Pred poljoprivrednicima je uskoro najvažnije godišnje razdoblje - vrijeme proljetne sjetve. U medijima je uobičajeno već nazvana – najteža nego ikad. Za sada im ne ide na ruku niti dugotrajno sušno vremensko razdoblje, ali u posljednje vrijeme ih znatno gore pogađa enormna poskupljenja goriva i mineralnih gnojiva. O svemu tome smo razgovarali s poljoprivrednikom iz Donje Obriježi Davorom Sabom, jednim od najvećih u našem kraju.

Devedesetih godina smo na tu temu učestalo razgovarali s njegovim ocem Ernestom koji je tada bio među najvećim i najnaprednijim poljoprivrednim proizvođačima. U međuvremenu je vođenje imanja preuzeo sin Davor, a otac je od najvrednijeg radnika i voditelja, premješten, kako bi to rekli gospodarstvenici, u „nadzorni odbor“. Normalno stoga da je „nadzirao“ i ovaj razgovor pa smo ga upitali koliko je zadovoljan nasljednikom. „Više nego zadovoljan. Puno je unaprijedio moj posao i ono što sam zamišljao se ostvaruje“, zadovoljno je komentirao Ernest.

Koliko je prošlo vremena kako možeš reći da si zamijenio oca i preuzeo ne malo poljoprivredno imanje, jedno od najvećih u ovom kraju?

Nije baš tako jednostavno odrediti vrijeme kada sam preuzeo vođenje imanja. Bilo je to prije 24, 25 godina no nastavili smo raditi zajedno. On je i danas još aktivan u tome. Ja vodim, ali nije se on isključio. Dogovaramo se i odlučujemo zajedno.

Koliko sada obrađuješ zemlje?

Sada obrađujemo oko 130 hektara, a otac i nešto više. Dijelom je to vlastita zemlja, dijelom u najmu od suseljana koji to više ne mogu raditi, uglavnom manje parcele, a imam nešto i državne zemlje u zakupu. Lokacije na kojoj se nalazi zemlja su poprilično široke: imamo u Pakračkom polju, Badljevini, prema Siraču, Derezi, Strižićevac, Batinjani, Ploštine, Toranj i naravno kod kuće oko Obriježi.

Jesu li te parcele adekvatne veličine za obradu?

Nastojimo ih što više okrupniti. Imam u zakupu male parcele različitih vlasnika, ali ako su na istom mjestu ne cijepamo ih nego spajamo sijući istu kulturu i tako dobivamo veće parcele. To je bitno zbog ekonomičnosti obrade, iziskuje manje broj dolazaka iste mehanizacije na istu parcelu što znači uštedu na potrošnji vremena, goriva, svega.

S obzirom na raspoloživu mehanizaciju i planove je li ti to dovoljno zemlje ili bi poželjno bilo da imaš više?

Odgovor nije tako jednostavan. Čim je više zemlje, više je posla i obveza. Što se tiče mehanizacije tu smo dobro opremljeni. Treba to i nadzirati. Čim se povećava količina zemlje, povećava se i mogućnost da prinos po jedinici površine bude lošiji. Naravno da je ekonomičnija proizvodnja na većim površinama, ali samo ako radiš dobro, u adekvatnim rokovima, adekvatnim sjemenom i svim ostalim tretmanima. Izostane li nešto od toga, brzo se možeš zakopati. Pogotovo danas uz ove cijene koje ne ostavljaju prostora za površnost.

S čim zasijavaš te površine?

Uglavnom su to četiri kulture: pšenice i soja najviše, potom kukuruz i uljana repica.

Ovih dana smo na početku proljetne sjetve. Poljoprivrednici kažu da je ona opterećena i s cijenom goriva, gnojiva, ostalog repromaterijala. Što tebe najviše zabrinjava?

Mi smo odradili jesenas zimsku brazdu. Proljetno oranje je prošlost. Možda je ostala neka manja parcela koju smo trebali ove zime okrčiti ili nešto slično. Tijekom zime je obavljeno i niz drugih priprema tako da mi je sada najveći problem nedostatak vlage. Sada je kiša potrebna za prihranu pšenice, a nje sada nema i stoga ne možemo bacati prihranu jer bi na ovu sušu to doista bilo bacanje, a ne prihranjivanje. Upravo za jučer (16. ožujka) je bila najavljena kiša i mi smo pripremili za prihranu. No kiša, bar kod nas, nije pala pa smo morali odustati mada su sve pripreme bile obavljene. To nije prvi put. Već godinama se ponavlja situacija da nam je ožujak sušan i gnojivo u takvim uvjetima ne može svoje odraditi. Onda nam dođe travanj kada bi trebala početi sjetva i s njim kiša i blato koje nam je smetnja za sjetvu. Događa se to u nekim godinama i ljeti kada cijelo vrijeme bude suša, biljke trpe. Onda s početkom jeseni, kada bi trebala krenuti berba, okrenu kiše – za poljoprivrednike najgore što može biti jer nam s jedne strane utječe na kvalitetu proizvoda, s druge strane povećava troškove.  No mi na to ne možemo utjecati, to su problemi našeg posla s kojima računamo. 

