Znate li ono kad prođete gradom pa na pomalo bljedunjavoj reklami uočite natpis „trgovina i servis“? Vidljivo istaknute ispod naziva tvrtke, poruke su to koje vam sugeriraju da upravo ovdje možete kupiti novi, ali i popraviti pokvareni televizor; kupiti sat, ali i odraditi urarski servis; kupiti novi kostim, ali i koristiti vješte krojačke ruke za porub hlača ili da ne duljimo – kupiti ili popraviti svašta…
Upravo takve servis / trgovine, koje pamte i bolje dane, a ono „servis“ sve manje vrijedi i doprinosi - tema su što slijedi. Kroz obilazak četiri uslužna pakračka servisa – Bore Grčevića, Jasminke Manarin, Vilka Pilata i Veljka Skorupana – zanimalo nas je kako žive ljudi koji su svojevremeno pohađali škole, usmjeravali specijalnosti pa i utrošili život u razvijanje vještine servisiranja računajući da će posla uvijek biti, prizivajući iz vlastitih sjećanja male kućne incidente s pokvarenom kućnom elektronikom kojoj „nema lijeka“ ako ne ode majstoru!
Međutim, godinama kasnije vrijeme kao da im se narugalo stvorivši od običnih građana – njihovih potencijalnih klijenata – hladne konzumeriste koji su potpuno zatomili kulturu popravljanja stvari na račun novog, modernijeg i ljepšeg. Vještina je gurnuta u stranu, a majstorski kutak predviđen za servis u njihovim dućanima danas zauzima sve manje mjesta.
Ima li tu istine i rezonira li mlađa i srednja generacija baš tako, upitali smo još uvijek aktivne servisere na nekoliko pakračkih adresa. Najprije smo to učinili u Bolničkoj ulici, u sjedištu RTV servisa Bore Grčevića. Drag i svima znan Pakračanin danas je umirovljenik, a u vlastitom prostoru servis vodi legalno, kao doregistriranu djelatnost. Šmekerski je odradio dvadesetak minuta razgovora ubacujući povremeno simpatične usporedbe kako bi meni, laiku približio problematiku.

„To ti je kao kad dođeš u ljekarnu i tražiš lijek jer te sve boli. A što te točno boli? Stvar je dijagnostike, a ona je najvažnija u svakom segmentu održavanja – bilo zdravlja, bilo elektroničkih uređaja“, odmah je Boro plastično objasnio što to vrsnim čini jednog servisera.

„Društvo poteklo iz neimaštine – sve se popravljalo“
Da nije vrstan, ne bi trajao od 1973. godine kad je u tadašnjoj novogradnji, ulici Nikole Miljanića Ratara (današnja Preradovićeva) otvorio RTV servis. Tih je prijeratnih godina u Pakracu egzistiralo njih četiri. Četiri RTV servisa! Boro, Srećko Draksler, Zdravko Bina i Marijan Fritz. „To ti je nekad bilo na izbor, ljudi su odabirali majstore kao danas zubara“, povukao je sebi svojstvenu paralelu naš domaćin i dodao da su svi imali posla i uz puno truda i usavršavanja moglo se, veli, dobro živjeti.
„Naše društvo je poteklo iz neimaštine i sve se nastojalo popraviti jer se nije imalo za novo. Pa ljudi su televizor kupovali za 2 tisuće njemačkih maraka za što je trebalo raditi godinu dana, a otplaćivali bi ga po dvije ili tri godine. Danas ga kupiš za jednu plaću. Naravno da su se jednom kupljeni, takvi uređaji mazili i pazili i da su morali trajati godinama. Bili su robusniji, trajniji i općenito takve naravi da su nakon servisiranja godinama nastavili besprijekorno funkcionirati. Kad se dogodio kvar popravljani su, iako je glavobolju zadavao i transport do servisa jer su TV grdosije znale težiti i do 70 kilograma, pa još ga nekako i sneseš s trećeg kata, a onda ne stane u „stojadina“. Ništa, uzmeš torbu s alatom pa na teren“, prisjeća se Boro 'gostujućih utakmica'.
Danas je, kaže, znatno drugačije. Popravaka je sve manje, a praznih lokala bivših servisa sve više.

