piše: vlč. Jozo Zorić

Prilikom važnih trenutaka iz naše novije domovinske povijesti redovito u tv-prijenosu nastupa klapa Sveti Juraj sa prekrasnom pjesmom našega velikog hrvatskog pjesnika S. S. Kranjčevića „Misao Svijeta“. Ova pjesma kaže: „Ima vječna zvijezda zlatna / za oblacim negdje trepti / ne vidje je smrtno oko / samo srce za njom hlepti. Srce samo zvijezdu sluti / ideja je vječna, sama, Adamovo teži pleme / k njojzi krvlju i suzama. Nitko ne zna kad se rodi / možda pravo onog sata / kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata. Il su lažni ideali / ili laže ovo doba / tko će otkrit ovu zvijezdu,/ s onu stranu našeg groba?  Kolika je samo aktualnost ove pjesme. Doista, tko će otkriti ono što se nalazi s onu stranu našeg groba? Tko će ovaj svijet uvjeriti u Uskrs? Kako ovom svijetu navijestiti radost koje donosi uskrsnuće Kristovo? Kako danas hrabro poput Petra reći: “Mi smo svjedoci onoga što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje - ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima - nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.“
Kako i dalje svjedočiti kad vidimo da nije naš svijet tako bajkovit. Nije se ovaj svijet puno promijenio od svojega početka, već se uvijek iznova otkrivaju poznati kriteriji života. Kao da se čini da čovjek koji u životu želi uspjeti jednostavno zna da govor o nekoj ljubavi, žrtvi predanju nije baš najbolji recept za uspjeh. Kao da samo oholi, bolesno ambiciozni, samo oni koji imaju obraza srušiti sve oko sebe, pregaziti svakoga da se domognu onoga što žele, mogu biti uspješni. Jao onima koji ne znaju kriterije ovoga bešćutnog svijeta. Jao onima koji nisu rođeni pod sretnom zvijezdom. Zašto bi se čovjek žrtvovao za druge, za obitelj i bližnje kad mu se to neće uvijek vratiti? Zašto bi čovjek bio budala i ne uzvratio istom mjerom?

Kristovo Uskrsnuće – drugi kriterij života

Na ova pitanja postoji jedan drugi odgovor. Taj odgovor je toliko jednostavan i jasan - zato što je Krist doista uskrsnuo. Njegovo Uskrsnuće daje drugi kriterij života. Samo ako zemlja nije progutala Onoga koji je ljubio svoje do krvi, do smrti - onda se isplati živjeti drukčije. Samo ako Bog nije ostao prikovan za ljudsku mržnju - onda postoji samo jedan kriterij života koji se uistinu može nazvati životom, a to je ljubav koja se daruje do kraja. U evanđelju čitamo kako učenici odlaze na grob, potpuno uvjereni da će tamo pronaći Krista. Oni idu u potragu za Gospodinom i to na jedino mjesto gdje njega nema, odnosno mjesto smrti. Itekako je moguće i danas tražiti i pokušati naći živoga Boga u grobu. Tražiti živoga Boga i misliti kako je vjera samo skup istina koje treba naučiti i povremeno izbaciti, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema. Živjeti kršćanstvo vjerskim minimum, povremeno znatiželjno proviriti u crkvu i primiti koji sakrament znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema. Dičiti se katoličkom baštinom i imati puna usta Boga, a živjeti po vlastitim pravilima znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema.

Krist se ne nalazi u grobu, nego u životu

Ne nalazi se Bog u grobu, u mjestu smrti. Bog se nalazi u životu, ma kakav on bio. Bog je živ u životu čovjeka koji postaje svjestan da nije moguće živjeti ako Krist nije uskrsnuo. I zato je lijepa i znakovita rečenica uskrsnog evanđelja: „Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže u grob i vidje i povjerova.“
Povjerovao je jer je vidio nešto više od praznog groba. Vidio je koliko je logično da je živ onaj koji je toliko ljubio ljude, koji je ušao u njihove živote i preobrazio ih. Kada gledamo našega Uskrsloga, vidimo više od zvijezde koju srce sluti, kojoj cijelu povijest „Adamovo teži pleme krvlju i suzama.“ Vidimo otvorenu pukotinu nad nebom, vidimo „što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.“ Ako shvatimo poruku Uskrsnuća, onda spoznajemo kako nije nebo sasvim zatvoreno nad zemljom. Nebo, nešto od te Božje svjetlosti prodire - u naš život. To su shvatili i postali svjesni toliki kao iz evanđelja poput Marije Magdalene, Petra, Ivana koji su otvorili svoje srce kroz koje nebo gleda zemlju i k njoj se spušta. I tada znamo - Bog je živ. On je na našoj strani. Sve je u njegovoj ruci jer sve je iskusio i proživio. Poražen je pobijedio, odbačen je čitav svijet prihvatio  i ubijen zauvijek živi. I od toga trenutka, ma koliko god da svijet odbacivao, mi smo svjedoci Božje logike koja će zauvijek biti ista. „Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je djelo, kakvo čudo u očima našim!“

Neka nas sunce uskrslog jutra grije i ovog Uskrsa i u sve dane našega života uz sretan i blagoslovljen Uskrs.