Mogu li se od toga poljoprivrednici štiti osiguranjem?

Za sušu baš ne znam da postoji  učinkovito osiguranje. Mi osiguravamo usjeve od tuče, požara, udara groma.

Unazad dva tjedna cijene goriva su podivljale. Kako će se to odraziti na sjetvu i uopće na poslovanje?

 Gorivo nije zanemarivo, ali je gnojivo najveći faktor

Cijene goriva su porasle dosta u odnosu na prošlu godinu. Gledao sam nekidan izvješća koja mi kao kupac dobivamo od INE. Prošle godine u ovo doba smo plavi dizel kod njih kupovali po nešto više od tri kune. Ove godine ćemo po cijeni većoj od devet kuna. Naravno da to nije zanemarivo mada je gorivo u ukupnoj cijeni sjetve ipak znatno manje prisutno od drugih troškova kao što je umjetno gnojivo. Upravo gnojivo je katastrofalno poskupjelo, a pitanje je da li će ga uopće biti. Mi smo kan kupovali ljetos po 300 kuna za metar. Sada kažu da će biti 760 kuna za metar. Urea se kretala oko 250 kuna za metar, zavisi gdje. Sada čujem da je više od  tisuću kuna. Gorivo nije zanemarivo, ali je u troškovima gnojivo najveći faktor. Zbog toga smo mi za proljetnu sjetvu gnojivo nabavili još jesenas. No za sjetvu uljane repice moram nabaviti nove količine. Za jesen da ne spominjem. Nitko od poljoprivrednika ne može kupiti gnojivo za dvije godine unaprijed bez obzira na prijetnje velikim poskupljenjima, ili čak time da ga neće biti.

Postoje li u banci mogućnost zaduživanja za pokrića troškova sjetve?

Postoje krediti. Mi smo to radili prije 10-15 godina. Dio tog povrata je bio na jesen u robi. No gledali smo da se što prije riješimo takvog načina poslovanja i uspjeli smo u tome. Sada na jesen dio novaca odmah izdvajamo za repromaterijal za iduću godinu. Za repromaterijal mora biti, a zarada varira o cijenama. Bilo je godina kada smo kukuruz prodavali za 60 ili 70 lipa po kilogramu pa smo ga opet sijali iduće godine. Bilo je godina i kada smo ga prodavali po kunu i pol za kilogram. Upravo ovisno o tim oscilacijama u cijenama, na koje mi proizvođači ne možemo utjecati, ovisi hoće li biti zarade i kolika će ona biti. Za to moraš biti spreman, a najbolji je način repromaterijal kupovati unaprijed kada su mu cijene najpovoljnije. U odnosu na jesenas cijene žitarica su značajno porasle, naročito od kada je izbio taj nesretni rat u Ukrajini. Pratim ugrubo burze žitarica i upravo u danima izbijanja rata cijene se počele divljati. U istom danu poskupljenja su bila i po nekoliko puta.

Imaš li ti još lanjskih proizvoda?

Imam nešto, ono što nisam htio prodati. Roba se uvijek može prodati.  Imam već duže vrijeme par otkupljivača, ponudim im robu i tko da bolje uvjete, preko njih plasiram. Do sada nikada nije bio problem s plasmanom pri čemu, naravno, ne mogu ja diktirati cijenu koja je takva kakva je.  Nekada čekaš bolju cijenu pri čemu nekada pogodiš, ali nekada i ne. To je rizik koji je prisutan u svakom poslu, a ono što je dobro je da više nema, kao nekada rizika u neplaćanju preuzete robe. Takve prekupce je tržište eliminiralo, mada se povremeno pojave takvi pokušaji.    

Jesi li bio zadovoljan cijenama po kojima si jesenas plasirao robu?

Cijene prate jedna drugu 

Jesam, cijene su bile dobre, možda i veće od očekivanih. No to me ne veseli posebno jer sam znao da ćemo to sve kroz ovogodišnje cijene repromaterijala vratiti. U poljoprivredi zaraditi može onaj tko ne misli dalje sijati pa je sve što je dobio prodajom robe zaradi. Onaj tko misli dalje sijati mora uložiti u repromaterijal, mehanizaciju… Moje iskustvo je da u poljoprivredi cijene prate jedna drugu: kad je dobra cijena mog proizvoda, poskupi repromaterijal, gorivo, mehanizacija, rezervi dijelovi. I tako u krug.

Hoće li onda ovo biti tvoja najskuplja sjetva?

Ja ovako skupu sjetvu ne pamtim. Bilo je godina kada je repromaterijal poskupljivao, ali ovako nikada, a mislim niti otac to ne pamti. No ja alternative nemam. Poljoprivredom se namjeravam baviti i dalje, ne namjeravam smanjivati zasijane površine. Dakle moram kupovati repromaterijal i ulagati u razvoj i dalje. Mehanizaciju stalno vrtimo, jednu prodajemo drugu kupujemo. Radit ćemo to i dalje kao što smo radili i do sada. Smanjivati ulaganja ne planiramo.