Modernim dizajnom, nestankom glomaznih kutija i pojavom tankih modela televizora, nestali su problemi s transportom, napretkom tehnologije uspjelo se projektirati elemente s kraćim rokom trajanja, da ne kažemo programiranim kvarom uređaja proizvedenim da traje koliko i garantni rok. Osim toga, danas je svaki trgovac tehničke robe dovoljno i mehaničar da vam drage volje proda čitav zamjenski sklop skup „k'o četvrt televizora“ i koji se mijenja na „klik“. Na kraju, sustav ozbiljnog servisiranja postavljen je drugačije i mali tv-servisi osuđeni su na mrvice.

Dok platiš Bogu božje,Caru carevo…
„Ugovorenih servisa kao što sam ja bio za Gorenje, Iskru i Riz više nema. Danas su servisi centralizirani i oni ti umjesto pokvarenog televizora pošalju novi jer im jeftini dobavljač omogući gratis toliko i toliko komada baš za tu namjenu. Kad tome dodate besplatne dostavne službe koje vrše dostavu i prikup robe, danas probleme rješavate iz fotelje i nije ljudima za zamjeriti. U najgorem slučaju, kupiš TV u KTC-u, on se pokvari, vratiš ga tamo, oni odvezu – dovezu novi i gotovo. Kakav Boro…“
Što danas ljudi uopće popravljaju?
„Ima svega, nađe se ponešto onih starih televizora koji još rade, međutim sve manje. Općenito je danas u našoj tranši obezvrijeđeno znanje, donesu ljudi fen za kosu od 70 kuna. I koliko bi ja sad trebao naplatiti popravak? Odradim puno posla badave. Radni sat je na minimumu i kad sve skupa zbrojiš, platiš Bogu božje, Caru carevo – ne isplati se. I to je uzrok što novih servisa nema, a bojim se da ih neće niti biti. Pa samo da moram plaćati najam prostora, ne bih radio! A kamoli ljudi koji krenu ispočetka, onako po propisu – ma nema računice“, objašnjava majstor Boro i pokazuje na tablu iznad glave s natpisom – dijagnostika 50 kuna.
„To je ona cijena kad ja pregledam uređaj i pronađem kvar, a kupac odluči da je to skupo i da neće popravljati. Uobičajena naknada za izgubljeno vrijeme potrebno da nađem uzroke. Ipak ti trošiš struju, vrijeme, tražiš po internetu jer moraš, gomila je novih informacija i tako. Ako se kupac pak odluči na popravak, onda se računa radni sat po 80 kuna, što je znatno manje od ostalih servisa gdje je sat od 150 do 200 kuna. Recimo još i to da u pravilu na servis nema garancije pa se često našalim s kupcima kad pitaju koliko će dugo nešto trajati. Zagrlim ih onako pa im uz smiješak izrecitiram onu „pomolimo se za onog koji će prvi među nama preminuti“, prisjeća se Boro i takvih trenutaka.
Koliki je danas udio servisa u ukupnom prihodu servis/trgovine, nije nam znao reći, tek je ustvrdio da je ovaj posao živa materija koja se isprepliće i nadovezuje. Cijena je jedinstvena, a čine ju ruke i dijelovi pa ako je, primjerice, račun za popravak ukupnog iznosa 800 kuna, a udio vještine (servisa/ruku) nekih desetak posto, onda je jasno koliko je s godinama devalvirala struka i koliko je svijetle budućnosti.
Mladima poručuje da je klasičan način popravljanja stvari ekonomski neprihvatljiv, ali da je elektronika polivalentno područje u kojem ima prostora za pristojan život.

