tvoje poslovanje i može li se u takvim uvjetima nešto konkretno planirati u budućnosti?

U ovakvim uvjetima teško bilo što planirati

Budućnost je neizvjesna, ali ne u toj mjeri da nemam planova. Uzimamo u obzir ulazne parametre i ponašamo se tržišno. Nismo mi socijalna ustanova. Analiza mi je pokazala da su se cijene ulaznih troškova u direktnoj proizvodnji ovog proljeća dizale: na sladovima 27 do 45 posto, kvasac 20 posto, plin 40 posto, voda 37 posto, struja lani od 56 do 60 posto, a od 1. travnja još 86 posto, etikete u godinu dana 56 posto, staklene boce više od 60 posto u godini dana, plaće 10,6 posto. Mi smo naš proizvod digli za minimum minimuma, 20 posto. Nekada ste moje pivo na pragu mogli kupiti za 10 kuna, sada je 12, a u Zagrebu za nešto više od 13 kuna.  Ono što je problem, početna poskupljenja unazad godinu dana su uvijek stidljivo najavljivana uz isprike proizvođača. Sada više nitko niti najavljuje niti se ispričava, svima je to postalo normalno. Drugi problem je što je sve više poskupjelo, nego sirovina za moj osnovni proizvod. Kroz poskupljenja udio stakla, etiketa i ambalaže u končanoj cijeni boce piva je znatno veće nego prije godinu dana.

Prije četiri godine sam te pitao gdje se vidiš za pet godina. Gdje se danas vidiš 2027. godine?

I onda sam rekao da ne mislim da ću voziti BMW. Ne mislim niti danas. Vlasničkim proširivanjem prostora na susjedni objekt dobio sam novu perspektivu i želja mi je iskoristiti tu mogućnost. U tom se vidim narednih pet godina. Uspijem li bit će dobro. Ne uspijem,  bit će novih pet godina, ali ne mislim odustati niti se maknuti jer u tome vidim još jako puno potencijala. Stanje je takvo s epidemijom i inflacijom da nitko ne zna što nam nosi jesen, a kamo li narednih pet godina.  No ovo proteklo razdoblje me naučilo da se na to ne obazirem nego idem naprijed dan po dan.