Imaš li dovoljno svoje mehanizacije?

Sve imamo svoje, od pluga do kombajna,  ništa ne moramo unajmljivati. Eventualno koji kamion u jesen za prijevoz robe. Ono najvažnije: imamo šest traktora i tri kombajna. Moj automobil je iz 2006. godine i manje vrijedi od najjeftinijeg  priključnog stroja za traktor.   

Tko radi s njima?

Cijela obitelj, a imamo i nešto radnika. Do radnika nije lako doći jer je posao kampanjski, ponekad se radi duže, cijeli dan.

Koji dio je po pitanju posla najgori?

Najgora je jesen, od listopada do prosinca. Sve dolazi jedno za drugim: sjetva repice, berba kukuruza i soje, priprema sjetva pšenice, zimska brazda, sve u dva i pol mjeseca. I onda ako dođe puno kiše pa danima ne možeš s mehanizacijom u polje eto problema. Nekada si u polju i po noći. No nama to nije problem. Bitno je da je mehanizacija ispravna i da se napravi ispravan raspored po parcelama.    

Ima li u tom godišnjem rasporedu vremena za godišnji odmor?

Ima, polovina kolovoza. Onda s obitelji idem na more. Manji intenzitet su i u dva zimska mjeseca mada si uvijek nađemo posla kao što je krčenje zaraslih parcela, priprema mehanizacije i slično.   

Gdje skladištiš robne viškove?

Nešto imamo kod kuće, nešto plaćamo najam skladišta, nekada prodamo izravno s polja.

Pšenicu si posijao jesenas. Što je sada na redu i na kojoj površini?

Sada treba zasijati soju i kukuruz  na oko 150 hektara. Za hektar kukuruza potrebno je više od tone gnojiva.

Baviš li se stokom?

Ne, nije to više klasično selo. Radi jedno i u tome budi uspješan. Od svaštarenja nema uspjeha. Mada mama i tata i dalje, po seljački, kod kuće hrane stoku, samo za naše osobne potrebe. 

Govoriš da je za uspjeh u poljoprivredi jako bitna mehanizacija. U medijima su stalno prisutne priče o sredstvima Europske unije i domaćim fondovima, nepovratnim, kreditnim, poticajnim i potpornim za nabavku mehanizacije. Koristiš li što od toga?

Jako malo, skoro pa ništa. Kad smo išli izračunavati bodove na tim natječajima, uvijek smo bili oko ruba i nije nam se dalo s tim zamarati.

I Grad Pakrac ima mjere poticanja poljoprivrede. Jeste li to koristili?

To jesmo u nekoliko navrata. Koristimo i poticaje za osiguranje usjeva.

Komunicirate li s okolnim velikim poljoprivrednim proizvođačima?

Kako da ne. Moramo razmjenjivati iskustva. To mi je najvažnije i pokazalo se najtočnija informacija. Kod trgovaca je uvijek njihova roba i ponuda najbolja i najpovoljnija. Zato je najtočnije kada mi proizvođači razmijenimo iskustva. Kada mi petero drugih proizvođača potvrdi da je to najbolje, onda mi je to najsigurnije.   

Pratiš li gdje završava tvoja roba?

Baš i ne, to me ne zanima. Znam da uljana repica završi u čepinskoj uljari, soje u Italiji, kukuruz i pšenica većinom na domaćem tržištu.

Znači eventualni drastičan pad poljoprivredne proizvodnje u Ukrajini se baš i neće odraziti na tvoj plasman?

Ukrajina je veliki proizvođač s velikim površinama, dobrom zemljom i klimom i taj izostanak bi mogao napraviti veliku pomutnju na europskom tržištu, posebno kod uljarica i pšenice. Ostvare li se ta predviđanja moglo bi se to odraziti i kod nas lokalnih proizvođača.

Postoji li neki plan za budućnost? 

U poljoprivredu krenuti od ničega je nemoguće

Jedno vrijeme smo razmišljali o još nekim kulturama poput suncokreta ili šećerne repe. No kada smo vidjeli da od toga odustaju neki uhodani proizvođači po Slavoniji, odustali smo i mi. Naročito nakon gašenja šećerane u Virovitici.    

O kulturama kao što je povrće još  ne razmišljaš?

Ne, to je posve druga proizvodnja. Tu treba jako puno ručnog rada, a danas je teško naći radnu snagu za fizički rad. Stoga mi nije interesantno ništa što ne mogu odraditi strojevi.   

Neka poruka mladim poljoprivrednicima ili onima koji razmišljaju to tek postati?      

Danas je teško krenuti u poljoprivredu. Sve je skupo, svega puno treba. U takvim uvjetima krenuti iz ničega je nemoguće. Bez odskočne daske koju mi je pripremio otac sigurno ne bih bio ovdje gdje sam sada. No i to je zahtijevalo stalno razmišljanje o poljoprivredi. Ja o njoj razmišljam i kada spavam. Na umu mi je samo naredni posao. O zaradi puno ne razmišljam. Odradim li se sve kako treba, doći će i zarada.