Sličnu priču poslušali smo i kod Jasminke Manarin Rajšić, pakračke urarke, vlasnice danas jedine preostale servis/trgovine ove vrste u Pakracu. Preostala kažemo, jer ne možemo zaboraviti spomenuti pokojnog Stjepana Grgurića, legendarnog urara i servisera koji je u Preradovićevoj ulici praktično do posljednjeg dana života sugrađanima servisirao satove. Stari pakrački zanat poznat je i po prijeratnim majstorima Pavloviću i Špeliću, koji su skupa s Grgurićem od svog umijeća u našem gradu živjeli i dočekali mirovine. Jasminka je nastavila tradiciju urarstva 1996. godine otvorivši trgovinu u vlastitom prostoru.

J. Manarin Rajšić: Minimalno zahtjevnih i naplativih popravaka
„To su još bila dobra vremena, bilo je zahtjeva za servis mehaničkih satova, kvalitetnih, koje je imalo svrhe popravljati i ljudi su za to plaćali. Postojala je još nekakva navika popravljanja kod ljudi koja se vremenom izgubila. Školovana sam za stručnije urarske zahvate poput popravaka kompliciranih mehanizama, zidnih satova i ostalog što se može i naplatiti, međutim razvoj elektronskih satova znatno je unazadio servisnu granu“, priča Jaca i kaže da se kod takvih satova servis sveo na promjenu baterije ili manje opravke.

Prirodno, godinu dana po otvaranju uvela je prodaju satova od kojih najviše prodaje Casio i Q&Q, a 2000. godine i prodaju srebra, da bi trgovinu zaokružila dvije godine potom kad je registrirala izradu ključeva.
„Danas mogu reći da je to kombinacija usluga nužna za preživljavanje. Oko 30 posto nosi servisna usluga za koju sam se školovala, ali vidim da taj zanat izumire. Spasilo me pravovremeno širenje asortimana, ali i vlastiti prostor jer da to moram plaćati ne bi bilo računice. Sad imam koliko toliko uhodan posao, a vidjet ću do kad ću izdržati“.
Prodaja satova je također u padu, što je očekivano s obzirom na pojavu online trgovine s besplatnim dostavnim službama, i to za malu Urarsku radionicu izgleda kao utakmica koju je nemoguće dobiti. Realno, danas je mladima preko interneta cijeli svijet jedan izlog - dostupan na 'klik', i teško je fizički konkurirati s ograničenom ponudom, koliko god se ona u očima vlasnika činila širokom.

25 godina rada s istim cijenama
Iz Jasminkinog kuta gledano, pozitivno u svemu je to što okolni gradovi Daruvar, Lipik, Garešnica nemaju urarski servis pa je tržište koje gravitira Pakracu bogatije. Što danas ljudi servisiraju u urarskoj radionici?
„Mehaničkih satova oko kojih bi ja imala posla i taj posao naplatila je minimalno, ima nešto starih zidnih. Dođu mladi koji ih pronađu ili naslijede, žele ih obnoviti pa im to odradim. To je ujedno i najskuplja usluga u našem servisu koju naplatim 450 kuna“, govori nam Jaca i otkriva da je najjeftinija promjena štifta na satu 10 kuna. Izmjena baterije je 25 kuna.

„Ljudi donesu sat vrijedan 200 kuna, a popravak je 80 kuna. Svjesna sam da je to njima gornja granica isplativosti, pa ako poskupim tko će uopće dolaziti? Znate li da nisam podigla cijene od 1996. godine?! Treba li išta više reći?“. Dolaskom smart satova također se nije usrećila. „Ma to nisu satovi, to je elektronika i nema se tu što dirati. Ako što ode postoji garancija, ovlašteni servis i tu ja kao servis nemam što tražiti“, svjesna je novog normalnog.
„Nedostaje ljudi, mase, a plus toga je tržište preplavljeno jeftinom robom pa kad se to iz moje perspektive sagleda vidite koliko je to minus u odnosu na ranije“, završila je pakračka urarka Jasminka Manarin Rajšić.
Na jeftinu robu koja je posljednjih godina preplavila tržište, naročito kineskog porijekla, pomalo se žali i Vilko Pilat, pakrački staklar, od 1992. godine pozicioniran na pakračkoj gradskoj šetnici. Iako nije bio pretjerano pričljiv dovoljno je rekao.

V. Pilat: Staklarski servis? Može, ali „uz nešto“...
„Staklarstvo je bilo dobro onih godina nakon što je završio rat. Valjalo je one silne najlone s prozora ustakliti, od 'prozora' opet načiniti prozore, a štete bilo koliko hoćeš. Da nas je dvadeset bilo mogli smo svi raditi, pogotovo razdoblje poslije Bljeska“, prisjeća se Vilko. Uramljivalo se, kaže, slika, dolazili su tada aktivni umjetnici poput dr. Kramla, Blažeka, Šebetovskog i ostalih uramljivati svoja umjetnička djela.

„Bilo je ljudi, bilo je događanja, manifestacija pa je bilo i posla. Danas? Ustakli se još povremeno neki prozor, odradi se, ne kažem, ali nije to dovoljno za preživjeti. Pa uzmite samo okvire za slike – one kineske plastične svih standardnih formata kupiš u centrima za sitne pare, a nekad se to plaćalo. "Upropastiše nas Kinezi", dobacuje pola u šali i zaključuje da se danas staklarski servis sveo na pomoćnu djelatnost, nužna vezanja „za nešto“, a nikako jedini posao.
Isto tako razmišljaju i u krojačkom obrtu Vesna, vlasnika Veljka Skorupana. Krojački servis supružnika Vesne i Veljka još je na životu samo da bi izdržali tri godine i ostvarili pravo na mirovinu. Iz dana u dan su na raspolaganju kupcima koji navrate tek povremeno. Davno su zaboravili dobru zaradu i lagodan život. Bore se i svaki novi mjesec na poslu istinska je pobjeda.

V. Skorupan: Tek povremeno netko naiđe
„Ima dana kad nema nikog. Znate, sreća je da smo u svom prostoru pa ne plaćamo najam inače ne bismo mogli. Od robe na zalihi koju ovdje vidite gotovo se ništa ne proda, a treba na nju platiti PDV. Ljudi odu u Zagreb kupe, imaju Internet, pojavila se jeftinija kineska tkanina na tržištu i sve to je dodatno otežalo situaciju… Naša se aktivnost svela na popraviti koji patent ili promijeniti zatvarač, porubiti koju zavjesu. To naplatimo 5 do 10 kuna, zavjese malo više. Prestari smo da bi se upuštali u nešto novo ili pratili trendove, jednostavno smo osuđeni izdržati i zasad se držimo“, priča Veljko i kaže da su sa šivanjem krenuli još 1984. godine, a trideset su zima proveli vani.
„U bolja vremena se šivalo i prodavalo po pijacama - moglo se živjeti. Nikad nije bilo nešto naročito, ali bilo je neusporedivo“, prisjećaju se i tvrde da servisi ove vrste nemaju budućnosti, jer ako mladi žele dobru zaradu odmah i sad onda su ovdje na krivom mjestu.
Nije teško zaključiti da brzu i dobru zaradu ne krije niti jedan od navedenih servisa o kojima smo ovdje pisali. Sreća je jedino, primijetili ste, da svi ti ljudi danas rade u vlastitom prostoru. Žalosti istovremeno da upravo toj činjenici svi odreda zahvaljuju trajanje na tržištu rada. Nasuprot godinama školovanja, tesanja vještine i dokazivanja kvalitete. S druge strane, vrijeme nas požuruje odbaciti stari način razmišljanja i prilagoditi se novom - izgledno je da ćemo pokvarene uređaje sve češće bacati u smeće i kupovati nove, a jednako tako je sigurno da ćemo priče o mlađim generacijama kako oživljavaju stare vještine popravaka - sve rjeđe čitati.